Danas je manje od polovine postotka svjetskog stanovništva proživjelo iskustvo rata velikih sila. A iako je mnogo veći broj pretrpio razorne posljedice drugih tipova ratovanja, većina trenutno punoljetnih ljudi odrasla je u relativno stabilnim svjetovima kojima su vladale jedna ili dvije supersile. Ti svjetovi nisu bili mirni, ali su do neke mjere bili predvidljivi. Naš današnji svijet postaje sve kompleksniji i neizvjesniji. Ulazimo u fazu u kojoj se više velikih sila natječe za nadmoć unutar pojedinih regija i unutar ljudskih pothvata kao što su nuklearna tehnologija, umjetna inteligencija ili istraživanje svemira. (…) Ovaj je svijet drugačiji od ičega što smo tijekom naših života iskusili. Ali doista prilično nalikuje svijetu otprije više od stotinu godina, od kraja 19. stoljeća do 1914. godine.”
Navedene rečenice uvelike sadrže glavni argument nove, prije nekoliko mjeseci objavljene knjige norveškog povjesničar Odda Arnea Westada, naslovljene “Nadolazeća oluja: Moć, sukob i upozorenja iz povijesti”. Westad je trenutno profesor na američkom Sveučilištu Yale, autor i urednik dugog niza studija o hladnom ratu i suvremenoj istočnoj Aziji.
Na naš jezik prevedene su njegove knjige “Povijest hladnog rata” i “Globalni hladni rat: Velike sile i Treći svijet”, seminalno djelo u kojem spomenuti sukob interpretira kao globalni međunarodni poredak te s tog polazišta analizira intervencije SAD-a i SSSR-a diljem Azije, Afrike i Latinske Amerike.
Dok je s krajem hladnog rata uloga Rusije kao globalne alternativne sile nestala, Sjedinjene Države su svoju poziciju apsolutne dominacije protratile nepotrebnim ratovima, nejasnim prioritetima, vlastitim društvenim i ekonomskim nazadovanjem. Iako će SAD barem vojno ostati najmoćniji igrač, njegova relativna nadmoć i sposobnost diktiranja razvoja međunarodnih odnosa opadaju.
Nakon Drugog svjetskog rata SAD je činio oko 40 posto svjetskog BDP-a, 1991. oko četvrtine, a danas svega petnaestak. “U budućem svijetu manje će se raditi o SAD-u, a više o konstelacijama velikih sila”, piše Westad u “Nadolazećoj oluji”.
Spomenuto je da aktualni poredak uspoređuje s onim otprije Prvog svjetskog rata; “period kasnog devetnaestog do ranog dvadesetog stoljeća, s dugim periodom mira među velikim silama, opadanjem britanske hegemonije, mnoštvom suparničkih sila, globalizirajućom privredom i novim oblicima imperijalizma, nacionalizma i rasizma nije identičan našem vremenu, ali iskazuje velike sličnosti”.
Ne radi se samo o sličnosti opće strukture i dominantnih društvenih i privrednih tendencija, nego je moguće uspostaviti analogije i između ulogâ pojedinih zemalja.
Velika Britanija je bila prva industrijska sila; dominirala je globalnim bankarstvom, njeno je carstvo bilo svjetsko, imala je najmoćniju ratnu mornaricu i nadzor nad ključnim komunikacijama. No u relativnim je terminima britanska snaga opadala; u periodu od 1890. do 1913. udio britanskih u svjetskim proizvodnim kapacitetima pao je s 23 na 13,5 posto.
Zapostavljene su tada presudne, nove industrije poput automobilske, električne i kemijske, a radnicima godinama nisu rasla primanja; intenzivirali su se štrajkovi i društvena polarizacija. Umjesto da se pozabave domaćim problemima te počnu izbjegavati nepotrebne kolonijalne ratove, demagozi su za probleme okrivili dotadašnje elite, optužujući ih da su investicijama u inozemstvo, useljavanjem migranata i uvozom stranih proizvoda ugrozili poslove britanskih radnika.
U britansko-njemačkom rivalitetu prije Prvog svjetskog rata nije teško prepoznati današnji američko-kineski rivalitet. Washington je nakon 1991. uživao hegemoniju neviđenu od Pax Britannice, a otkako je prije nekoliko desetljeća Deng Xiaoping skovao slogan “slavno je obogatiti se”, udio Kine u svjetskom BDP-u povećao se osam ili više puta
Nakon što su sloboda i liberalizacija svjetske trgovine cijelo stoljeće bili temelj britanske moći, pojedini političari odjednom su počeli zastupati carine. Britansko stanovništvo, uključujući i siromašne klase, bilo je ponosno na primat svoje zemlje te ga je smatralo izrazom prirodnog poretka svijeta.
No kako je taj primat opadao, rasli su šovinizam i opsesija stranim ugrozama. Prije svega se to odnosilo na Njemačko carstvo, čija se industrijska snaga u nekoliko desetljeća rapidno i višestruko povećala, pa je Reich pretekao Britaniju u proizvodnji čelika, strojeva i električnih proizvoda. Vlada u Berlinu je nacionalnu privredu usmjeravala formiranjem industrijskih kartela te ciljano investirala u infrastrukturu, obrazovanje i znanost.
Raspolagala je velikim brojem stanovnika, dakle velikim unutarnjim tržištem; također je, kao pionir socijalnog osiguranja, ulagala u dobrobit radnika. Paralelno je Njemačka krenula u masivnu vojnu ekspanziju i izgradila drugu najveću ratnu mornaricu svijeta.
Nije teško prepoznati sličnosti s današnjim američko-kineskim antagonizmom. Washington je nakon 1991. uživao hegemoniju neviđenu od one Londona tijekom Pax Britannice, također izgrađenu na katekizmu slobodne trgovine. No od 2000. u SAD-u je izgubljeno pet milijuna radnih mjesta u proizvodnji, a radnici nisu obrazovani za nove poslove.
U kombinaciji sa stagnirajućim plaćama i rastom nejednakosti – pet posto Amerikanaca posjeduje dvije trećine bogatstva – ne čude rašireno nezadovoljstvo i okrivljavanje izazivača. “Ne možemo nastaviti dopustiti da Kina siluje našu zemlju”, rekao je Donald Trump zagovarajući carine.
Otkako je prije nekoliko desetljeća Deng Xiaoping skovao slogan “slavno je obogatiti se”, udio Kine u svjetskom BDP-u povećao se osam ili više puta te danas iznosi približno 19 posto, a zemlja raspolaže s 31 posto svjetskih proizvodnih kapaciteta, više no četiri sljedeće države zajedno. Peking također dominira globalnim opskrbnim lancima niza ključnih proizvoda. Slično Njemačkoj u ranom dvadesetom stoljeću, Kina je uspjeh postigla zahvaljujući državno koordiniranom planskom kapitalizmu.
A kao nekada Berlin, i Peking je ubrzo izgradio drugu najveću globalnu vojnu silu. Ironično, fascinantan uspon je doveo i do osjećaja ranjivosti. Naime, Kina je ovisna o uvozu sirovina i izvoznim tržištima. Svijest o golemim uspjesima proizvela je šovinistički osjećaj da zemlji pripada primat, ali i bojazan da je rivali nastoje opkoliti: “upravo poput Njemačke prije Prvog svjetskog rata, u svojoj težnji za međunarodnim usponom NR Kina je u vrlo nezdravom spoju istovremeno vođena hibrisom i strahom”.
Westad ovdje ne staje s analogijama. Putinovu Rusiju uspoređuje s nekadašnjom Austro-Ugarskom, barem što se tiče reakcionarne vlasti, duboke unutarnje slabosti, avanturističke vanjske politike i, u izostanku alternative, sve veće ovisnosti o mnogo jačem savezniku.
S druge strane, Indiju kao zemlju u usponu – ali obuzetu strahovima od kinesko-pakistanskog partnerstva, zarobljenu u teritorijalnom sporu s daleko moćnijim Pekingom te nesigurnu oko vlastitog statusa velesile – vidi najbližu francuskoj Trećoj republici. Poslije napoleonskih ratova agresija velikih sila je gotovo cijelo stoljeće bila usmjerena na vaneuropske narode. Potom je Prvi svjetski rat s desecima milijuna ubijenih i ranjenih, “uništio svijet u kojem su mnogi vjerovali u napredak” te neizravno proizveo Drugi svjetski, kao i hladni rat.
Westad analizira višestruke i međusobno isprepletene uzroke Velikog rata, jedne od najvećih katastrofa ljudske povijesti: strateška razmatranja, kao što su strahovi oko očuvanja vlastite sigurnosti, težnje za ekspanzijom moći, kolonija i tržišta; procjene vlastite i protivničke snage, uvjerenja i neposredni povodi, pogrešne percepcije prilika i pritisci da se ne ispadne slab, revanšizmi i osvajački snovi, vojni planovi i zanemarivanje diplomacije – sveukupno, “intenzivno složen skup nadi i prijetnji” koji je doveo do spremnosti na velike rizike.
Za razliku od mnogih, Westad ne smatra da su među bitnim uzrocima sukoba tadašnji suprotstavljeni savezi, nego da je ključan promašaj da održe mir: Njemačka je trebala obuzdati austrougarsko nastojanje da silom riješi odnose sa Srbijom, dok je Britanija u ime odvraćanja trebala nedvosmislenije stajati uz Francusku.
Osim što je današnji svijet kaotičan barem koliko i tadašnji, i danas su mnogi zbunjeni i zaplašeni brzinom tehnoloških i društvenih promjena. Nuklearno oružje nije garancija mira među velikim silama. Westad ističe kako je Alfred Nobel smatrao da će buduće sukobe spriječiti razorna moć dinamita; drugi su se uzdali u prijetnju aviona i bojnih otrova. A unatoč uvjerenosti i zapada i sovjeta u politiku vođenu znanošću, i tijekom hladnog rata je nacionalizam bio važna povijesna silnica, dok se danas vratio u punoj snazi.
“Baš kao u eri prije 1914., danas postoji duboko uvjerenje da je rat velikih sila, ako već ne nemoguć, barem vrlo neizgledan. Trebamo se otarasiti ovog samozadovoljstva”, tvrdi Westad, ističući zapanjujuću brzinu događaja nakon sarajevskog atentata. Trenutna brzina komunikacije i medijskog izvještavanja stvara dodatni pritisak te skraćuje vrijeme za donošenje odluka.
I dok su bilateralni i multilateralni kanali u većoj krizi no ikad nakon 1945. godine, “naš manjak iskustva s multipolarnošću velikih sila čini godine ispred nas vrlo opasnim”. Autor analizira niz žarišta od Tajvana, jugoistočne Azije i Himalaje do Palestine i Ukrajine, te snažno zagovara mir u gotovo svim slučajevima, upozoravajući na nezamislive posljedice mogućeg sukoba.
Unatoč strukturnim faktorima, rat je u pravilu odluka vođa koji razmatraju što je najbolje za njihovu zemlju i njih same, a “kritična razlika između rata i mira se u većini slučajeva sastoji u pronalaženju načina da se ti interesi pomire s prilikama za kompromis”; taj kompromis ne podrazumijeva i slaganje ili moralnu ekvivalenciju – ali predstavlja izbjegavanje kataklizme.
Westad trezveno smatra da je američka garantirana vojna pomoć Tajvanu nužna kako bi se kineske vođe odvratilo od opasne vojne avanture, no istovremeno drži kako dugoročno rješenje možda uključuje kinesko-tajvansku konfederaciju, kao i da će Kina kroz neko vrijeme vjerojatno zaista postići premoć u istočnoj Aziji, naročito ako ne bude prijetila susjedima; konačno, SAD je udaljen deset tisuća kilometara.
Prilagodbe međunarodnih odnosa su neminovne, no važno je da se odvijaju postepeno i nenasilno; to nije garantirano, s obzirom da velik dio američkog establišmenta svako odstupanje vidi kao izdaju, dok neki u Pekingu streme brzoj eroziji američke moći. Westad navodi i kako je isključivanje Rusije iz europskog sustava sigurnosti bila velika greška; s druge strane, možda naivno djeluje ideja o ruskom povlačenju s dijela okupiranog područja u zamjenu za ukrajinsku neutralnost.
Dok je imperijalna agresija na Ukrajinu jasno osuđena, i dok bi prema Westadu opravdan rat bio onaj nužan za zaustavljanje genocidnih režima, upadljivo izbjegava u tom kontekstu spomenuti Izrael. Istina, navodi stradavanja Palestinaca od 1948. do danas i ističe da je ostavljanje Palestinaca bez države recept za trajnu katastrofu.
Istovremeno, iz perspektive posljednjeg rata protiv Irana te nagađanja o akciji protiv Kube, ocjena kako je s Trumpovim povratkom u Bijelu kuću era američkih globalnih intervencija došla kraju djeluje u najmanju ruku dvojbeno.
Poznata je teza kako su analogije korisno pomagalo, ali opasne ukoliko se predoslovno shvate. Westadova knjiga spada u prvu kategoriju; osim što je u ovom prikazu mnogo zanimljivog ispušteno, određeni mogući promašaji vjerojatno su nužna posljedica prirode geopolitičkog prognoziranja.
Unatoč tome što nije riječ o temeljnoj studiji koja donosi nove spoznaje, pa i faktu da sama glavna teza nije izuzetno originalna, “Nadolazeća oluja” je pitko ispisana te u predstojećem kaosu i upućenima i širokoj publici vrijedna kao orijentaciona mapa i intrigantan misaoni model. I kao veoma pravovremeno upozorenje; kako autor navodi, to je i knjiga o najvažnijem pitanju našeg vremena, pitanju rata i mira.
