Previše se toga nakupilo u proteklih dvadesetak godina da bi zagrebačkom gradonačelniku ova izvanredna situacija bila prilika za političko uskrsnuće – vjerojatnije je da ćemo svjedočiti raspadu modela vladanja koji počiva na klijentelizmu, obijesti, političkoj i svakoj drugoj trgovini te na kultu ličnosti
Milan Bandić panično pokušava politički preživjeti, a ta grčevitost onesposobljava ga za povlačenje razumnih poteza, za koliko-toliko ispravno poimanje realnosti te za najobičniju pristojnost i suvislost u javnim nastupima. Od svega što se proteklih tjedana događa Hrvatskoj i Zagrebu Bandić nije u stanju ozbiljno doživjeti bilo što izuzev sebe i vlastite političke sudbine: zagrebački gradonačelnik i predsjednik Stranke rada i solidarnosti ne radi ništa osim što traga za slamkama koje će zaustaviti i preokrenuti trend njegovog političkog sunovrata, a pritom u vještini politike nije otišao dalje od blefiranja, od širenja mita o svom radnom samoprijegoru, od isprazne hiperaktivnosti kao zamjene za sistematičnost i racionalno donošenje odluka.
‘Bandić je ostao sam’, kaže naš sugovornik koji je svojedobno bio blizak gradonačelnikovom krugu, ‘odnosno oko njega više nema nikoga tko razumije politiku i tko mu može savjetovati nešto pametno i konstruktivno. Prije je bilo takvih ljudi u njegovoj blizini, a kako je vrijeme prolazilo, otpadali su ili odustajali. On je danas, kad je riječ o formalnim najbližim suradnicima, okružen nedoraslim ljudima koji ovise isključivo o njegovoj milosti i hiru, i koji u političkom pogledu nisu sposobni smisliti ništa osim svađe s medijima i iracionalnog provociranja javnosti. Što se tiče prijatelja i savjetnika izvan službene ekipe suradnika, radi se uglavnom o ljudima koji ne vide nimalo dalje od vlastitog konkretnog interesa i od toga da Bandića upregnu u ostvarivanje nekih svojih poslovnih planova u uvjetima popriličnog kaosa u Zagrebu izazvanog, prije svega, vrlo teškim posljedicama potresa. Bandić luta u svom labirintu, a svi pokušaji da nađe izlaz čine ga još izgubljenijim.’
Lokalna vlast u Zagrebu predvođena Bandićem, vlast koja je tokom godina bivala sve paraliziranija gradonačelnikovom samovoljom i arogantnom nezainteresiranošću za išta važno građanima i gradu, jako je zakasnila i u reakciji na širenje virusa korona, i u reakciji na potres koji je u centru Zagreba i nekim podsljemenskim naseljima imao gotovo razorne učinke. Bandić i njegovi ljudi isprva su podcijenili opasnost koju nosi prisutnost virusa među ljudima, da bi – kad je problem eskalirao – počeli tražiti da se preko noći uvedu drastične mjere i počeli optuživati Nacionalni stožer Civilne zaštite da je neozbiljan i da ništa ne radi: preventivno optuživanje svih drugih da bi se umanjilo vlastitu odgovornost ili da bi se od sebe napravila žrtva omiljena je tehnika Bandića i njegovih ljudi, omiljena je tehnika onih koje vodi isključivo želja da, uz pomoć trikova i prečica, sačuvaju vlast i moć. Što se tiče nesnalaženja gradske administracije nakon potresa, evo svega nekoliko činjenica. Oko 500 ljudi, koji su privremeno ili trajno ostali bez doma, i 20 dana poslije zemljotresa smješteno je u sobama studentskog doma ‘Cvjetno naselje’ dok stotine gradskih stanova zjape praznima i dok gradonačelnik najavljuje gradnju 300 stanova u Podbrežju. Gdje su bile gradske hitne službe kad su u dramatičnim okolnostima evakuirane trudnice i novorođenčad iz bolnice u Petrovoj ulici? Statičari i alpinisti su danima radili i rade na volonterskoj osnovi, a organizacija i koordinacija njihovih aktivnosti bila je i jest više-manje prepuštena stihiji i improvizaciji. Centar Zagreba još uvijek je polublokiran i neraščišćen, premda je nejasno zašto je tako, odnosno zašto se ne uklanja građevinski materijal s pločnika. Ljudi čiji su stanovi pretrpjeli veća ili manja oštećenja i dalje ne znaju što da rade, što uopće smiju poduzimati i čemu se u financijskom smislu mogu nadati od grada i države. Nitko nema ni okvirni plan pronalaženja novca za obnovu i sanaciju. Svi čekaju da netko drugi nešto učini, odluči, preuzme odgovornost.
Milan Bandić posvećen je tome da u što većoj mjeri uspostavi kontrolu nad financijskim tokovima vezanim za obnovu porušenog i oštećenog u Zagrebu, premda uporno, kao i vlast na državnoj razini, izbjegava govoriti o količini i izvorima novca za taj pothvat. Govori o svemu i svačemu, osim o tome kako kani pribaviti milijarde kuna koje će biti potrebne za rekonstrukciju razorenog središta Zagreba. Ne govori o novcu jer mu je dobro poznato da Grad Zagreb i Zagrebački holding već dugo balansiraju na rubu financijske provalije i da su mogućnosti domaćeg ili inozemnog zaduživanja gotovo nikakve, a sve to u uvjetima bitno smanjenih komunalnih prihoda. Zna, međutim, da gradskoj administraciji treba pripasti vodeća uloga u upravljanju obnovom koja će trajati godinama. Gradonačelnik je ovih dana, četiri tjedna nakon formalnog proglašenja epidemije i 15 dana nakon potresa, sam sebe imenovao za šefa zagrebačkog Stožera Civilne zaštite samo zbog toga da bi se svaki dan mogao pojaviti na konferenciji za novinare i teškim riječima stvarati pritisak oko procesa sanacije i izgradnje glavnog grada te održavati dojam o vlastitoj političkoj važnosti i brizi za unesrećene sugrađane. To svjedoči u kakvoj je panici Milan Bandić, koliko mu je dogorjelo i u kojoj mjeri nije svjestan stvarnosti: nema sumnje da će se vrlo brzo pokazati da mu svakodnevno stajanje pred novinarima donosi neusporedivo više štete nego koristi. On naprosto više nije u stanju biti usredotočen duže od nekoliko minuta i nije sposoban za komunikaciju koja se brzinski ne pretvara u prepucavanje, uvrede i narodne poslovice koje uglavnom ne znače ništa. Nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović izgubila na predsjedničkim izborima od Zorana Milanovića, uzdrmani gradonačelnik bio se odlučio na šutnju i zatvaranje prema javnosti, ali nije dugo izdržao, a i nepredviđene okolnosti natjerale su ga na povratak mikrofonima.
Premijer Andrej Plenković jedini je koji Bandića može spasiti od toga da politički krahira i prije lokalnih izbora u proljeće sljedeće godine, što uključuje i ozbiljnu financijsku pomoć države Gradu Zagrebu ne samo za sanaciju šteta od potresa nego i za prevladavanje ekonomske krize izazvane koronavirusom. Dugogodišnja politika obijesnog razbacivanja novca na nepotrebne i preplaćene projekte i na ciljana pogodovanja rezultirala je time da je funkcioniranje Zagreba danas dovedeno u pitanje, odnosno da će neke funkcije glavnog grada ovisiti o državnom proračunu. Ali zašto bi Plenković spašavao Bandića? Zašto bi pomogao da politički preživi čovjek koji je postao uvjerljivo najomraženiji političar u zemlji? Zašto bi stao iza nekoga protiv koga će, čim se bude moglo, izići na ulicu 50 ili 100 tisuća ljudi?
Izuzmemo li eventualnu privatnu naklonost i privatnu interesnu povezanost, Plenković nema ni jedan razlog da pokuša zaštiti Bandića od brzog političkog nestanka. Možda se mogao steći dojam da bi Plenković trebao biti zahvalan Bandiću zbog toga što su ‘žetončići’ čuvali HDZ-ovu parlamentarnu većinu, no treba imati na umu da u Zagrebu ne bi bilo gradonačelnikove svevlasti da nije koalicije s HDZ-om: to je vezana trgovina, a nominalno pojačavanje saborskog kluba Stranke rada i solidarnosti trebalo je poslužiti da se dobije i ponešto izvan osnovnog paketa. Nije se, međutim, dobilo puno, jer je svakome bilo jasno da gradonačelnik ne može upravljati velikom većinom tih ljudi u presudnim stvarima. Plenkoviću, koji trenutno igra bijelim figurama, Bandić sada ne može biti ništa osim preteškog tereta. Previše se toga nakupilo u proteklih dvadesetak godina, a parlamentarni pa lokalni izbori su blizu, da bi Bandiću ova izvanredna situacija bila prilika za iskupljenje, za političko uskrsnuće: vjerojatnije je da ćemo svjedočiti raspadu modela vladanja koji počiva na klijentelizmu, obijesti, političkoj i svakoj drugoj trgovini te na kultu ličnosti. Šef HDZ-a i njegova stranka neće moći izbjeći štetu zbog držanja ljestvi Bandiću u prošle tri godine, ali nije svejedno hoće li ta šteta biti veća ili manja. Bandić se, naravno, neće predati do samoga kraja, ali bez Plenkovićeve zaštite i pomoći to će više biti nalik batrganju nego smislenoj političkoj borbi.
U sjeni zdravstvene situacije, mjera Stožera Civilne zaštite i sveopće ekonomske neizvjesnosti prošao je suptilni pokušaj Martine Dalić, bivše potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva, da se vrati u politički život na krilima – u međuvremenu propale – ideje o formiranju ekonomskog kriznog stožera. Dalić je vidjela sebe na mjestu glavnog Vladinog operativca u spašavanju zaustavljenog gospodarstva, a na tom položaju – umjesto ministra financija Zdravka Marića – vidio ju je i jedan relativno utjecajni poslovno-medijsko-politički krug. Premijer Plenković nije bio sasvim nesklon toj zamisli, ali odustao je kad je oslušnuo mišljenja ljudi iz stranačkog vrha. Valjda za utjehu, Niko Dalić, suprug Martine Dalić, dobio je još jedan mandat u Upravi INA-e.
portalnovosti
Milan Bandić panično pokušava politički preživjeti, a ta grčevitost onesposobljava ga za povlačenje razumnih poteza, za koliko-toliko ispravno poimanje realnosti te za najobičniju pristojnost i suvislost u javnim nastupima. Od svega što se proteklih tjedana događa Hrvatskoj i Zagrebu Bandić nije u stanju ozbiljno doživjeti bilo što izuzev sebe i vlastite političke sudbine: zagrebački gradonačelnik i predsjednik Stranke rada i solidarnosti ne radi ništa osim što traga za slamkama koje će zaustaviti i preokrenuti trend njegovog političkog sunovrata, a pritom u vještini politike nije otišao dalje od blefiranja, od širenja mita o svom radnom samoprijegoru, od isprazne hiperaktivnosti kao zamjene za sistematičnost i racionalno donošenje odluka.
Bandić je ostao sam, odnosno oko njega više nema nikoga tko razumije politiku i tko mu može savjetovati nešto pametno i konstruktivno, kaže naš sugovornik svojedobno blizak gradonačelnikovom krugu
‘Bandić je ostao sam’, kaže naš sugovornik koji je svojedobno bio blizak gradonačelnikovom krugu, ‘odnosno oko njega više nema nikoga tko razumije politiku i tko mu može savjetovati nešto pametno i konstruktivno. Prije je bilo takvih ljudi u njegovoj blizini, a kako je vrijeme prolazilo, otpadali su ili odustajali. On je danas, kad je riječ o formalnim najbližim suradnicima, okružen nedoraslim ljudima koji ovise isključivo o njegovoj milosti i hiru, i koji u političkom pogledu nisu sposobni smisliti ništa osim svađe s medijima i iracionalnog provociranja javnosti. Što se tiče prijatelja i savjetnika izvan službene ekipe suradnika, radi se uglavnom o ljudima koji ne vide nimalo dalje od vlastitog konkretnog interesa i od toga da Bandića upregnu u ostvarivanje nekih svojih poslovnih planova u uvjetima popriličnog kaosa u Zagrebu izazvanog, prije svega, vrlo teškim posljedicama potresa. Bandić luta u svom labirintu, a svi pokušaji da nađe izlaz čine ga još izgubljenijim.’
Lokalna vlast u Zagrebu predvođena Bandićem, vlast koja je tokom godina bivala sve paraliziranija gradonačelnikovom samovoljom i arogantnom nezainteresiranošću za išta važno građanima i gradu, jako je zakasnila i u reakciji na širenje virusa korona, i u reakciji na potres koji je u centru Zagreba i nekim podsljemenskim naseljima imao gotovo razorne učinke. Bandić i njegovi ljudi isprva su podcijenili opasnost koju nosi prisutnost virusa među ljudima, da bi – kad je problem eskalirao – počeli tražiti da se preko noći uvedu drastične mjere i počeli optuživati Nacionalni stožer Civilne zaštite da je neozbiljan i da ništa ne radi: preventivno optuživanje svih drugih da bi se umanjilo vlastitu odgovornost ili da bi se od sebe napravila žrtva omiljena je tehnika Bandića i njegovih ljudi, omiljena je tehnika onih koje vodi isključivo želja da, uz pomoć trikova i prečica, sačuvaju vlast i moć. Što se tiče nesnalaženja gradske administracije nakon potresa, evo svega nekoliko činjenica. Oko 500 ljudi, koji su privremeno ili trajno ostali bez doma, i 20 dana poslije zemljotresa smješteno je u sobama studentskog doma ‘Cvjetno naselje’ dok stotine gradskih stanova zjape praznima i dok gradonačelnik najavljuje gradnju 300 stanova u Podbrežju. Gdje su bile gradske hitne službe kad su u dramatičnim okolnostima evakuirane trudnice i novorođenčad iz bolnice u Petrovoj ulici? Statičari i alpinisti su danima radili i rade na volonterskoj osnovi, a organizacija i koordinacija njihovih aktivnosti bila je i jest više-manje prepuštena stihiji i improvizaciji. Centar Zagreba još uvijek je polublokiran i neraščišćen, premda je nejasno zašto je tako, odnosno zašto se ne uklanja građevinski materijal s pločnika. Ljudi čiji su stanovi pretrpjeli veća ili manja oštećenja i dalje ne znaju što da rade, što uopće smiju poduzimati i čemu se u financijskom smislu mogu nadati od grada i države. Nitko nema ni okvirni plan pronalaženja novca za obnovu i sanaciju. Svi čekaju da netko drugi nešto učini, odluči, preuzme odgovornost.
Milan Bandić posvećen je tome da u što većoj mjeri uspostavi kontrolu nad financijskim tokovima vezanim za obnovu porušenog i oštećenog u Zagrebu, premda uporno, kao i vlast na državnoj razini, izbjegava govoriti o količini i izvorima novca za taj pothvat. Govori o svemu i svačemu, osim o tome kako kani pribaviti milijarde kuna koje će biti potrebne za rekonstrukciju razorenog središta Zagreba. Ne govori o novcu jer mu je dobro poznato da Grad Zagreb i Zagrebački holding već dugo balansiraju na rubu financijske provalije i da su mogućnosti domaćeg ili inozemnog zaduživanja gotovo nikakve, a sve to u uvjetima bitno smanjenih komunalnih prihoda. Zna, međutim, da gradskoj administraciji treba pripasti vodeća uloga u upravljanju obnovom koja će trajati godinama. Gradonačelnik je ovih dana, četiri tjedna nakon formalnog proglašenja epidemije i 15 dana nakon potresa, sam sebe imenovao za šefa zagrebačkog Stožera Civilne zaštite samo zbog toga da bi se svaki dan mogao pojaviti na konferenciji za novinare i teškim riječima stvarati pritisak oko procesa sanacije i izgradnje glavnog grada te održavati dojam o vlastitoj političkoj važnosti i brizi za unesrećene sugrađane. To svjedoči u kakvoj je panici Milan Bandić, koliko mu je dogorjelo i u kojoj mjeri nije svjestan stvarnosti: nema sumnje da će se vrlo brzo pokazati da mu svakodnevno stajanje pred novinarima donosi neusporedivo više štete nego koristi. On naprosto više nije u stanju biti usredotočen duže od nekoliko minuta i nije sposoban za komunikaciju koja se brzinski ne pretvara u prepucavanje, uvrede i narodne poslovice koje uglavnom ne znače ništa. Nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović izgubila na predsjedničkim izborima od Zorana Milanovića, uzdrmani gradonačelnik bio se odlučio na šutnju i zatvaranje prema javnosti, ali nije dugo izdržao, a i nepredviđene okolnosti natjerale su ga na povratak mikrofonima.
Centar Zagreba još uvijek je polublokiran i neraščišćen, premda je nejasno zašto je tako, odnosno zašto se ne uklanja građevinski materijal s pločnika. Nitko nema ni okvirni plan pronalaženja novca za obnovu i sanaciju
Premijer Andrej Plenković jedini je koji Bandića može spasiti od toga da politički krahira i prije lokalnih izbora u proljeće sljedeće godine, što uključuje i ozbiljnu financijsku pomoć države Gradu Zagrebu ne samo za sanaciju šteta od potresa nego i za prevladavanje ekonomske krize izazvane koronavirusom. Dugogodišnja politika obijesnog razbacivanja novca na nepotrebne i preplaćene projekte i na ciljana pogodovanja rezultirala je time da je funkcioniranje Zagreba danas dovedeno u pitanje, odnosno da će neke funkcije glavnog grada ovisiti o državnom proračunu. Ali zašto bi Plenković spašavao Bandića? Zašto bi pomogao da politički preživi čovjek koji je postao uvjerljivo najomraženiji političar u zemlji? Zašto bi stao iza nekoga protiv koga će, čim se bude moglo, izići na ulicu 50 ili 100 tisuća ljudi?
Izuzmemo li eventualnu privatnu naklonost i privatnu interesnu povezanost, Plenković nema ni jedan razlog da pokuša zaštiti Bandića od brzog političkog nestanka. Možda se mogao steći dojam da bi Plenković trebao biti zahvalan Bandiću zbog toga što su ‘žetončići’ čuvali HDZ-ovu parlamentarnu većinu, no treba imati na umu da u Zagrebu ne bi bilo gradonačelnikove svevlasti da nije koalicije s HDZ-om: to je vezana trgovina, a nominalno pojačavanje saborskog kluba Stranke rada i solidarnosti trebalo je poslužiti da se dobije i ponešto izvan osnovnog paketa. Nije se, međutim, dobilo puno, jer je svakome bilo jasno da gradonačelnik ne može upravljati velikom većinom tih ljudi u presudnim stvarima. Plenkoviću, koji trenutno igra bijelim figurama, Bandić sada ne može biti ništa osim preteškog tereta. Previše se toga nakupilo u proteklih dvadesetak godina, a parlamentarni pa lokalni izbori su blizu, da bi Bandiću ova izvanredna situacija bila prilika za iskupljenje, za političko uskrsnuće: vjerojatnije je da ćemo svjedočiti raspadu modela vladanja koji počiva na klijentelizmu, obijesti, političkoj i svakoj drugoj trgovini te na kultu ličnosti. Šef HDZ-a i njegova stranka neće moći izbjeći štetu zbog držanja ljestvi Bandiću u prošle tri godine, ali nije svejedno hoće li ta šteta biti veća ili manja. Bandić se, naravno, neće predati do samoga kraja, ali bez Plenkovićeve zaštite i pomoći to će više biti nalik batrganju nego smislenoj političkoj borbi.
Utješna nagrada za Dalićeve
U sjeni zdravstvene situacije, mjera Stožera Civilne zaštite i sveopće ekonomske neizvjesnosti prošao je suptilni pokušaj Martine Dalić, bivše potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva, da se vrati u politički život na krilima – u međuvremenu propale – ideje o formiranju ekonomskog kriznog stožera. Dalić je vidjela sebe na mjestu glavnog Vladinog operativca u spašavanju zaustavljenog gospodarstva, a na tom položaju – umjesto ministra financija Zdravka Marića – vidio ju je i jedan relativno utjecajni poslovno-medijsko-politički krug. Premijer Plenković nije bio sasvim nesklon toj zamisli, ali odustao je kad je oslušnuo mišljenja ljudi iz stranačkog vrha. Valjda za utjehu, Niko Dalić, suprug Martine Dalić, dobio je još jedan mandat u Upravi INA-e.
portalnovosti
