Marinko Čulić: Berlinski zid u Savskoj

Godišnjica rušenja Berlinskog zida, koja je pala ovih dana, slabo je zainteresirala hrvatske medije. Svi su, doduše, to registrirali, ali primjetno bezvoljno, kao nešto što se dogodilo drugima a ne nama, i kao čovjek koji se dosta nadisao redakcijskog zraka lako mogu zamisliti urednike koji izdaju ovakvu uputu: ‘Daj mi taj zid, ali nemoj više od dvije kartice.’ Bilo je ponegdje i više od te dvije kartice, ali mahom su to bili rutinski odrađeni ili otaljani tekstovi, u kojima je malo što odavalo dubinu političke drame prije dva i pol desetljeća. Dva su razloga tome. Prvi je što su se hrvatska državna politika, a onda i mediji, uvijek svisoka odnosili prema padu željezne zavjese, smatrajući stvaranje samostalne Hrvatske nečim autentično našim i posebnim, iako je tada iz krila propalog socijalističkog svijeta stvoreno još dvadesetak novih država. Pa u toj navodnoj posebnosti nije bilo baš ničega posebnog. Drugi razlog je što se prešutno pristalo na stereotip koji je najjasnije uobličio američki politički filozof Francis Fukuyama da je padom Zida nastupio ‘kraj povijesti’ jer je, biva, u liberalnoj demokraciji konačno pronađen kalup idealnog društva koji više nikada ne treba mijenjati. A onda o tome ne treba više ni trošiti riječi.

Naravno da tu nema ni zdravog zrna istine. Ubrzo se pokazalo da su nove države iz bivšeg socijalističkog lagera stekle političkih sloboda samo onoliko koliko su izgubile na socijalnoj sigurnosti. Ili, po naški, dobile su na mostu što su izgubile na ćupriji. Još gore je bilo to što je krahom konkurentskog socijalističkog modela ohrabren kapitalizam i u najrazvijenijim zemljama, koji je dotad morao voditi računa o kakvoj-takvoj socijalnoj osjetljivosti, da pređe u fazu krajnje bezobzirnosti. Bio je to skok u dosad najvišu, ‘darvinističku’ etapu kapitalizma, koju danas poznajemo pod imenom neoliberalizma, a stigli smo upoznati i njegove druge najdrastičnije osobine. Prva je da on voli kooperirati s radikalnim, granično fašističkim političkim režimima, čime je otpao mit kako kapitalizam navodno voli samo društvo uljuđenih demokratskih država. A druga da padom Berlinskog zida nisu prestale njegove pretenzije da nasuprot sebe uvijek ima jakog, globalnog neprijatelja. Jer nakon pada SSSR-a i njegovih evropskih saveznika, on je najprije pronađen u islamskom svijetu, a onda opet u Rusiji, koju se doživljava kao neku vrstu reinkarniranog, ponovno rođenog Sovjetskog Saveza. Obje ove pretpostavke zadovoljene su u Ukrajini. Ondje je uz neskriveno sponzorstvo Sjedinjenih Država i sve amerikaniziranije Evropske unije dovedena na vlast militantno desna nacionalistička garnitura, koja je pristala igrati ulogu ofenzivnog zapadnog štita prema Putinu i Moskvi. Tako se ušlo u nešto što se s puno razloga naziva novim hladnim ratom i za što nitko sa sigurnošću ne može reći što će svojim sve zaoštrenijim konzekvencama na kraju donijeti.

Zanimljivo je, međutim, da je ovo podizanje novog Berlinskog zida već proizvelo sasvim opipljive posljedice u Hrvatskoj. Nestalo je uvodno spomenute nadmenosti, rođene iz glupave tuđmanovske fiksacije da je stvaranje Hrvatske nekakvo vrhunaravno i bogougodno djelo, koje je izdvaja od ostalih novostvorenih država. Ali nestalo je i svega drugoga što je u ovakvim prilikama pametno držati pri ruci. Danas je Hrvatska do rukoljuba poslušna članica evroatlantskih integracija koja je, s izuzetkom Stjepana Mesića, reagirala skokom na sve što joj je okom naloženo iz Washingtona i Bruxellesa. Pa se, još se lako svega sjetiti, umalo vojno angažirala u Iraku, odrekla se proizvodnje svoga oružja da bi uvozila tuđe, prekrižila vlasništvo nad lukrativnim naftnim poljima u Siriji, gotovo prekrižila i cijelu svoju brodogradnju… A na sve to došao je i ovaj novi zid, u koji ona također spremno ugrađuje nekoliko cigli, kao da je riječ o građevinskom materijalu za novu bolnicu, kazalište, školu, a ne za novu planetarnu blokovsku šizmu. Ali ono najbolje tek slijedi.

Ništa sadašnjim hrvatskim vlastodršcima, Milanoviću, Josipoviću i ostalima, ovo ne vrijedi, jer ih se u veteranskoj pobuni koja se uporno nastavlja u Zagrebu proglašava komunističkim, čak četničkim agentima Jugoslavije, i najavljuje im se nastavak pobune do svrgnuća. Netko će reći da su to uobičajene budalaštine koje već dugo izlaze iz hrvatskih nacionalističkih radionica i da im ne treba pridavati preveliku pažnju. Ali polako, još gore ‘budalaštine’ (rasističke, antiruske i antisemitske) prave ukrajinski nacionalisti, pa su ipak postali važna figura na šahovskoj tabli zapadnog svijeta. Zato ne treba olako preći preko ovoga s Jugoslavijom. Ona je po logici koja je zavladala koncem prošlog stoljeća nešto što spada s onu drugu stranu Berlinskog zida i što kvari sadašnji novi svjetski poredak. A to znači da pobunjeni hrvatski veterani regrutiraju sebe kao branitelje tog novog svjetskog poretka, što je najjasnije rekla HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović.

Ona je optužila vodstvo Kukuriku vlasti da im je još u glavi Varšavski pakt, još gore, da je protiv NATO-a, što gotovo zvuči kao poziv ‘svjetskom policajcu’ da dođe i pohapsi ga. To se, hajde, valjda neće dogoditi, ali je i bez toga dovoljno zlokobno što usred pobune hrvatskih ratnih veterana koji demonstriraju u uniformama, Grabar Kitarović tvrdi da se domoljubna desnica okrenula ‘zapadu’, a ljevica na vlasti ‘istoku’. Na ovaj je način i okupljanje invalida i veterana u Savskoj, za koje još nitko pouzdano ne zna što se njime hoće, dobilo sasvim jasno sugeriran politički okvir. To je da su ljuti bundžije pred Ministarstvom obrane napravili svojevrsni Berlinski zid u širem centru Zagreba, zid koji dijeli Hrvatsku na politički pravovjernu, kojoj pripada budućnost, i drugu, politički nepravovjernu, koja treba nestati.

Nisu dakle navodni Jugoslaveni, koji su u posljednje vrijeme preplavili Hrvatsku, samo za unutrašnju upotrebu, iako jesu i za to, nego se preko njih šalje i poruka glavešinama evroatlantskih integracija. Ima tko ovdje brinuti da interesi tih integracija budu zaštićeni kako treba, koliko treba i, posebno, od koga treba. Tako su i Hrvati dobili svoj mali džepni hladni rat, koji bi do prije nekoliko godina, a u devedesetima posebno, sigurno izazvao mrzovoljno mrštenje i reakciju u Washingtonu i u Bruxellesu, jer pršti ideološkom i nacionalnom isključivošću i nesnošljivošću isto koliko i tada. Ali kako su i SAD i EU sada usred svoga hladnog rata, žalosna mi je obaveza reći kako to danas ni najmanje ne treba očekivati.

tacno