Čitava priča o pozivu na bojkot srpskih trgovina, proizvoda, ugostiteljskih i drugih radnji stane u tri čina, s tim da je treći čin ostao praktički neprimijećen. U prvom činu, Milorad Pupovac obavijestio je javnost o tom pozivu koji je objavio „proustaški portal“ Dnevno.hr, prozvavši Državno odvjetništvo, policiju i druge institucije što su na to ostale nijeme. S pravom je naglasio da je poziv na bojkot, s poimeničnim navođenjem imena vlasnika trgovina i drugih obrta, ordinarni fašizam i sada se samo postavlja pitanje „koliko je to fašizma“. U drugom činu na nj su se okomili Vladimir Šeks i Davorin Mlakar, priznajući, doduše, da je spomenuti poziv na bojkot „politički idiotizam“, ali da Pupovac, biva, previše dramatizira taj slučaj i imputira Hrvatskoj da je stvorila blagonaklonu klimu za takve fašističke ekscese. Šeksu i Mlakaru pridružili su i sada već notorni antićirilični stožeraši iz Vukovara, manje-više otvoreno optužujući da je poziv na bojkot podmetanje koje je vjerojatno došlo sa srpske strane, te protuhe tipa Velimira Bujanca. Ovaj se zapitao u televizijskoj špelunki, iz koje se u posljednje vrijeme javlja, što je pobogu loše u pozivu na bojkot srpskih proizvoda, pa zar i Hrvatska gospodarska komora već godinama ne vodi akciju „Kupujmo hrvatsko“?!
U trećem činu opet vidimo u akciji portal Dnevno.hr. On je u povodu neke obljetnice neke „domoljubne udruge“ objavio tekst pod izazivačkim naslovom „Deseti je travnja, čestitamo rođendan svima onima koji ga danas slave!“. Ovo je, rekoh, prošlo neprimijećeno, što je žalosno tipično za usporene umove koji danas dominiraju hrvatskom politikom, te posebno medijima, od kojih se jedva poneki sjetio solidarizirati s bojkotiranim Srbima i Pupovcem. Spomenuti portal je, naime, ovakvim naslovom ne samo digao čašu u slavu proglašenja NDH, nego je i slavodobitno dao do znanja da ga afera s bojkotom nije nimalo okrznula. Naprotiv, sramotno polovična reagiranja na tu aferu, ili njihov potpuni izostanak, samo su ga osokolili da nastavi još odvažnije i eksplicitnije s onim što je započeo. Nakon, što je bojkotom srpskih roba i trgovina izvršena pokazna vježba javnog sotoniziranja Srba u Hrvatskoj, sada su mogle početi i obljetničke fanfare ustaškom režimu koji to sotoniziranje nije prepuštao samo medijskim huškačima, nego ih je ugradio i u zakone na kojima se taj režim zasnivao. I stvarno, sada je uskrsla bogomdana prilika da se to i danas ponovi. Nakon više mjeseci otezanja, Sabor je pustio u proceduru postupak verificiranja antićiriličnog referenduma, koji bi, ako prođe, replicirao jednu od bitnih sastavnica Pavelićeve države – praktičku zabranu upotrebe ćiriličnog pisma u Hrvatskoj.
To znači da je propao pokušaj Zorana Milanovića da ustavnim promjenama kojima bi se zabranila referendumska pitanja koja diskriminiraju manjine, spriječi raspisivanje antićiriličnog referenduma. I sada je sve otvoreno. Milanović je taj svoj pokušaj gradio na nadi da bi saborsku većinu mogao dobiti pridobivši HDSSB, što je samo po sebi jadno. Jer, to znači da je antićirilični referendum trebalo spriječiti u suradnji sa strankom čiji je osnivač i stopostotni vlasnik čovjek koji leži u mostarskom zatvoru baš zbog zločina nad Srbima. A sada, kada je taj pokušaj propao, sve su nade uprte u Ustavni sud koji bi jedini mogao zabraniti referendum. Ali, on je sebe profilirao kao jednu od HDZ-ovskih utvrda ostavljenih u okruženju nove lijevoliberalne vlasti, i mogao bi ispuniti ove nade jedino iz straha da ne bude optužen da je kriv za ozakonjene otvorenog šikaniranja Srba. I sve to onda je uvod u pitanje koje je ključ ove priče. Kako se moglo dogoditi da Hrvatska ovako tankom i isprekidanom crtom bude odvojena od pogroma srpskih dućandžija i građana koja se bitno ne razlikuju od onih iz vremena NDH? I usto je neposredno suočena s mogućnošću raspisivanja zloćudnog antisrpskog referenduma, koji tu razliku čini još manjom, nepodnošljivo manjom. Da stvar bude gora, sve to događa se nakon njenog ulaska u Evropsku uniju, što znači da je iskorištena takoreći prva prilika za fašizaciju nakon što je prestao naredbodavni nadzor Bruxellesa.
Doduše, ni Evropska unija, u kojoj se sve udobnije osjećaju brojne stranke radikalne nacionalističke desnice, nije ono što je prije deset-petnaest godina bila, i nju je zahvatio virus fašizacije. No jedna bitna razlika tu ipak postoji. Spomenuto pitanje „koliko fašizma?“ referira se na poznatu knjigu istog naslova slovenskog sociologa Rastka Močnika, koji se u njoj bavi fašizmom koji klija na novoj podlozi neoliberalizma u razvijenim kapitalističkim zemljama Evrope. I tu je ta razlika. Hrvatska je jedina zemlja u Evropskoj uniji, ne računajući možda samo dio baltičkih zemalja i Mađarsku, u kojoj se fašizam ne napaja iz te nove podloge, iako i to dolazi na red, nego iz još živih bunara Drugog svjetskog rata. Štoviše, isti su i akteri njegovog novog bujanja. To su Katolička Crkva, koja nikako da nadraste Stepinca, a zapravo je i gora od njega, te HDZ s desnim saveznicima, koji koketiraju s ustaštvom, iako iz straha od evropskih stranačkih partnera ne baš onoliko otvoreno koliko bi htjeli. Eto, zato bojkot srpskih trgovina i proizvoda nikako ne može i ne smije biti shvaćen, kako bi htjeli u Karamarkovoj stranci, kao rubna epizoda kojoj ne treba pridavati važnost. To se događa u zemlji revitalizacije jednog od najzloćudnijih naci-fašizama na tlu Evrope u prošlom stoljeću, pa ni isprike tipa da kod nas ne postoji nešto tako divlje i masovno kao mađarski Jobbik ili grčka Zlatna zora ne drže vodu. Naprosto, fašizam u Hrvatskoj bio je autohtoniji i opakiji nego u Mađarskoj i Grčkoj, i ne samo u Mađarskoj i Grčkoj, nego i u većini evropskih zemalja.
Zato i antifašizam u Hrvatskoj mora biti nešto drugo i nešto više nego u Evropi. Ondje se on uglavnom svodi na usputna i uvelike rutinska uvjerenja različitih stranaka i grupa koje svoje ideološko ishodište nalaze u drugim temama, a zbog priljeva zemalja iz nekadašnjeg sovjetskog lagera tu je i sve više primjesa antikomunizma. Ovdje kod nas to jednostavno nije dovoljno. Hrvatski fašizam regenerira se, rekosmo, izravno na podlozi Drugog svjetskog rata, pa mu se jedino i može suprotstaviti angažiranjem snaga koje su ga tada porazile. A to znači, koliko god sada nerealno zvučalo, obnovom duha partizanstva, koji je jedini dokazao da se iskreno i efikasno može suprotstaviti nacionalističkim segregacijama i odstranjivanjima. Ostali, vidimo, na etničku toleranciju ispotiha reže ili je tretiraju kao muku koju treba, uz božju pomoć, nekako istrpjeti.
Izvor: novosti
U trećem činu opet vidimo u akciji portal Dnevno.hr. On je u povodu neke obljetnice neke „domoljubne udruge“ objavio tekst pod izazivačkim naslovom „Deseti je travnja, čestitamo rođendan svima onima koji ga danas slave!“. Ovo je, rekoh, prošlo neprimijećeno, što je žalosno tipično za usporene umove koji danas dominiraju hrvatskom politikom, te posebno medijima, od kojih se jedva poneki sjetio solidarizirati s bojkotiranim Srbima i Pupovcem. Spomenuti portal je, naime, ovakvim naslovom ne samo digao čašu u slavu proglašenja NDH, nego je i slavodobitno dao do znanja da ga afera s bojkotom nije nimalo okrznula. Naprotiv, sramotno polovična reagiranja na tu aferu, ili njihov potpuni izostanak, samo su ga osokolili da nastavi još odvažnije i eksplicitnije s onim što je započeo. Nakon, što je bojkotom srpskih roba i trgovina izvršena pokazna vježba javnog sotoniziranja Srba u Hrvatskoj, sada su mogle početi i obljetničke fanfare ustaškom režimu koji to sotoniziranje nije prepuštao samo medijskim huškačima, nego ih je ugradio i u zakone na kojima se taj režim zasnivao. I stvarno, sada je uskrsla bogomdana prilika da se to i danas ponovi. Nakon više mjeseci otezanja, Sabor je pustio u proceduru postupak verificiranja antićiriličnog referenduma, koji bi, ako prođe, replicirao jednu od bitnih sastavnica Pavelićeve države – praktičku zabranu upotrebe ćiriličnog pisma u Hrvatskoj.
To znači da je propao pokušaj Zorana Milanovića da ustavnim promjenama kojima bi se zabranila referendumska pitanja koja diskriminiraju manjine, spriječi raspisivanje antićiriličnog referenduma. I sada je sve otvoreno. Milanović je taj svoj pokušaj gradio na nadi da bi saborsku većinu mogao dobiti pridobivši HDSSB, što je samo po sebi jadno. Jer, to znači da je antićirilični referendum trebalo spriječiti u suradnji sa strankom čiji je osnivač i stopostotni vlasnik čovjek koji leži u mostarskom zatvoru baš zbog zločina nad Srbima. A sada, kada je taj pokušaj propao, sve su nade uprte u Ustavni sud koji bi jedini mogao zabraniti referendum. Ali, on je sebe profilirao kao jednu od HDZ-ovskih utvrda ostavljenih u okruženju nove lijevoliberalne vlasti, i mogao bi ispuniti ove nade jedino iz straha da ne bude optužen da je kriv za ozakonjene otvorenog šikaniranja Srba. I sve to onda je uvod u pitanje koje je ključ ove priče. Kako se moglo dogoditi da Hrvatska ovako tankom i isprekidanom crtom bude odvojena od pogroma srpskih dućandžija i građana koja se bitno ne razlikuju od onih iz vremena NDH? I usto je neposredno suočena s mogućnošću raspisivanja zloćudnog antisrpskog referenduma, koji tu razliku čini još manjom, nepodnošljivo manjom. Da stvar bude gora, sve to događa se nakon njenog ulaska u Evropsku uniju, što znači da je iskorištena takoreći prva prilika za fašizaciju nakon što je prestao naredbodavni nadzor Bruxellesa.
Doduše, ni Evropska unija, u kojoj se sve udobnije osjećaju brojne stranke radikalne nacionalističke desnice, nije ono što je prije deset-petnaest godina bila, i nju je zahvatio virus fašizacije. No jedna bitna razlika tu ipak postoji. Spomenuto pitanje „koliko fašizma?“ referira se na poznatu knjigu istog naslova slovenskog sociologa Rastka Močnika, koji se u njoj bavi fašizmom koji klija na novoj podlozi neoliberalizma u razvijenim kapitalističkim zemljama Evrope. I tu je ta razlika. Hrvatska je jedina zemlja u Evropskoj uniji, ne računajući možda samo dio baltičkih zemalja i Mađarsku, u kojoj se fašizam ne napaja iz te nove podloge, iako i to dolazi na red, nego iz još živih bunara Drugog svjetskog rata. Štoviše, isti su i akteri njegovog novog bujanja. To su Katolička Crkva, koja nikako da nadraste Stepinca, a zapravo je i gora od njega, te HDZ s desnim saveznicima, koji koketiraju s ustaštvom, iako iz straha od evropskih stranačkih partnera ne baš onoliko otvoreno koliko bi htjeli. Eto, zato bojkot srpskih trgovina i proizvoda nikako ne može i ne smije biti shvaćen, kako bi htjeli u Karamarkovoj stranci, kao rubna epizoda kojoj ne treba pridavati važnost. To se događa u zemlji revitalizacije jednog od najzloćudnijih naci-fašizama na tlu Evrope u prošlom stoljeću, pa ni isprike tipa da kod nas ne postoji nešto tako divlje i masovno kao mađarski Jobbik ili grčka Zlatna zora ne drže vodu. Naprosto, fašizam u Hrvatskoj bio je autohtoniji i opakiji nego u Mađarskoj i Grčkoj, i ne samo u Mađarskoj i Grčkoj, nego i u većini evropskih zemalja.
Zato i antifašizam u Hrvatskoj mora biti nešto drugo i nešto više nego u Evropi. Ondje se on uglavnom svodi na usputna i uvelike rutinska uvjerenja različitih stranaka i grupa koje svoje ideološko ishodište nalaze u drugim temama, a zbog priljeva zemalja iz nekadašnjeg sovjetskog lagera tu je i sve više primjesa antikomunizma. Ovdje kod nas to jednostavno nije dovoljno. Hrvatski fašizam regenerira se, rekosmo, izravno na podlozi Drugog svjetskog rata, pa mu se jedino i može suprotstaviti angažiranjem snaga koje su ga tada porazile. A to znači, koliko god sada nerealno zvučalo, obnovom duha partizanstva, koji je jedini dokazao da se iskreno i efikasno može suprotstaviti nacionalističkim segregacijama i odstranjivanjima. Ostali, vidimo, na etničku toleranciju ispotiha reže ili je tretiraju kao muku koju treba, uz božju pomoć, nekako istrpjeti.
Izvor: novosti
