Svih sedam dolazaka rimskih papa na prostor ex-Jugoslavije prošao je u znaku velikih očekivanja koja se nisu ostvarila. Izuzetak nije ni posjet pape Franje Sarajevu, dapače, na njega se vrši velik pritisak, posebno iz Hrvatske, ne samo da amenuje sadašnje hladnoratovske međunacionalne odnose, nego da ih vrati korak unatrag
Piše: Marinko Čulić- Novosti
Otkako su rimski pape počeli devedesetih dolaziti na prostor bivše Jugoslavije – a toga je s ovim najnovijim Franjinim bilo čak sedam puta – ponavljalo se uvijek isto. Očekivanja od tih posjeta i mirotvorne pretenzije papa bili su vrlo veliki, ali se od toga ostvarilo jako malo, jedva išta. Čak bi se moglo reći da što je više bilo prvoga, manje je bilo drugoga. Najgore je u tom smislu prošao Karol Wojtyla, poljski papa Ivan Pavao II., koji se 1994. ukazao u Hrvatskoj s čuvenom metaforom o Savi (Hrvati) koja utječe u Dunav (Srbi). To je izgledalo umalo kao apel za novim bratstvom na ruševinama starog poretka, no pokazalo se, crkvenim rječnikom, da se novo vino ne da držati u starim mješinama. Ukvasi se. Samo godinu dana poslije dogodio se nepovratni rascjep, kada je umalo pa cijelo srpsko stanovništvo otjerano iz Hrvatske, a istodobno, ili malo kasnije, slični etnički raskol dogodio se i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. S malo sarkazma moglo bi se reći da su dolasci papa na ove naše strane kao sveta vodica – niti štete niti pomažu – što ne čudi, jer su se događali tek kada bi požar već počeo, dakle uvijek prekasno da ga se spriječi. Ovim ne kažem da je Sveta Stolica namjerno kasnila ili da su njene mirovne misije bile čak kulisa za novi-stari prozelitizam, tj. želju da se katoličanstvo okoristi novim okolnostima kako bi se proširilo na račun pravoslavlja i islama. To ne. Ali s punim se pravom može reći da Crkva, nakon što je odigrala veliku ulogu u rušenju komunizma, uključujući onaj najnapredniji, ne zaslužuje suosjećanje što sada nemoćno stoji pred nacionalističkim i drugim izvitoperenjima postkomunizma.
Zbog toga bi bilo bolje da je papa Franjo preskočio svoju prošlogodišnju izjavu da se Jugoslaviju nije dalo održati u komadu nikakvim ljepilom. To potpuno nepotrebno amenovanje raspada jedne višeetničke države, koja je, uostalom, vrlo nalik Bosni i Hercegovini čijoj se složenosti papa ovih dana došao pokloniti, diskvalificira Vatikan za išta više od toga da se kao humanitarac pojavi na terenu kojim su prethodno protutnjale divizije lokalnih i svjetskih geopolitičkih interesa. I zato je sasvim očekivano što je njegov utjecaj na zbivanja na prostoru ex-Jugoslavije naočigled sve manji. Uoči posjeta pape Franje Sarajevu to je bilo toliko očito da je čak i banjalučki biskup Franjo Komarica izjavio da od tog dolaska ne treba praviti veliku priču. Nije precizirao na što konkretno misli. Ali znajući da ovaj razorni kritičar etničkog prekrajanja BiH otvoreno imenuje sve adrese koje za to krivi (Washington, Bruxelles, pa i Zagreb), osim Katoličke crkve, izvjesno je da Bergoglio nije u tom Komaričinom adresaru. Ili da barem nije na istaknutom mjestu. No zato se s papom Franjom gotovo otvoreno sprdao vođa bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović, koji je izrazio silno zadovoljstvo što papa dolazi u, kako reče, zemlju najviše multietničnosti i multikulturalnosti u Evropi.
Sprda se s papom? Naravno da Čović ne bi to ni za milijune priznao, iako ispotiha vjerojatno uživa u tome s obzirom na Franjinu očitu averziju, podebljanu i podsmješljivim primjedbama, prema međugorskim ‘ukazanjima’ Gospe. No što drugo reći o tom čovjeku, koji je čak bio šef organizacijskog odbora za doček pape, ali je vjerni, samo malo modificirani i prilagođeni, nastavljač Tuđman-Šušak-Bobanove politike komadanja te iste multinacionalne i multikulturalne BiH?! I sve to u ortačkoj povezanosti s nacionalističkim krilom lokalne Katoličke crkve, bez čijeg blagoslova ne može proći ni bilo što drugo, od spomenutog cirkusiranja s Gospom do bezobrazno nezasitnog bogaćenja samog Čovića. Tako ispada da Vatikan zaista, poput patronažne sestre, ne kreira nove situacije nego popravlja stare, što najviše dolazi do izražaja baš u BiH, koja je sa svih strana obložena debelim jastucima relativiziranja događaja iz pogubnih devedesetih. I zato dolazak Bergoglija, bez obzira na ushit u javnosti, može donijeti samo kratkotrajni predah u tome, a za neke ni toliko. Tomislav Nikolić baš je uoči njegovog posjeta Sarajevu otkazao najavljeni dolazak u Srebrenicu, i kamo sreće da mi u Hrvatskoj možemo reći da je to sve, ali ne možemo. Jer ni Milanovićevu vladu nije previše impresionirao papin dolazak, nego je dva-tri dana ranije nabusito odgovorila službenom Sarajevu da ne želi primati nikakve političke optužnice za hrvatske zločine u BiH.
Nije sasvim jasno o čemu se radi, ali je zato jasno što znače tvrdnje s Markovog trga da nije bilo nikakvih napada hrvatskih oružanih snaga u BiH, a da je samoorganiziranje tamošnjih Hrvata spasilo zemlju da cijela ne padne pod okupaciju JNA. Znače da desetljeće i pol poslije smrti Franje Tuđmana uskrsavaju u dlaku isti ‘argumenti’ kojima je taj neumrli pokojnik opravdavao hrvatske ratne svinjarije s druge strane Une. Iz ovoga se vidi nešto što sasvim izmiče fokusu javne pažnje. Ne radi se ovdje samo o tome kako rimski pape modeliraju stanje u ex-yu regiji što, vidjeli smo, ne izgleda bogzna kako dobro. Još je gore što i to stanje modelira njih, a to se valjda najbolje vidi na primjeru najavljene kanonizacije Alojzija Stepinca, zbog čega je papa pod silnim pritiscima katoličkih i parakatoličkih krugova u Hrvatskoj da se to neizostavno dogodi. Jedan novinarski tikvan iz najtiražnijeg hrvatskog dnevnog lista čak je ovih dana izjavio da ako tako ne bude, to će značiti da će Stepinac po drugi put biti osuđen, ovaj put – od Vatikana. Srećom, Bergoglio je svjestan delikatnosti ovog pitanja i potičući osnivanje mješovite katoličko-pravoslavne komisije stavio ga je na neodređeno dugo čekanje.
Ali to ne rješava na duže staze stvar ‘Crkve u Hrvata’, tog bastiona ostrašćenog pseudokršćanskog fundamentalizma, kojem je ovo samo nova prilika za otkopavanje rovova prema nominalnoj braću u Kristu, pravoslavnim Srbima. Sam Stepinac tu je malo važan. Objektivna valorizacija tog čovjeka govori da on nije bio klasični kolaborant ustaša, štoviše, znao im se suprotstavljati, možda i dovoljno za status blaženika koji ima, ali ne i za status sveca za što ga se kandidira. Ali to i nije najbitnije, o svemu bi se dalo razborito razgovarati da iza toga ne stoji ovako ultimativno hrvatska Katolička crkva, koja je po mnogo čemu gora, ustašoidnija i kukavičkija od Stepinca.
Eto, tako stoji s tim i papa bi morao naći načina da se tome suprotstavi, u suprotnom je legitimno ovakve stavove pripisati vrhu Crkve. Štoviše, legitimno je na njegove istupe u Sarajevu, u kojima nije bilo nimalo katoličke militantnosti, dapače, obavezao je katolike na solidarnost s ostalima, reći samo: badava ti, papa Franjo.
tacno
