Zakuhalo je na hrvatskoj desnici. Nakon što je Tomislav Karamarko otvorio vrata HDZ-a dijelu radikalno desnih stranaka, a preko pravaša Ruže Tomašić prvi put i otvoreno posvojio jezik mržnje prema Srbima i nostalgije za Antom Pavelićem, osjetila se pogođenom ostala radikalna desnica. Smatrajući ovo prčkanjem i razvlačenjem svoje ideološke ćaćevine, nakon nekog vremena reagirala je formiranjem posebnog desnog bloka. Nazvao se Savez za Hrvatsku, sugeriravši da hrvatsku državu tek treba stvoriti ili čak da je treba osloboditi, što je, doduše, u neku ruku zaista točno. Jer cijelu stvar orkestrirao je iz mostarskog zatvora Branimir Glavaš, okupivši oko svog HDSSB-a nekoliko proustaških ili napasno nacionalističkih stranaka, dokazano jalovih da na izborima išta naprave. Ali tu su i neke kriptokatoličke (Hrast), koje su se, naprotiv, preko svojih izdanaka (obiteljaši Željke Markić) nedavno pokazale vrlo plodnima i efikasnima u animiranju birača i skupljanju glasova. U to vrijeme potiho su kipjeli Karamarko i njegovi jer nisu znali da li se ti glasovi pribrajaju ili pak oduzimaju od HDZ-ovog biračkog tijela.
Razlozi za strepnju postali su još ozbiljniji kada ih je vrh Katoličke crkve preko “Glasa Koncila” napao kao hrpu nesposobnjakovića koji nisu u stanju kapitalizirati jalovost aktualne lijevo-liberalne vlasti. A možda s njom, o crne li nevolje, i tajno surađuju i kolaboriraju. Zato je Karamarko poduzeo korake da pridobije Željku Markić, ali ona se nije dala, po svemu sudeći ne zato što bi joj HDZ bio idejno stran (iako religiozna, bigotna desnica, taj novi fenomen na hrvatskoj političkoj sceni, očito inspiriran američkim “čajankarima”, pokazuje averziju prema HDZ-ovom dugoprstom “materijalizmu”). Razlog je puno jednostavniji. Ona očito želi da bude tretirana ne kao netko tko bi tek tako prišao HDZ-u, nego kao nova heroina hrvatske desnice, nešto kao “desna Savka”, ili tako nekako, iako nema dokaza da raspolaže ikakvim političkim sposobnostima za to. No ambicije su joj goleme i, kao na jakom kvascu, danomice bujaju. Vidjelo se to nakon osnutka Saveza za Hrvatsku, kada su zaredale takve optužbe između njega i HDZ-a da su dvije strane preporučile jedna drugu progonu državnog odvjetništva, čak i priložile dokumentaciju potrebnu za to. No Glavaš je s mostarske adrese ipak ostavio mogućnost da dva bloka posvađana na pas mater u budućnosti koaliraju, i za to se uhvatila Željka Markić. Smjesta je odjurila u Mostar na noge mnogopoštovanom osuđeniku za teške ratne zločine kako bi s njim uglavila okupljanje svehrvatskog saveza desnih stranaka.
Po tome, HDZ i novoosnovani Savez prestali bi s međusobnim blaćenjem i olajavanjem te bi postali nova desna alijansa. Je li to realno? Ili se, naprotiv, radi o pučkoškolskoj kombinatorici, za koju Željka Markić tek treba pružiti dokaze da ju je nadrasla? U povijesti je malo primjera da se žešća desnica udružuje u jurišanju na vlast, češće joj je to povod da se iznutra očisti i sasiječe do srčike, i tek onda krene. Karamarko je po struci povjesničar, istinabog ne bogzna kakav, i možda bi mogao o tome nešto znati. Ali tu se počinje vrtjeti ringišpil vrlo proturječnih činjenica od kojih se sigurno i njemu vrti u glavi. Prvo, odnedavno su počela prva okupljanja radikalno desnih stranaka u Evropi uoči evroparlamentarnih izbora, koja iniciraju dva ponajvažnija desna lidera (Nizozemac Wilders i Francuskinja Le Pen). Karamarka sigurno svrbe prsti da i sam krene tim putem. Ali istodobno su Geert Wilders i Marine Le Pen obnarodovali da ne žele u svom društvu nekontrolirano militantnu desnicu tipa Jobbik. Za pretpostaviti je zato što znaju da takve mogu držati na uzdi samo neupitni “vrhovnici”, kakav je u mađarskom slučaju Viktor Orban ili kakav je prije njega bio hrvatski predsjednik Tuđman. Karamarko svakako nije kalibar prvoga, još manje drugoga, i to je prvi razlog što zazire od inicijative Željke Markić. Čak je vrlo iskreno rekao u čemu je problem. Pa, ljudi moji, ja vozim stranku – “kamion”, a ona mi dovodi Glavaša na “biciklu”, i još nemam garanciju da ću ja tu biti glavni. Nema šanse da to prihvatim.
Drugi razlog njegovog odbijanja je što mu je prije toga iz centrale evropskih narodnjaka (pučana) u Bruxellesu spočitnuto dosadašnje koaliranje s radikalno desnim strankama (Tomašić), pa se podrazumijeva da bi povezivanje s još desnijom Glavaševom svojtom prepunilo čašu. Ovo upozorenje šefova evropskog desnog centra krajnje je ozbiljno, čak dramatično. Oni vrlo nezadovoljno gledaju na jačanje desnijih stranaka od svojih, jer znaju da radikalna desnica Wildersa, Le Pen i sličnih neće oduzimati glasove evropskom lijevom centru, nego baš njima. Usto, neke najnovije ankete govore da će na predstojećim evroparlamentarnim izborima stranke lijevog centra poslije duljeg vremena dobro proći, izgledno je i da će preteći desni centar u parlamentu. I sada u vrhovima konzervativnih narodnjaka žele skresati radikalizam na desnici, što je poruka, među ostalim, i zaigranom šefu HDZ-a da se drži umjerenog desnog kursa, a ne da flertuje s ustaškim klonovima. Naravno, sirotog Karamarka ne možeš osuditi baš za sve. On samo dotače tamo gdje i bez njega obilno curi, jer je uzlet radikalne desnice u Evropi trend koji traje godinama i ne vidi se da će tome u dogledno vrijeme doći kraj. Neće i zato što se evropska umjerena desnica, ali i cijela evropska politička klasa, odbijaju suočiti s uzrocima bujanja tog radikalizma, jer on govori o njima koliko i o njemu.
Prvi uzrok je dubinska kriza ovakvog kapitalizma, do koje je došlo jer se Zapad, nakon propasti konkurentskog socijalnog modela na Istoku, odrekao ambicije da amortizira razlike između svojih viših i nižih klasa. I sada se privilegije prvih čuvaju uz ostalo i time što se druge pušta da se međusobno konfrontiraju. Drugi uzrok je još neumrla klica antikomunizma, zbog koje razvikane zapadne demokracije vrište na svaku pojavu izrazitije lijevih opcija i radije pristaju da budu ugrožene zdesna, pa makar to desno bilo i radikalno. Posebnu podvrstu ovog uzroka čini odnos prema Rusiji, koju se doživljava kao bastion antidemokratskog i korumpiranog sistema, što dobrim dijelom zbilja stoji. Ali u pozadini je geopolitički interes, zbog kojeg se nju proglašava nekom vrstom umanjenog SSSR-a, iako je riječ o zemlji krajnje tvrdog, predatorskog kapitalizma, kako bi se kontroliralo njeno “blisko inozemstvo”, nekadašnje tuzemstvo. To se dobro vidjelo na primjeru Gruzije, a sada još bolje u Ukrajini, gdje se čak i uzlet fašističke opozicije smatra manjim zlom od proruske vlasti.
Izvor: novosti
