Nije im to prečesto običaj, ali hrvatski mediji prilično su spremno dočekali šovinističko divljanje u Vukovaru s nasilnim skidanjem dvopismenih latinično-ćiriličnih natpisa. Nazvali su to “čekić-revolucijom”, s jasnom aluzijom da je to isto, ili i gore, od nekadašnje miloševićevske “jogurt-revolucije”, i nisu vadili mast HDZ-u time što je on, dok je bio u vukovarskoj lokalnoj vlasti, donio odluku o takvim natpisima. Našli su mu nešto puno gore. U dva-tri serioznija novinska teksta podvlači se da HDZ zna funkcionirati kao normalna stranka jedino dok je na vlasti, tada se manjinska prava ne dovode u pitanje, štoviše, unapređuju se. Ali čim ode u opoziciju, počne se ponašati kao “nekontrolirana zvijer”, koja svoj opozicijski status smatra nečim neprirodnim i nakaradnim te ovakvim ludovanjima ucjenjuje zemlju sve dok joj se taj status ne promijeni.

Koliko god ovo pogađalo suštinu stvari u vezi s ludovanjem u Vukovaru, a splitski pirotehnički incident sugerira da bi se to moglo i proširiti, ima nešto što je pogađa još više. To nešto načeo je Zoran Milanović izjavljujući da su dvopismeni natpisi u Vukovaru noćna mora za one koji ne vole Hrvatsku. Ostavimo po strani što ovo “voljeti Hrvatsku” nije dobro čuti iz usta premijera, jer se radi o može-značiti-što-hoćeš idiomu, a u nedavnoj prošlosti značilo je da onoga tko “ne voli Hrvatsku” možeš slobodno ubiti i zapaliti mu kuću. Ali kako Milanović ovdje istupa u dobroj vjeri, u dobroj vjeri treba primiti i njegovu izjavu. A ona, ako sam dobro shvatio, govori o tome da oni koji su se svojedobno oružano pobunili protiv hrvatske vlasti jer je ukidala manjinska prava Srbima, sada nad vukovarskim latinično-ćiriličnim natpisima mogu jedino presvisnuti od muke. Ne može se reći da u ovome nema puno istine. Ali premijer očito nije imao na umu širu sliku vukovarskih događaja, a ona obuhvaća ne samo postavljanje dvopismenih natpisa, nego i njihovo nasilno skidanje, uz obilan šovinistički, pa i fašistoidni kolorit koji je to pratio. Jer kada se ima na umu ta slika, iz nje se nameće sasvim drukčiji zaključak od Milanovićevog.

A taj je da vukovarska čekić-revolucija, naprotiv, daje za pravo onima koji su se oružano pobunili protiv hrvatske države, i ne samo njima, daje za pravo čak i najgorim četnicima. Jer ispada da oni nisu bili sasvim u krivi kada su tvrdili da će se u Hrvatskoj učiniti sve da se zatre srpsko ime, kao što su to i sami radili Hrvatima, Muslimanima i tko im se već našao na putu. Dakle, pitanje je tko tu ima “noćne more”. Ako su, naime, čak i četnici dovedeni u ugodnu priliku da izgovaraju makar i parcijalnu istinu o događajima u Hrvatskoj, onda to valjda nije njihova mora, nego moru treba imati hrvatska strana i badava joj je zbog toga ispaljivati na živce. To sliči na one već anegdotalne situacije iz devedesetih kada su se Hrvati strašno nervirali zato što ih se iz svijeta prozivalo zbog revivala ustaštva, toliko nervirali da bi zaboravili skinuti ustašku kapu s glave. Sada je isto. Sportski reporteri HRT-a pedantno broje na Marakani šovinistička reagiranja na događaje u Vukovaru, i neka broje, ova su to i zaslužila. Ali ključ stvari je u tim događajima, koji odašilju toliko jasnu i nedvoznačnu poruku da se može govoriti i o vukovarskom poučku.

Prije svega, iz samozvanog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara – niti on brani nešto što treba braniti, niti to što brani smije biti smatrano hrvatskim – poručuju da rat za njih nije gotov. To je zbunilo i ovdje hvaljene novinare, pa pohvale treba barem ublažiti. Kakav rat, zinuli su, pa od rata je, ljudi moji, prošlo skoro dvadeset godina i treba se naučiti živjeti u miru sa srpskom manjinom. Ali jasno je kakav rat! U ranijim prilikama, ti su stožeraši  razgovijetno kazali, sugestivno obučeni u vojne uniforme, da žele “drugu Oluju” u Podunavlju. Dakle, oni bi poništili mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske i ponovno ga vratili u državne granice, ali ovaj put oružanom silom. Ili, drukčije kazano, traže da se i u Podunavlju, kao i prije dvadesetak godina u Krajini, provede ratna reintegracija. I time su se odali, izlajali više nego što su svjesni. Jer to znači da posthumno otkazuju poslušnost Tuđmanu koji je pristao da se Vukovar i ostatak podunavskog kraja mirno vrate u hrvatske državne granice, s jačim zaštitnim mehanizmom za srpsku manjinu nego u ostatku zemlje.

Ali dobro, to ostavljam njima na duši, oni su u Tuđmanovom komandnom lancu, a mi ovdje samo o tome pišemo. Međutim, preko nečeg drugog baš se nikako ne može preći, a ne bi smjeli preći ni oni u Haagu, još manje Milanović – Josipovićeva vlast u Zagrebu. Za vrijeme ove čekić-revolucije Ivici Vrkiću, jednom od hrvatskih koordinatora mirne reintegracije, bijesno je predbačeno – iako se čovjek poklonio stožerašima malne do crne zemlje – da je on kriv što su Srbi ostali u Podunavlju.

I tu je glavna poanta ove priče. Na usta vukovarskih čekićara odana je krajnja istina o “Oluji”, a to je da je ona provedena (i) s ciljem masovnog etničkog čišćenja Srba, što će reći da i vukovarski juriši na ćirilicu zbilja nisu upereni protiv tog pisma, kako se kunu stožeraši. Ali jesu protiv ljudi koji se njime služe! Naravno, time nije rečeno ništa što oni koji žele znati već ne znaju, ali problem je što u Haagu očito spadaju u one koji ne žele znati, jer da žele, Gotovini i Markaču sigurno ne bi bile izrečene oslobađajuće presude. Ne žele znati ni aktualni vlastodršci u Zagrebu, jer da žele, ne bi pristajali na ovakve obljetnice “Oluje” u Kninu, koje je HDZ otpočetka dizajnirao tako da imaju otvoreni prizvuk pobjede nad Srbima. Još gore, sve dok pred hrvatskim sudovima ne bude osuđenih za zločine u “Oluji”, te obljetnice imat će i prizvuk slavljenja počinjenih zločina. A to više ne ide na dušu samo HDZ-a, nego i lijevo-liberalnih koalicija, jer one su od 1995. do danas bile jednu trećinu vremena na vlasti. Pa im pripada i barem jedna trećina odgovornosti.

Kažem barem, jer mogle su učiniti i više od sankcioniranja tih zločina. Premjestiti središnju proslavu oslobođenja zemlje iz Knina, prijestolnice ratne reintegracije, u Vukovar, prijestolnicu mirne reintegracije. Uostalom, to proizlazi i iz riječi Ive Josipovića na prošlogodišnjoj obljetnici mirne reintegracije, kojom prilikom reče da je bolje “deset godina pregovarati nego jedan dan ratovati”; kada to ne bi bila gola fraza, tako bi se i napravilo. Tek time bi se primjereno odgovorilo stožerašima, koji su duboko nesretni što žive u Vukovaru, a ne u Kninu. Ovako, Josipović i Milanović pušu u isti rog s njima, doduše, samo jednim, lijevim plućnim krilom. I to je taj vukovarski poučak.

Izvor: Novosti