Zvuči kao neslana šala to što se podizanje velebnog spomenika Tuđmanu u Zagrebu najavljuje baš u vrijeme odlaska najveće hrvatske kompanije u strane ruke i potopa hrvatske brodogradnje. Ti i drugi promašaji proteklih desetljeća puno bolje simboliziraju propadanje hrvatske državotvorne ideje
Čovjek bi trebao srdačno pozdraviti najavu podizanja još jednog kipa Franji Tuđmanu na prilazu užem centru Zagreba, ali pod malim uvjetom da to bude spomenik njegovoj promašenoj politici. Ili, ako hoćete direktnije, propaloj politici, pa i hrvatskoj državotvornoj ideji u cjelini. Eh da, još uvijek postoje stotine tisuća, možda i milijuni Hrvata i Hrvatica koji vjeruju da ta politika i ta ideja nisu promašeni, naprotiv, pa da najprije to raščistimo. Promašeni su, valjda se toga svi još sjećaju, jer je Tuđman na političku scenu stupio s fundamentalnom tezom da je Hrvatska previše ‘kiflasta’ i premalena. Pa je Sićušnu Našu oružjem proširivao na Bosnu i Hercegovinu, u obliku mrtvorođene Herceg-Bosne, a neko vrijeme čak i tako da je kopnenoj Hrvatskoj priključivao i nekoliko desetaka tisuća kilometara njenog jadranskog akvatorija. I što bi? Pa bi to da se ubrzo pokazalo da je Hrvatima i Hrvaticama i ovolika Hrvatska prevelika, pa su je otpočetka počeli prepuštati na upravljanje stranim kapitalistima i državama, a sami se danas sele u druge zemlje. To, doduše, nije samo po sebi nekakva strašna katastrofa, kako kuka predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jer bolje je da budu zaposleni u Irskoj ili Njemačkoj nego nezaposleni u Hrvatskoj. Ali, hebi ga, na tome više ne možeš graditi mitološke kule u oblacima o vjekovnoj hrvatskoj težnji za vlastitom državom, jer ispada da ta težnja danas ne vrijedi više od lule duhana.
To smo kao u izravnom televizijskom prijenosu gledali na primjeru Agrokora, čije ‘spašavanje’ vlada Andreja Plenkovića slavi kao epohalni uspjeh. Ali zapravo se nije dogodilo nikakvo spašavanje, nego je najveća hrvatska kompanija pala u ruke stranih banaka i ako je to nečiji uspjeh, njihov je. Ali dobro, Ivica Todorić se toliko zaigrao sa stranim kreditorima i kamatarima da je to valjda jednostavno moralo biti tako. Zato više, puno više peče ovo najnovije potonuće hrvatske brodogradnje, i to potonuće bez obzira na strukturu vlasništva, jer tonu i državna i privatna brodogradilišta. A to je već esencijalni nacionalni gubitak, jer na hrvatskoj strani Jadrana stoljećima se gradio dobar, isplativ brod, da bi se sada pokazalo da je toj priči kraj i da nitko, ili jedva itko, u političkoj klasi ne vidi u tome ništa strašno. To je nemoguće drukčije nazvati nego civilizacijskim porazom ove zemlje, kao što, uostalom, civilizacijskim porazom treba smatrati i kada, što se sve češće događa, brodovi udaraju u splitsku, hvarsku ili pločansku rivu, jer je i moreplovstvo dio višestoljetne hrvatske ekonomske tradicije koja nam sada umire pred očima. Kako je toj brodograditeljskoj, moreplovačkoj i općenito proizvodnoj tradiciji u samo nekoliko desetljeća slomljena kičma?
O, tu se ništa nije dogodilo slučajno i preko noći, naprotiv, dogodilo se svjesno i dugoročno ciljano. Jer kada je HDZ ranih devedesetih došao na vlast, odjednom su svi u njemu, od amaterskih laprdala do akademski obrazovanih članova, počeli vrtjeti po saborskim hodnicima istu ploču da Hrvatskoj nije potrebna nikakva proizvodnja, naročito ne industrijska. Dovoljno je razvijati turizam i bankarske i druge usluge – uz, dakako, obavezno zidanje i utvrđivanje hrvatskog nacionalnog identiteta – i živjet ćemo kao mediteranska Švicarska. Naravno, Švicarska je ostala gdje jeste, a pomaknula se samo Hrvatska, ali unatrag, jer je od srednjorazvijene industrijske države pretvorena u zemlju najniže sajmišne, da baš ne kažem jakuševačke trgovačko-uslužne ekonomije. Naravno, to nije moglo ići bez velikog (kontra)revolucionarnog udara u ekonomiji, u kojem je kontraklasa (kako ju je nazvao još Stipe Šuvar) smutljivaca i džabalebaroša preuzela dotadašnju društvenu proizvodnu privredu. Time je hrvatska privreda ubrzo postala nekretninski mrtvi kapital koji nije mogao biti nikakva osnovica za razvoj, ali jeste za masovno propadanje koje traje do danas. Dakako, trenutak za ovu crnu ekonomsku revoluciju pažljivo je odabran, to je bio tzv. domovinski rat, pa su kroz privatizaciju ne samo, kako se govorilo, ‘jedni stekli metak, a drugi imetak’, nego je sve to dobilo i najvišu patriotsku legitimaciju.
Eto, autoru svega toga sada će biti podignut monumentalni spomenik na prilazu centru Zagreba, ali bilo bi krivo to staviti na dušu samo Franji Tuđmanu. Jer tu su i čitave brigade prišipetlji koji su se trudili da katastrofa što bolje uspije. To su na prvom mjestu opozicija i Crkva, koje su svake iz svoga roga trubile da nova Hrvatska treba upravo tako izgledati, a poneki prigovorčić čuo se samo kada je riječ o najtežim zloupotrebama u privatizaciji. Tu su nadalje sindikati koji su požutjeli baš zato što ni oni nisu imali većih prigovora, a bogami i sami radnici koji su popušili budalaštinu da će odsad redom postati mali kapitalisti, a ne velika sirotinja. Tu je i čitava četa ekonomista, koji su do 1990. vrijedno opsluživali marksistički dijamat, a kada je stigao kapitalizam, jednako vrijedno su zbrisali u šator novog pobjednika. Tu su napokon i ovi branitelji-zabranitelji koji nikada plićim trikovima, demoniziranjem seoskih pregača i muzičkih instruktora, uspješno odvlače pažnju od katastrofe koja nam se u realnom vremenu događa pred očima. Ah da, ne zaboravimo ni medije koji obilno koriste porezne olakšice Banskih dvora, ali istodobno prednjače u kuknjavi kada država subvencionira posljednje ostatke industrije u brodogradnji.
Ukratko, stvoren je čitav jedan visoko složeni mehanizam samouništavanja i kamuflaže tog samouništavanja koji kao da je stvoren s ciljem da propadanje prođe u miru, bez velike gužve i grintanja, a paradoksalno je da nekakva pomoć sada možda može doći samo iz Bruxellesa. Paradoksalno zato što su baš Evropska unija i njena prijestolnica kumovale pretvaranju hrvatske ekonomije u nižerazredni organizam, brinući samo da Tuđman ne pretjera u nacionalizmu. Ali im je pucao prsluk zbog privatizacijskog propadanja Hrvatske, štoviše, u tome su i same sudjelovale preuzimajući čitave grane lukrativne industrije (eksploatacija i prerada nafte, telekomunikacije, farmaceutika, mediji…), koje su zatim jedna za drugom venule, a instalirale su ovdje i svoje banke kako bi isisale posljednje ostatke iole vrijedne hrvatske privredne supstance. To je, uostalom, scenarij po kojem se dogodilo propadanje Agrokora koje je svima još u pamćenju, doduše ovaj put i uz sudjelovanje ruskih banaka, ali s brodogradilištima možda ipak bude unekoliko drukčije. Jer sada i u Bruxellesu vide da dalekoistočna brodograđevna industrija uništava ne samo Uljanik, 3. maj, Brodotrogir… nego jednako prijeti i njihovim brodogradilištima, pa možda u ime zaštite evropske brodogradnje neka pomoć hrvatskim škveranima otamo ipak stigne.
Ali samo možda. Modelski gledano, ovoj priči je puno prije suđen loš, najgori kraj i samo čudom on može biti izbjegnut. Zato, naprijed s Tuđmanovim spomenikom, neka bude još bliže centru glavnog grada i još veći.
portalnovosti
Čovjek bi trebao srdačno pozdraviti najavu podizanja još jednog kipa Franji Tuđmanu na prilazu užem centru Zagreba, ali pod malim uvjetom da to bude spomenik njegovoj promašenoj politici. Ili, ako hoćete direktnije, propaloj politici, pa i hrvatskoj državotvornoj ideji u cjelini. Eh da, još uvijek postoje stotine tisuća, možda i milijuni Hrvata i Hrvatica koji vjeruju da ta politika i ta ideja nisu promašeni, naprotiv, pa da najprije to raščistimo. Promašeni su, valjda se toga svi još sjećaju, jer je Tuđman na političku scenu stupio s fundamentalnom tezom da je Hrvatska previše ‘kiflasta’ i premalena. Pa je Sićušnu Našu oružjem proširivao na Bosnu i Hercegovinu, u obliku mrtvorođene Herceg-Bosne, a neko vrijeme čak i tako da je kopnenoj Hrvatskoj priključivao i nekoliko desetaka tisuća kilometara njenog jadranskog akvatorija. I što bi? Pa bi to da se ubrzo pokazalo da je Hrvatima i Hrvaticama i ovolika Hrvatska prevelika, pa su je otpočetka počeli prepuštati na upravljanje stranim kapitalistima i državama, a sami se danas sele u druge zemlje. To, doduše, nije samo po sebi nekakva strašna katastrofa, kako kuka predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jer bolje je da budu zaposleni u Irskoj ili Njemačkoj nego nezaposleni u Hrvatskoj. Ali, hebi ga, na tome više ne možeš graditi mitološke kule u oblacima o vjekovnoj hrvatskoj težnji za vlastitom državom, jer ispada da ta težnja danas ne vrijedi više od lule duhana.
To smo kao u izravnom televizijskom prijenosu gledali na primjeru Agrokora, čije ‘spašavanje’ vlada Andreja Plenkovića slavi kao epohalni uspjeh. Ali zapravo se nije dogodilo nikakvo spašavanje, nego je najveća hrvatska kompanija pala u ruke stranih banaka i ako je to nečiji uspjeh, njihov je. Ali dobro, Ivica Todorić se toliko zaigrao sa stranim kreditorima i kamatarima da je to valjda jednostavno moralo biti tako. Zato više, puno više peče ovo najnovije potonuće hrvatske brodogradnje, i to potonuće bez obzira na strukturu vlasništva, jer tonu i državna i privatna brodogradilišta. A to je već esencijalni nacionalni gubitak, jer na hrvatskoj strani Jadrana stoljećima se gradio dobar, isplativ brod, da bi se sada pokazalo da je toj priči kraj i da nitko, ili jedva itko, u političkoj klasi ne vidi u tome ništa strašno. To je nemoguće drukčije nazvati nego civilizacijskim porazom ove zemlje, kao što, uostalom, civilizacijskim porazom treba smatrati i kada, što se sve češće događa, brodovi udaraju u splitsku, hvarsku ili pločansku rivu, jer je i moreplovstvo dio višestoljetne hrvatske ekonomske tradicije koja nam sada umire pred očima. Kako je toj brodograditeljskoj, moreplovačkoj i općenito proizvodnoj tradiciji u samo nekoliko desetljeća slomljena kičma?
O, tu se ništa nije dogodilo slučajno i preko noći, naprotiv, dogodilo se svjesno i dugoročno ciljano. Jer kada je HDZ ranih devedesetih došao na vlast, odjednom su svi u njemu, od amaterskih laprdala do akademski obrazovanih članova, počeli vrtjeti po saborskim hodnicima istu ploču da Hrvatskoj nije potrebna nikakva proizvodnja, naročito ne industrijska. Dovoljno je razvijati turizam i bankarske i druge usluge – uz, dakako, obavezno zidanje i utvrđivanje hrvatskog nacionalnog identiteta – i živjet ćemo kao mediteranska Švicarska. Naravno, Švicarska je ostala gdje jeste, a pomaknula se samo Hrvatska, ali unatrag, jer je od srednjorazvijene industrijske države pretvorena u zemlju najniže sajmišne, da baš ne kažem jakuševačke trgovačko-uslužne ekonomije. Naravno, to nije moglo ići bez velikog (kontra)revolucionarnog udara u ekonomiji, u kojem je kontraklasa (kako ju je nazvao još Stipe Šuvar) smutljivaca i džabalebaroša preuzela dotadašnju društvenu proizvodnu privredu. Time je hrvatska privreda ubrzo postala nekretninski mrtvi kapital koji nije mogao biti nikakva osnovica za razvoj, ali jeste za masovno propadanje koje traje do danas. Dakako, trenutak za ovu crnu ekonomsku revoluciju pažljivo je odabran, to je bio tzv. domovinski rat, pa su kroz privatizaciju ne samo, kako se govorilo, ‘jedni stekli metak, a drugi imetak’, nego je sve to dobilo i najvišu patriotsku legitimaciju.
Eto, autoru svega toga sada će biti podignut monumentalni spomenik na prilazu centru Zagreba, ali bilo bi krivo to staviti na dušu samo Franji Tuđmanu. Jer tu su i čitave brigade prišipetlji koji su se trudili da katastrofa što bolje uspije. To su na prvom mjestu opozicija i Crkva, koje su svake iz svoga roga trubile da nova Hrvatska treba upravo tako izgledati, a poneki prigovorčić čuo se samo kada je riječ o najtežim zloupotrebama u privatizaciji. Tu su nadalje sindikati koji su požutjeli baš zato što ni oni nisu imali većih prigovora, a bogami i sami radnici koji su popušili budalaštinu da će odsad redom postati mali kapitalisti, a ne velika sirotinja. Tu je i čitava četa ekonomista, koji su do 1990. vrijedno opsluživali marksistički dijamat, a kada je stigao kapitalizam, jednako vrijedno su zbrisali u šator novog pobjednika. Tu su napokon i ovi branitelji-zabranitelji koji nikada plićim trikovima, demoniziranjem seoskih pregača i muzičkih instruktora, uspješno odvlače pažnju od katastrofe koja nam se u realnom vremenu događa pred očima. Ah da, ne zaboravimo ni medije koji obilno koriste porezne olakšice Banskih dvora, ali istodobno prednjače u kuknjavi kada država subvencionira posljednje ostatke industrije u brodogradnji.
Ukratko, stvoren je čitav jedan visoko složeni mehanizam samouništavanja i kamuflaže tog samouništavanja koji kao da je stvoren s ciljem da propadanje prođe u miru, bez velike gužve i grintanja, a paradoksalno je da nekakva pomoć sada možda može doći samo iz Bruxellesa. Paradoksalno zato što su baš Evropska unija i njena prijestolnica kumovale pretvaranju hrvatske ekonomije u nižerazredni organizam, brinući samo da Tuđman ne pretjera u nacionalizmu. Ali im je pucao prsluk zbog privatizacijskog propadanja Hrvatske, štoviše, u tome su i same sudjelovale preuzimajući čitave grane lukrativne industrije (eksploatacija i prerada nafte, telekomunikacije, farmaceutika, mediji…), koje su zatim jedna za drugom venule, a instalirale su ovdje i svoje banke kako bi isisale posljednje ostatke iole vrijedne hrvatske privredne supstance. To je, uostalom, scenarij po kojem se dogodilo propadanje Agrokora koje je svima još u pamćenju, doduše ovaj put i uz sudjelovanje ruskih banaka, ali s brodogradilištima možda ipak bude unekoliko drukčije. Jer sada i u Bruxellesu vide da dalekoistočna brodograđevna industrija uništava ne samo Uljanik, 3. maj, Brodotrogir… nego jednako prijeti i njihovim brodogradilištima, pa možda u ime zaštite evropske brodogradnje neka pomoć hrvatskim škveranima otamo ipak stigne.
Ali samo možda. Modelski gledano, ovoj priči je puno prije suđen loš, najgori kraj i samo čudom on može biti izbjegnut. Zato, naprijed s Tuđmanovim spomenikom, neka bude još bliže centru glavnog grada i još veći.
portalnovosti
