U vrijeme napada na Irak i upotrebe lažnih razloga za njegovo opravdanje, Robert Kagan, vodeći među teoretičarima strateških pitanja američke vanjske politike, u tekstu Moć i slabost oštro je kritizirao tadašnji mirovni stav Evrope.
Utemeljio ga je na sljedeći način:
»Vrijeme je da se prestane s pretvaranjem da Evropljani i Amerikanci dijele zajednički pogled na svijet, pa čak i da nastanjuju isti svijet. O presudno važnom pitanju moći – efikasnosti moći, moralnosti moći, poželjnosti moći – američka i evropska perspektiva se razilaze. Evropa se okreće od moći, ili da se izrazimo malo drukčije, nadilazi moć i stupa u samodovoljni svijet zakona, pravila, transnacionalnih pregovora i suradnje. Ona je na pragu post-povijesnog raja [premda je o njemu prvi započeo govoriti Amerikanac Francis Fukuyama, prim. M. K.] mira i relativnog prosperiteta, na pragu realizacije Kantova ‘vječnog mira’. S druge strane, Sjedinjene Države ostaju zaglavljene u povijesti, prakticirajući moć u anarhičnom hobsovskom svijetu u kojem su međunarodni zakoni i pravila nepouzdani, i u kojem istinska sigurnost, obrana i promocija liberalnog poretka još uvijek ovise o posjedovanju i upotrebi vojne moći. Upravo je to razlog što su, kad je riječ o glavnim strateškim i međunarodnim pitanjima današnjice, Amerikanci s Marsa a Evropljani s Venere. Oni se sve manje razumiju i malo je pitanja oko kojih se mogu suglasiti. A to stanje stvari nije prolazni rezultat američkih izbora ili jednog katastrofičnog događaja. Razlozi transatlantske podjele su duboki, imaju dugu predpovijest i vrlo je vjerojatno da će se podjela nastaviti produbljivati.«
Drugim riječima, SAD polaze od Hobbesova poimanja divljeg, prirodnog stanja čovječanstva, a Evropska se unija samozatočila u prirodno pravo Tome Akvinskog, koje je bilo sekularizirano u Kantovoj etici kategoričkog imperativa, odnosno vrhovnog zakona moralnosti. Hobbesovo ili Kaganovo prirodno stanje ne podudara se s prirodnim, na etici utemeljenim pravom miroljubivosti. Naprotiv, podudara se sa stanjem rata svih protiv sviju, borbom za moć i premoć, u nihilističkom, transhumanističkom značenju ničeanske volje za moć. Cilj posvećuje sredstva, cilj koji proishodi iz »mog« prava, konkretno iz američke »beskonačne pravednosti«, u ime koje je George W. Bush 2003. godine napao Irak, a za utemeljenje tog napada upotrijebio – laž.
Kagan je tekstom Moć i slabost unaprijed nastupio kao bezuvjetni i bezobzirni zagovornik napada na Irak, gotovo godinu dana pred samu faktičku okupaciju te države. U tekstu Teži rat za SAD je rat za legitimitet, manje nego godinu dana nakon napada, njegova će se usmjerenost ponešto promijeniti, a time i njegov stil. Djelomice će postati čak i kritičan, do određene mjere i (auto)refleksivan.
Kagan ovaj put započinje pitanjem: »Kakav svjetski poredak hoćemo?« Konstatira da i nakon opsežno provedene transatlantske rasprave povodom svjetskog poretka, između Amerike i Evrope postoji velika oprečnost. Kao da živimo na dvije različite planete, a ne na zajedničkoj (istoj) Zemlji. To ponajprije stoga jer su u biti posrijedi »dvije vizije svijeta«, dva različita načela a ne političke odluke: »Amerikanci i Evropejci nisu jedinstveni niti oko uloge međunarodnoga prava niti oko internacionalnih institucija, a isto tako niti oko nebuloznoga i apstraktnoga, ali moćnog pitanja o legitimnosti u svjetskoj politici«. Tako da »transatlantski jaz« pred kojom smo se našli označava i »veliku filozofsku shizmu«. Nema više ljubavi, nema ni ravnodušnosti, suočavamo se takorekuć s nicanjem neprijateljstva.
U postojećoj povijesnoj fazi, fazi niza novih opasnosti i kriza, takav rascjep može izazvati teške posljedice. Afirmacija dviju različitih, međusobno protustavljenih strategija, što ima negativni povratni učinak i na sama načela svjetske politike, vodi možda čak do raspada »slobodnog Zapada«. Amerikanci ovo stanje, stanje u kojemu su prvi put nakon Drugoga svjetskoga rata postale upitne vodeća uloga Amerike i legitimnost njezine moći, prema Kaganu, ne smiju ignorirati. Barem već tri stoljeća Amerikanci se osjećaju kao »avangarda svjetske slobodarske revolucije«. Stoga u tom vremenu svoju vanjsku politiku nisu nikada razumjeli jedino i samo kao obranu nacionalnih interesa. Vođeni su bili riječima Benjamina Franklina: »Ne borimo se samo za sebe, nego za cjelokupno čovječanstvo«. Dakle nije postojala jasna razdjelnica između unutarnje i vanjske politike, stalno su obje politike bile povezane i međusobno ovisne. No to nije priječilo rasprave o američkom »nacionalnom identitetu« i traženje odgovora na fundamentalno pitanje: »Tko smo?« Stoga »erozija američke internacionalne legitimnosti« ne može ostati bez utjecaja na autoprojekciju Amerike, na razumijevanje njezina nacionalnog identiteta.
Odmah iza te i takve konstatacije pojavit će se prve Kaganove dvoumice, dvoumice toliko velike da već prerastaju u prijekore postojećoj neposrednoj američkoj politici, odnosno administraciji. Kagan se pita u čemu je »veliki promašaj Bushove administracije«. Pravilno je bilo, drži Kagan, da se ta vlada (za razliku od prethodne) u svom nastupu nije osvrtala toliko na »međunarodnu zajednicu« ili »humanitarne interese« koliko na »nacionalne interese«, da ih je čak eksplicitno naglašavala. Ali njihovo je ekskluzivno izlaganje bilo pogrešno, promašeno napose s točke gledišta »nove unipolarne ere«, budući da je »velika vanjskopolitička greška« ako »globalni hegemon« svijetu tek tako nagovijesti da mu je stalo samo i jedino do njegovih vlastitih interesa. »Ono čega su se prestrašili čak najtješnji američki prijatelji jest točno to: da će Sjedinjene Američke Države svoju besprimjernu moć iskoristiti za vlastite ciljeve«. Jer Amerikancima samorazumljivo stajalište da je američko zauzimanje za vlastite interese istodobno i zauzimanje za interese svih na svijetu, zapravo nipošto nije nešto samo po sebi razumljivo. Ostvarenje zajedničkoga svjetskog interesa ne može biti nikakav postranični učinak, su-učinak drugotnoga značenja.
Novonastali unipolarni položaj u svijetu zahtijeva, prema Kaganu, i oblikovanje nove, »puno šire definicije američkih interesa« od one koja je u opticaju. Jedina supersila svijeta mora »dokazati da svoj enormni utjecaj sprovodi u ime svojih načela i u ime svih onih koji dijele ista načela«. Jesmo li se time negdje naprijed pomaknuli? Na prvi se pogled čini da Kagan samo obnavlja i ponavlja već viđeno. Pomak postoji, kako ćemo vidjeti, zapravo tek na razini aplikacije.
Nadasve je značajno, nastavlja Kagan, kako Sjedinjene Američke Države nakon oslobođenja Iraka djeluju u Iraku: »Na kocki nije samo budućnost Iraka i Bliskog istoka, na kocki je i budućnost reputacije Amerike, njezine pouzdanosti i njezine legitimnosti kao svjetskog vođe«. Amerikanci moraju dokazati da im nije samo do vlastita interesa, nego do afirmacije »demokratskog mira u Iraku«, za jamčenje »slobodne demokracije« te da je bila, kako je izjavio »idealnotipski realist Henry Kissinger«, povijesna »nužnost ta koja nam je nametnula prvi preventivni rat«, a sada pak Amerika sa svojom sviješću o svojoj »posebnoj odgovornosti« mora izgraditi »takav međunarodni sistem koji će se temeljiti na nečemu što je više od vojne moći«, ponajprije pak na sudjelovanju s drugima. Sve ostalo vodi Ameriku u izolaciju. Drugim riječima, demokracija i sloboda ne mogu biti samo sredstvom veće sigurnosti, nego moraju biti sami po sebi svrha: ciljevi sami po sebi.
Iz toga potječe i nova koncepcija odnosa između Amerike i Evrope: odnos daj/dam mora biti uzvratan. Amerikanci moraju Evropljanima omogućiti više utjecaja u provedbi svoje moći, a Evropljani moraju taj utjecaj pametno iskoristiti, kao što se to već zbiva u NATO-u, u kojemu je uslijed suglasna donošenja zaključaka uravnotežena američka hegemonija i evropska autonomija: »No, mogu li Sjedinjene Države ustupiti dio moći, a da time ne ugroze svoju sigurnost, sigurnost Evrope i cjelokupnoga slobodno-demokratskog svijeta?« Nije li njihova kooperacija moguća samo ukoliko su evidentne njihove zajedničke vrijednosti? Njihove zajedničke ocjene o opasnostima i prijetnjama, o terorizmu i sredstvima za masovno uništavanje? Njihove zajedničke ocjene o (ne)opravdanosti upotrebe sile?
Zajedničku je strategiju moguće oblikovati, sažima Kagan, ukoliko kako Amerikanci tako i Evropljani započnu djelovati »u interesu transatlantske harmonije«. No, Evropa još uvijek podcjenjuje »9/11« i drži da Amerika s opasnostima svijeta općenito pretjeruje. A većina se pak Amerikanaca boji da te opasnosti još uvijek nisu tretirane dovoljno ozbiljno. »U tome leži tragedija. Kako bi odgovorili na današnje globalne prijetnje, Amerikancima će trebati legitimitet koji im Evropa može pružiti. Ali Evropljani to možda neće uspjeti pružiti. U svom nastojanju da obuzdaju supersilu, izgubit će iz vida sve veće opasnosti u svijetu. U svojoj nervozi zbog unipolarnosti, oni mogu zaboraviti opasnosti multipolarnosti u kojoj neliberalne i nedemokratske sile mogu nadjačati Evropu u globalnoj utakmici«. Slabeći tako moć Amerike, Evropa dugoročno slabi i moć cijeloga demokratskog svijeta, napose stoga jer američku moć ne želi »dopuniti« svojom moći. Vrijeme je dakle, upozorava Kagan, da »najpametnije evropske glave« cjelokupan sklop prikazanih pitanja još jednom promisle i procijene.
Pritom i dalje valja imati na umu da ishodište američkog hobsovskog, antikantovskog i antievropskog nad-pravnog »prava« nije istina, nego laž, odnosno pravo na upotrebu istine kao sredstva. Posrijedi je instrumentalna zloupotreba istine, a time i zloupotreba mira. Priklanjajući se toj kaganovskoj američkoj »metodi«, Poljska je, recimo, žurno usvojila lekciju i pristala da njezino vodeće božanstvo bude Mars, bog rata, što ju je dovelo do toga da se s gledišta sržnog evropejstva započela ponašati kao poricateljica vladavine prava (na primjer u odnosu prema sucima), a posljedično i ljudskih prava (npr. imigranata). I pritom je doživjela primjerenu kritiku Evropske unije. No nakon ruske invazije na Ukrajinu, sve se stubokom promijenilo. Kaganova lekcija američkog paternalizma je posvema usvojena. I u Evropskoj uniji zavladao je bog rata, budući da ultimativno mjerilo NATO-a nisu više kriteriji jedne Francuske ili Njemačke, nego upravo zahtjevi Poljske i Turske.
Kagan će logiku da Sjedinjene Američke Države ostanu hegemonom svijeta, čuvarom „stabilnosti unipolarnog poretka“, nanovo egzemplificirati u tekstu Vraćanje u Treći svjetski rat (2017) upravo na odnosu prema Rusiji i Ukrajini. Na tragu aksioma što ga je formulirao Zbigniew Brzezinski, vodeći geopolitički savjetnik niza američkih vlada, Rusija kao imperijalna sila stoji i pada s Ukrajinom. Zato, prema Kaganu, neprimjeren odaziv Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu i zauzimanje Krima treba zamijeniti drukčijim, ofanzivnijim odazivom. Sjedinjene Države ne smiju samo reagirati, primjerice sankcijama, nego moraju aktivno intervenirati u događanje u Ukrajini. Treba posvema onemogućiti upliv Rusije, očuvati »dominantni položaj« u svijetu i blokirati zahtjev za multipolarnošću »velikih revizionističkih sila, Rusije i Kine«.
Naspram Kissingerovu »realističkom« zagovaranju multipolarnosti, Kagan u razgovoru s Yaschom Munk o budućnosti Amerike, vanjskopolitičkom realizmu i ratu u Ukrajini (Persuasion od 17. septembra 2022), bezuvjetno zagovara hegemoniju i dominaciju, svjetsku unipolarnost sa Sjedinjenim Američkim Državama na čelu, unatoč tome što one pribjegavaju kršenju ljudskih prava, međunarodnog prava, obmanama i lažima: »Nijedna razumna osoba ne bi tvrdila da su se Sjedinjene Države ponašale besprijekorno ili savršeno moralno ili dosljedno. Podložni smo licemjerju i lošim odlukama, pa čak i nemoralnim odlukama. Ali ako nemate Sjedinjene Države na ovoj poziciji, što ćete vjerojatno imati umjesto njih?… Nećete kao alternativu dobiti nekog divnog monarha iz 18. stoljeća; dobit ćeš Mussolinija, Staljina, Hitlera, Maoa, Xija, Putina…«. I zato je, zaključuje Kagan, »američka hegemonija, usprkos svim svojim manama, ipak bolja situacija od njezine odsutnosti u stvarnom svijetu«. Dakako, takav bonitet, sa svim popustima i olakšicama, vrijedi jedino i samo za Ameriku, dočim za Rusiju i Kinu toga boniteta nema. Upravo zbog njegove političke unipolarnosti, svjedoci smo svestranoj Kaganovoj moralnoj bipolarnosti.
Militantni stav Kagana dijele i uplivni članovi njegove obitelji, nadasve supruga Victoria Nuland, stalna predstavnica SAD-a u NATO-u, potom pomoćnica državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove, a od 2021. državna podsekretarica za politička pitanja. Poznat je njezin usklik: Fuck the EU! Dakako, osim Poljske i buduće, prema američkoj volji projektirane Ukrajine. To je bila njezina spontana reakcija iz januara 2014. povodom blagonaklonog savjeta američkog ambasadora Geoffreya Pyatta u Ukrajini da kao moguće posrednike uzme u obzir i evropske države koje su manje proameričke od nekih članica EU, odnosno OUN.
Američki državni sekretar Anthony Blinken bio je isto tako među glasnijim zagovornicima na laži zasnovane invazije na Irak, potom vojne invazije SAD-a na Libiju itd. Njegov napredak u administraciji bio je rapidan. Prisutan je, zajedno s predsjednikom Obamom i državnom sekretaricom Hillary Clinton, na znamenitoj fotografiji promatrača likvidacije Osame bin Ladena. Januara 2022. posjetio je Kijev i predsjedniku Zelenskom unaprijed zajamčio dobavu oružja za sukob s ruskim agresorom.
Victoria Nuland je u decembru 2022. sudjelovala na zasjedanju ministara vanjskih poslova Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi (OVSE), pohvalivši pritom Poljsku i iznova naglasivši predanost SAD-a istočnom krilu NATO-a. Na saslušanju u američkom Kongresu u januaru 2023. nije samo odobravala sabotažu plinovoda Sjeverni tok, nego je, takoreći u ime Bidenove administracije, ustvrdila: »Senatore Cruz, kao i vi, i ja sam, a mislim da je i administracija, veoma zadovoljna saznanjem da je Sjeverni tok sada, kao što vi volite reći, komadina željeza na dnu mora«. Istodobno je njezin suprug u svojim javnim nastupima ustanovio da je u Ukrajini riječ o »obrani liberalnog svjetskog poretka« i da bi se zbog toga morale SAD uključiti kao što su se uključile u Drugom svjetskom ratu, a ne povlačiti se u izolacionizam kojem težu republikanci. Postali smo sve ravnodušniji, kaže Robert Kagan, zato je Putinov primjer tako upečatljiv. Mnogi su imali »utješno i dobroćudno stajalište« o tome kako bi post-američki svijet trebao izgledati – bilo bi to samo »prilagođavanje drugim ljudima koji imaju drugačija mišljenja«. Da bi posljedica toga bila rat, to je bilo šokantno za ljude. Sad pak imaju priliku da »preispitaju svoje ranije pretpostavke o tome što bi SAD trebale činiti«. Prema Kaganu, bilo kakvi pregovori s Putinom, odnosno Rusijom, jesu greška, treba se boriti do kraja, boriti nepokolebljivom voljom za borbom. Polazeći od metafizike volje za moć, Kagan tako samo repetira teze s kojima nastupa već dvije decenije. Neovisno o tome koliko će ukrajinske djece i žena još umrijeti, koliko će vojnika još pasti, rat treba nastaviti sve do konačne pobjede. Pobjede pod svaku cijenu! Formula, naime, glasi: volja za moć jednako volja za borbom jednako volja za pobjedom. Sve za afirmaciju i očuvanje SAD-a kao vrhovnog hegemona svijeta! Kagan se u svim javnim nastupima izričito predstavlja kao jedan od ključnih zagovornika globalne američke upletenosti u ukrajinski rat i kao suprug američke državne podsekretarice Victorie Nuland. Njoj je majdanske proteste, sa zahtjevom za uključenjem u EU, ispočetka spontane, uspjelo već 2014. preusmjeriti u američke vode, što je naposljetku pomoglo Zelenskom i njegovima da dođu na vlast.
Tako se oblikovala Kaganova »šira obitelj«. Ona obuhvaća i one koji su, između ostalog, nametnuli ukrajinski jezik kao jedini »državni jezik« u Ukrajini i minimalizirali upliv ukrajinskih ultranacionalista u vladi i vojsci. Paralelno s podupiranjem, ako već ne i postavljanjem proameričkih političara i podređivanjem ukrajinske politike SAD, širio se NATO, napredujući prema Ruskoj federaciji (1999: Češka, Madžarska, Poljska, 2004: Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Bugarska, 2009: Hrvatska, Albanija, 2017: Crna Gora, 2020: Sjeverna Makedonija, 2023: Finska…). Ukrajina se naposljetku podvrgla američkom diktatu. Kao i mnoga ina obećanja, Zapad je iznevjerio i obećanje s početka devedesetih godina 20. stoljeća da se NATO neće širiti u područja ispražnjena ukidanjem Varšavskog ugovora.
Putin je pored Krima isprva zahtijevao ono što su sadržavali sporazumi iz Minska (2014, 2015): zaustavljanje NATO-a na ukrajinskoj granici i priznanje ruske manjine. No kad je ustanovio da su supotpisnici sporazum potpisali s figom u džepu, što je potvrdila u razgovorima za Der Spigel i Die Zeit i Angela Merkel, Putin se pod uplivom ruskih militarista i pod pritiskom radikalnih ruskih nacionalista te uz potporu Ruske pravoslavne crkve odlučio za vojnu intervenciju. To nije samo po sebi razumljivo, budući da su papa Frane i patrijarh Kiril (zacijelo s Putinovim pristankom) godine 2016, za vrijeme susreta na Kubi, razgovarali o mogućnosti pomirenja katoličke i pravoslavne crkve. Onome kome je bilo najviše do toga da se tisućljetni raskol među njima očuva ili čak produbi, sukrivac je za rusku agresiju u Ukrajini. A riječ je o onome tko je prvi financijski zauzeo Ukrajinu i blokirao Južni i Sjeverni tok, od kojih bi dobit imali kako Rusija tako i Evropa.
U svakom slučaju, krajnji je čas da se ovaj strašni rat zaustavi. Iz klizanja u ponor mogu nas izvući samo mirovni pregovori. Treći svjetski rat, ako do njega dođe, mogao bi se okončati samo apokaliptičnim nuklearnim ratom, što će reći uništenjem bez ostatka, bez simboličnosti, bez pamćenja i – bez žalovanja.
