Obračajući se svojim adorantima, čestitarima i drugim okupljenim građanima, neposredno nakon konačnog trijumfa u drugom krugu lokalnih izbora za gradonačelnika Slavonskog Broda, Mirko Duspara na sebi je imao majicu s printom, čiji je motiv on sam - u ulozi preponaša, u vlastitoj trci povijesti. Nosio je majicu s otiskom vlastite utrke - kao da je povijest već napisana, samo još nije zalivena. Na slici, dakle, on na atletskoj stazi s preponama, preskače još jednu preponu. Ni posljenji protukandidat nije čovjek, već prepona u trci za vlast nad gradom (i Korčulom). Duhovito i točno u jednu ruku. Uostalom, pogledajte i sami. Ovjekovječeno je na njegovom obilato, od grada financiranom, portalu, po principu članak za novac, novac za članak, u tekstu s galerijom sa saaaamo 33 fotografije, objavljenom pod naslovom Nova stranica političke povijesti Mirka Duspare i Slavonskog Broda.
Ima nešto gotovo nadrealno na toj slici - da se stari/novi gradonačelnik, čovjek koji je dosad u šest mandata preskočio sve, osim infrastrukture, kulture, i osnovne logike urbanizma, sad samokarikira kao preponaš, kao atletski Adonis lokalne politike. Sedmi mandat, kao sedma prepona - evo, još jedan skok, još jedna trka u kojoj se ne zna što je cilj, ni zašto, ali zna se tko opet pobjeđuje.
To nije samo duhovito - to je groteskno, kao neka slavonska verzija “Forresta Gumpa” s funkcijom. Trči, gradonačelniče, trči - ali Slavonski Brod i dalje stoji, kao u nekom međuvremenu između industrijske prošlosti i budućnosti koja uvijek dolazi, ali nikako da stigne. Dok on skače preko “prepona”, uz pomoć kondicijskih 4 000 eura plaće, na ravnoj podlozi, građani preskaču rupe u svojim ulicama života koje se ikrivljuju kao vremenske linije u paralelnoj stvarnosti, gdje je razvoj zamijenjen samopromocijom.
Majica sa slikom je šlag na gnjecavi kolač Broda - autocitat političke samodopadnosti. Taj ironijski odmak, naravno, nije autoironija. To je cinizam s osmijehom - pogledaj me kako letim, dok grad tone. Vidi: Santo subito: Sveti Mirko od Stalne fotelje (Nakon izbora u Slavonskom Brodu)
Sedma pobjeda, a kao da smo nekako svi izgubili. Jer kad jedan čovjek “pobjeđuje”, pardon, gori, kako on sam kaže, ovako dugo u jednom gradu, to više nije trka, to je kružna staza s bakljom. A Brod? On je samo kulisa - kao da nije grad, nego kartonski pano s iscrtanom sudbinom: s jedne strane most preko Save, s druge izlazne karte za Irsku. A u sredini su škrabotine političkog umjetnika amatera..
Trčanje preko prepreka sjajan je sport. Samo što bi u demokraciji prepona trebala biti upravo ona - smjena vlasti.
Dusparina publika, ti vjerni navijači, pa druga koja bodri njegovog protivnika, i ona treća ne animirana, gledaju tu trku ne zato što vjeruju da (ne)će Duspara stvarno dotrčati do cilja, nego zato što nemaju kud. Njegovi glasači Slavonskog Broda su kao publika u amaterskom kazalištu koja zna da se glumac zaboravlja na sceni, ali mu svejedno plješće, jer je "naš", jer "eto, bar se trudi", jer "tko zna što bi bilo s onim drugim". Oni više ne biraju, oni ponavljaju kao što se ponedjeljkom ponavlja ručak od nedjelje. Rezignacija je ovdje oblik vjernosti. A apstinencija treće publike izborne trke? Pa to je bunt bez prosvjeda, bez plakata, bez ikakve buke – samo tišina iza paravana.
A mlađi stanovnici? Oni su mahom otišli. Grad je izgubio generaciju, iskreno, ne zbog jednog čovjeka, nego zbog cijelog sustava koji im nije ponudio više od stipendije i stana na kredit. Otišli su jer ih nije imao tko zadržati, ni projektima, ni vizijom, ni toplinom. Slavonski Brod je, umjesto da postane prostor budućnosti, ostao uspomena na industrijski period, pretvorenog u tišinu pogona i povijest zatvorenih tvornica.
Hadezeovac Tekić bio je suparnik u utrci, Dusparin protivnik, izazivač... prepona. On je kao onaj mladi atletičar koji je prekasno saznao da su mu tenisice bile vezane zajedno. Izgubio je, ali hoda „uzdignute glave“, jer, to je, “sjajan rezultat”. Zadovoljan je što je izgubio s "čistim obrazom", što je dobio "povjerenje mladih" i što je, pazite sad, "otvorio prostor za buduće promjene". Gospodine dragi, pa niste vi otvorili prostor, nego ste ostavili prostor otvoren, kao prozor kroz koji stari gradonačelnik opet uskoči unutra. U stvarnosti, Dusparin protivnik nije bio trkač. On je onaj tip koji stoji pored staze i dijeli letke, a kad ga pitate zašto zapravo ne trči, kaže: “Pa ja sam ovdje da motiviram druge.” Nije izgubio uvjerljivo, zato što je baš toliki kilavac. Izgubio je jer je kampanja bila letargična, nevidljiva, kao kad pokušaš ugasiti požar šaptom. A njegov poraz? Naziva ga temeljcem buduće pobjede. Nažalost, to je temeljac za još jedan lonac mlake brodske juhe u kojoj ništa novo ne ključa. Tekić je zapravo simbol izgubljene nade. Nije poražen samo u borbi, nego i u uvjetima. Došao je, zna se, s okaljanim političkim zaleđem, bez jake strategije, u arenu u kojoj se ne trči nego se nasljeđuje. A i karizma mu je neuspostavljena. Njegov poraz nije nikakva tragedija, više je podsjetnik da ni mladi, ajde, mladi, pa makar bili poput njega, više ne vjeruju da se išta može promijeniti iznutra. A kad ni oni ne vjeruju, grad postaje arhiv.
Duspara, je maratonac koji trči sedmi mandat, a o tome nema ni jednog ozbiljnog osvrta, analize, teksta, napose, demoskopija, koji bi išli dublje od puke objave rezultata i fotografije pobjedničkog osmijeha. Nema ni pokušaja da se sagleda što taj kontinuitet znači za grad, društvo, pa i za lokalnu politiku kao takvu. To nije samo simptom površnosti – to je simptom tihe, uporne autocenzure. Bodski mediji su čudo, laka praznina bez sadržaja, a željna teškog uvažavanja.
Osim neznanja medija (kojeg ne manjka), i nesposobnosti (koja se već podrazumijeva), u igri su i drugi, manje udobni faktori. Obični, ljudski strah. Ne mora to biti strah od batina ni zatvora, nego strah od izolacije, gubitka posla, oglasa, pristupa informacijama, sugovornicima. U malim sredinama sve je osobno. Ako si novinar koji digne glas, možeš ostati bez poziva na pressicu, bez "suradnje", bez ručka, bez života u miru. I zato mnogi biraju tišinu, onu pristojnu i profesionalnu tišinu. Tu je nada da će se koristiti gradskom sisom, što je jednom portalu uspjelo. Kroz "projekte", "suradnje", "komunikacijske strategije" – sve s plemenitim imenima, ali jasnom svrhom: da se previše ne talasa. Jer ruka koja hrani ne smije biti kritizirana. Ako se piše - piše se tako da se "informira", ali nikad ne preispituje. Zatim, ne gura se nos tamo gdje nisu pozvani. Naučeni smo da je politika nešto izvan nas - čak i kad nam ulazi u pluća, džepove i živote. Pa tako i lokalni novinari, ako i osjećaju da bi trebalo nešto reći, prečesto biraju onaj refleksni "nećemo mi o tome". Potom, kultura novinarskog istraživanja jednostavno se nije ukorijenila, a kad i pokuša pustiti korijen, netko je potkopa. Ne treba zaboraviti da su interesi i bliskost u sprezi s političarima. Neki novinari su već postali dio lokalne političke scene, ne formalno, ali nevidljivim nitima. Kumstva, bivše suradnje, simpatije, mržnje, računi i usluge, sve to pleše u kolu. A kad jednom sjedneš za isti stol, teško je nakon toga biti stvarno neovisan. Lokalna medijska bezidejnost je najporaznija. Jednostavno im ne pada na pamet da bi se sedmi mandat mogao analizirati.
Nema tog profesionalnog poriva da se zapita što ovaj grad znači danas? Što znači kad ga ista ruka (i pamet) vodi već 20 godina? Što je postignuto, što propušteno, što zataškano? Ako ne pitaš, ne znaš – a ako ne znaš, postaješ PR, ne novinar. Ako Brod ima šampionski zagađen zrak, onda njegovi mediji – imaju nepodnošljivo zagađen prostor slobode. I to nije patetika, nego hladna istina. Što je rješenje? Možda nova generacija? Možda lokalni podcasti, nezavisne platforme, društvene mreže koje se ne boje? A možda, jednog dana, netko od mladih novinara pogleda sve te mandate i shvati: tu je priča. Tu je roman. Tu je autopsija jedne demokracije koja se još miče, ali diše na škrge.
Da, pobijedio je. Da, opet će voditi grad kako mu se svidi. Ali ako se osmi puta u istom smjeru ne dogodi promjena, pitanje nije tko vodi – nego kamo idemo. A još važnije - tko je sve ostao na peronu dok drugi odlaze vlakom, bez povratne. U redu. Pobijedio je. Sedmi put. Ne treba to ni omalovažavati ni mistificirati. Nije to malo - to je rezultat upornosti, sposobnosti prilagodbe, političkog instinkta. No, baš zato što je na vrhu, jer ima snagu kontinuiteta i mir legitimacije, sada bi mogao - i trebao - učiniti nešto što dosad nije. Ne za ostati zapamćen kao "onaj koji je trajao", nego kao onaj koji je preokrenuo ritam grada koji je godinama samo – trajao.
I zato je ta majica s preponom toliko znakovita. Jer Brod nije prepona koju treba preskočiti - Brod je grad koji treba usporiti, pomno pogledati, razumjeti. Ne skakati preko problema, nego ih rješavati. Ne slaviti kontinuitet radi njega samog, nego ga preispitivati.
O prijedlozima što bi maratonac trebao (u)činiti, kako ne bi završio kao oni kultni filmski maratonci, sljedećeg ću puta.
________________________
