Nema vremenskog perioda koje nije obilježeno nekom krizom, a 21. stoljeće je stoljeće za koje već sada možemo ustvrditi da je obilježeno krizom obrazovanja.
Čovjek je biće krize, on krize proizvodi, ali ih i nadvladava te, u stanovitom smislu, žudi za krizom. Krize nam služe ili da se razvijemo ili da nestanemo.
Religije često barataju sintagmom ”kultura smrti”, stvarajući privid da postoji nešto što bi odgovaralo ”kulturi života”. Sve ljudsko je obilježeno smrću.
Ljudski život je mogućnost osvještavanja, osmišljavanja i življenja vlastite smrti. Ako tu mogućnost iskoristimo, umrijet ćemo kao realizirana i samorealizirana bića, ako tu mogućnost ne iskoristimo, uvjereni da nas tzv. ”kultura života” čuva od smrti, također ćemo umrijeti, a da toj smrti nije prethodio autentični, pojedinačni, neponovljivi i, nadasve, jednokratni ljudski život.
Naša budućnost je, svakako, budućnost nestanka. Ovo nipošto nije pesimističan scenarij koji bi nas trebao deprimirati i izvlastiti iz egzistencijalnog aktivizma, upravo suprotno – iz svijesti o sigurnosti vlastitog nestanka trebamo izgraditi arhitekturu vlastitog egzistencijalnog aktivizma koji ne pristaje na autoritete, gazde i vrhovna bića pred kojima se bacamo ničice na pod.
Filozofi su zato kao jednu od čovjekovih vlastitosti istaknuli uspravni hod. Ova vlastitost ne opisuje naš fizički položaj, nego naše duhovno, životno opredjeljenje – želimo živjeti uspravno kako bismo druge gledali u oči, a ne na podu, pod tuđim nogama.
No hoćemo li život provesti kao sluge autoriteta i kojekakvih veličina, ovisi isključivo o nama i o tome jesmo li se osovili na noge koje smo sami stvorili. Ako čovjek išta stvara, stvara vlastite noge, ako čovjek odustane od vlastitog uspravnog hoda, nužno se baca pod tuđe noge.
Uspravni ljudi prihvaćaju život koji, u biološkom smislu, završava smrću, odnosno život koji se postsmrtno prebiva u kulturi.
Ljudi koji su prihvatili vlastitu smrt, žive autentičnim životom i izgrađuju kulturu koja ih nadživljava.
”Kultura života” je religijska opsjena, nama pripada naša smrt, iako živimo u postsmrtnoj kulturi, odnosno u svijetu bića koja su, dok su jednokratno bili prisutni u kolekciji živih bića, odlučili razviti i oplemeniti vrijeme i povijest vrijednostima koje će ih nadživjeti.
Ako ne živimo u takvom svijetu, onda se nalazimo u okruženju onih koji su sebe same patologizirali u tolikoj mjeri da su sebi sve podložili – državu, ljude, vrijednosti, vrijeme i sjećanje.
Postsmrtna kultura nije isto što i nekrokultura. Postsmrtna kultura proizvodi poticajne uvjete koje će dovesti do razvoja svake pojedinačne egzistencije. Postsmrtne kulture su stoga uvažavanja i brige, brige za sebe, ali i za druge.
Nekrokultura, naprotiv, proizvodi smrt i stvara poslušnike. Društveno-kulturne nekrofile je lako prepoznati – oni parazitiraju na smrti i na umrlome, oni su najsretniji kada se, u simboličkom, ali i u realnom smislu, nalaze pred mrtvim tijelom ili kada iščekuju smrt nekog autoriteta.
Sjetimo se samo onih pustih nekrofila koji su ispred bolnice danima iščekivali smrt Franje Tuđmana. Tome je tako jer je sam Tuđman politiku doživljavao kao instrument stvaranja nacionalističke nekrokulture.
Nekrofili redovito dolaze nekrofilu, oni proizvode smrt i smrti se vraćaju. Sjetimo se, također, umiranja pape Ivana Pavla II., koji je vlastitu patnju izjednačio s patnjom Krista na križu rekavši, kada su ga pitali hoće li se, zbog bolesti, povući s papinskog prijestolja, kako ni Krist nije napustio križ.
Istina, Krist nije napustio križ, ali nije zasjeo ni na moćno prijestolje čije napuštanje bi doživio kao izdaju vjere. Kristovo djelovanje radikalno se razlikuje od djelovanja Ivana Pavla II. Krist život nije poimao kao spektakl u kojem poistovjećuje sebe s Bogom, nego je čovjeku pristupao kao čovjek.
Krist je hodao uspravno, kako bi ljude mogao gledati u oči, a papa Ivan Pavao II. se uzvisio kako bi ga ljudi, koji se nalaze na podu, mogli bolje vidjeti jer je prava šteta da im itko uskrati pogled na spektakl njegovog poistovjećivanja s Kristovim božanstvom.
Ivan Pavao II. je, za razliku od Krista, živio uzvišeno, uvijek iznad, on nije hodao, on je lebdio, zato je i dopustio da nekrofili izdvoje njegovo umiranje kao posebno umiranje i da to umiranje prate. I Ivan Pavao II. je, dakle, bio nekrofil.
Ljudska smrt je toliko intimna i drugima neprispodobiva da u njoj, sve kada bismo i htjeli, ne možemo sudjelovati. Nitko nema pristup konačnoj destrukciji našeg jastva i naše vremenitosti, osim, naravno, nas samih. Mi smo ti koji umiremo i smrću trajno odlazimo iz kolekcije vremenitih ljudskih bića.
Kada se rađamo, mnogi sudjeluju u tom događaju, taj događaj je više njihov nego naš, toga događaja se ne sjećamo, ali nam ga tuđa sjećanja prepričavaju. Sjećanje drugih bića se tada ugrađuju u naše iskustvo, mi ta sjećanja prihvaćamo kao istinita, i posredno, na temelju povjerenja prema drugima, rekonstruiramo ulazak u svijet živih.
Kada je riječ o smrti, svi nekrofili koji našu smrt promatraju, u njoj ne sudjeluju. Naša smrt je samo naša smrt, nikome ne možemo ispričati naše umiranje i nitko nam ne može ispričati kako su oni doživjeli naš nestanak ili konačnu destrukciju našeg jastva.
U smrti smo sami. Smrt je samoća ili, drugačije rečeno, konačno i trajno stanje lišenosti svih nekrofila.
Kako ćemo prepoznati nekrofile? Pa to je kod nas lako. Dovoljno je dovesti neko mrtvo tijelo i to tijelo totemizirati, sasvim je nebitno hoće li to biti tijelo Josipa Broza Tita ili Leopolda Mandića, nekrofili će se okupiti, njima je sve mrtvo sveto.
A kakve ovo veze ima s krizom obrazovanja? Pa velike, kriza obrazovanja je kriza kritičkog mišljenja, kriza razumijevanja i uživljavanja u svijet drugih. To je kriza koja stvara nove toteme i odgaja nove nekrofile.
Naš svijet će, uslijed krize obrazovanja, biti svijet nekrofila i totema, a tada je sasvim nebitno hoće li ”mama lekarka” sina osloboditi služenja vojnog roka ili će ”mama liječnica” sina pretvoriti u matematičkog genija, bitno je da majke sinove doživljavaju kao terapije za majčinstvo.
Uvijek će biti dovoljno nekrofila koji pristaju uz majke koje djecu doživljavaju kao terapiju. Nama su politike, države, prijateljstva, obitelji i radna mjesta terapije, a samo je mama uvijek mama.
Mame se međusobno razlikuju po tome što su jedne ”lekarke”, druge liječnice, a treće nadriliječnice. Sinovi se međusobno ne razlikuju – svi su oni genijalci. Osim Baneta, njegova mama je zakazala.
