Za nastanak i daljnji tijek Bjeloruske krize od ključne su važnosti zemljopisne karte i geopolitička realnost, a ne borba za demokraciju i uklanjanje bjeloruskog autokrata, koji, tobože, smeta idiličnom razvoju demokracije i ljudskih prava na europskim prostorima. Sve u svezi Bjelorusije, sve što se valja diplomatskim, političkim i medijskim prostorom usmjereno je prema jednoj jedinoj osobi Aleksandru Lukašenku i njegovom sumnjivom predsjedničkom reizboru.
No pravi izvor Bjeloruske krize daleko je od njega. On se nalazi u geopolitičkoj poziciji ruske baltičke eksklave, Kalinjingradske oblasti i koridoru koji od zapadne Bjeloruske granice vodi prema njoj, na vojnim zemljopisnim kartama i geopolitičkim skicama označen kao Suwalki Gap.
Vezivanje krize uz jednu političku osobnost potpuna je propagandna besmislica koja se po već izlizanom scenariju ponavlja kada god je potrebno neki prostor, na kojem se svojom nesrećom našla neka država, geopolitički presložiti. Tako se u sirijskom sukobu u prvi plan gura osoba Bashara al- Assada u cilju nametanja paradigme da bi sve bilo u redu ako bi on otišao. Tako je bilo i u Iraku – samo da Sadam Hussein ode s vlasti, tako je bilo sa Gaddafiem u Libiji, tako je sada i u Bjelorusiji i sve bi tobože bilo u redu samo da Lukašenko ode s vlasti. No, činjenica da nikakva demokracija nije nastupila ni u Libiji, ni u Iraku ni u Siriju, nego potpuni kaos i ratni sukobi jasno ukazuje da iza bajki o demokraciji stoji nešto sasvim drugo. U pozadini velike brige za demokraciju u drugim državama redovito su prizemni, tvrdi i neumoljivi ekonomski i geopolitički interes. Tako je, na žalost, i u slučaju Bjelorusije.
Suštinski geopolitički razlog, uznemirenost vanjskih sila oko Bjeloruske krize i suspektnih predsjedničkih izbora, a čini se i njihove direktne umješanosti u zbivanja nalazi se na mjestu koje s Bjelorusijom ima malo veze.
Riječ je o nekadašnjem njemačkom teritoriju na Baltiku, sjevernom dijelu Istočne Pruske s glavnim gradom Königsbergom kojega je Rusija anektirala nakon 1945. godine, Königsberg preimenovala u Kalinjingrad, a cijeli teritorij nazvala Kalinjingradskom oblasti. Nakon raspada SSSR-a taj ruski teritorij postao je enklava između Poljske i Litve bez kopnene veze s matičnim teritorijem Ruske Federacije. U slučaju bilo kakvog oblika ratnog sukoba na europskim prostorima prodorom ruskih snaga prema Kalinjingradu presjekao bi se raspored sjevernog krila NATO-a na dva dijela. Litva, Latvija i Estonija ostale bi odvojene od Poljske i ostatka NATO-a.
Do Kalinjingradske oblasti, u slučaju sukoba, ruske snage mogu stići zračnim i pomorskim putem, ali jedini učinkoviti način prodora i spajanja s respektabilnim ruskim vojnim snagama koje se već nalaze u Kalinjingradskoj regiji je kopneni put, a on je, koje li slučajnosti, upravo bjeloruski teritorij. Samo preko njega ruske snage mogu brzo i sigurno stići do zapadne granice Bjelorusije. Pred njima bi do Kalinjingradske regije ostao još samo koridor od svega 100 kilometara poljskog teritorija na granici sa Litvom. Probijajući se kroz taj pravac nazvan koridor Suwalki (Suwalki Gap), ruske snage bi kopnenim putem mogle prodrijeti do Kalinjingrada i ukliniti se u NATO raspored između Poljske i baltičkih država.
Dokle god Bjelorusijom vlada Lukašenko i njegov režim Zapadni stratezi drže da bi bjeloruski teritorij bio zapravo početna pozicija ruskog prodora preko Suwalki Gapa. On je središna točka svega što se događa na Baltiku i kako se stvari zakuhavaju mogao bi postati jednako važan i slavan kakav je za hladnoga rata bio koridor Fulda Gap na njemačkom teritoriju. Kroz to njemačko područje prolaze dva strateška koridora kroz planine Vogelsberg od nekadašnje granice Istočne Njemačke prema Frankfurtu na Maini. Na istočnonjemačkog granici Fulda Gapa sovjetske snage su tijekom hladnog rata držale u punoj bojnoj pripravnosti dvije od svoje tri elitne borbene formacije iz 1. ešalona i to 2. gardijsku tenkovsku armiju i 3. udarnu armiju. Američke i savezničke snage su radi sprječavanja njihovog eventualnog prodora kroz te koridore i dalje prema Rajni na tom području držale glavninu svojih postrojbi. U području Fuldea Gapa raspoređeno je bilo i taktičko nuklearno oružje sučeljeniih strana strana. Nije pretjerano reći da je Suwalki Gap zapravo novi Fulda Gap novog hladnoratovskog nadmetanja SAD-a i europskih saveznika s Rusijom i užarena točka mogućeg sudara najmoćnijih sila na europskom kontinentu. Na prostoru Suwalki Gapa za koji se pretpostavlja da će biti poprište prvog ruskog udara u slučaju sukoba rutinski se održavaju vježbe NATO-a i raspoređuju dodatne snage kako bi se taj pogranični dio Poljske sa Litvom pripremio za obranu i sačuvao od ruske navale s bjeloruskog teritorija.
Interes Zapada je da bjeloruski teritorij u slučaju ratnog sukoba ne bude polazna točka ruskog prodora prema Kalinjingradu kroz Suwalki Gap, a interes Rusije je da utjecaj SAD-a i europskih sila ne prevagne u Bjelorusiji i Minsk ne uđe u zapadne političke i vojne integracije jer bi u tom slučaju kopneni put prema kalinjingradskoj regiji i strateškom kopnenom koridoru Suwalki Gap bio potpuno zatvoren, pokriven snagama NATO-a i za Rusiju potpuno neupotrijebljiv. Ukoliko ruska strana ne bi uspjela ostvariti kontrolu nad koridorom Suwalki procjenjuje se da bi Kalinjingradsku regiju izgubila već u prvih 48 sati rata. Ukoliko bi pak, ruske snage preko bjeloruskog teritorija dosegle Suwalki Gap i uspjele se probiti, cijelo sjeverno krilo NATO-a dovele bi u nepovoljnu stratešku poziciju i uspjele sačuvati svoj izlaz na Baltik.
SAD i europski saveznici su potpuno svjesni kako je Lukašenko ipak na kraju krajeva nedvojbeno ruski igrač i da su tobožnji sporovi Moskve i Minska samo prozirni blef. U bilo kakvoj varijanti oružanog sukoba po sadašnjem stanju stvari ruske snage nesmetano bi prohujale Bjelorusijom prema Suwalki Gapu u cilju očuvanja Kalinjingradske regije u svojim rukama. Jedina prednost, dosadašnje, tobože neutralne politike Lukašenkova režima za Zapad je činjenica da u Bjelorusiji do sada osim manjih zrakoplovnih i padobranskih postrojbi, elemenata ruskog vojno-obavještajnog kompleksa, kao i sustava za elektronsko izviđanje i ratovanje nisu bile stacionirane veće formacije ruske vojske. Stoga bi ruska strana izgubila, procjenjuje se, najmanje cijeli tjedan za premještanje glavnine napadačkih snaga od svoje granice, odnosno bjeloruskog istoka do zapadne granice Bjelorusije i polaznih položaja na Suwalki Gapu za prodor prema Kalinjingradu. Pokret velikih postrojbi po cijeloj dužini Bjelorusije koji ne bi prošao nezamjećen umanjuje mogućnost iznenađenja na strateškoj razini. No Zapad i njegova vojna komponenta NATO sasvim opravdano moraju kalkulirati da su prema postojećem geopolitičkom rasporedu i orijentaciji Bjelorusije ruske trupe već na koridoru prema Kalinjingradu.
Lukašenkov režim preživio je desetljeća upravo zbog potrebe održavanja statusa quo u Bjelorusiji u kontekstu geopolitičkih odnosa oko Kalinjingradske regije i osjetljivoga uskog grla Suwalki Gapa. No Washington i europski saveznici imaju sve manje povjerenja u bianco garancije Lukašenkovog režima, koji se, gubeći na snazi, sve više okreće Moskvi. Na njegovom mjestu rado bi vidjeli nekoga tko ne bi nužno morao mjenjati sadašnji status quo i poziciju Bjelorusije, ali bi imao veći unutarnji legitimitet, a time i veću stabilnost i sposobnost otklona od Moskve i ruskih geopolitičkih interesa. Washington i europski saveznici priželjkuju vlast u Minsku koja bi iskazivala veću naklonost Zapadu i pružala snažnije garancije da bjeloruski teritorij u slučaju ratnog sukoba neće biti autoput kojim bi ruske trupe projurile prema Zapadu.
Zapadni saveznici u ovom trenutku sebi mogu dopustiti proigravanje nekakve prodemokratske revolucije u Bjelorusiji, ali dakako, na mnogo suptilniji način nego što su to činili u Ukrajini gdje je pomoćnica državne tajnice SAD-a za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland, osobno bila među prosvjednicima. Stoga je komunikacija s oporbom u Bjelorusiji i operativno djelovanje u krizi prepušteno NATO susjedima Bjelorusije – Poljskoj, Baltičkim državama a sada i Višegradskoj skupini. Čelnici zemalja te skupine na sastanku u poljskom Lublinu ponovili su zahtjev za održavanjem novih izbora u Bjelorusiji. Tom prigodom mađarski premijer Viktor Orban približio se svojom izjavom suštini bjeloruskog problema, navodeći, da bi na sljedećem summitu Europske unije glede Bjelorusije bilo poželjno sačiniti i nacrt obrambene ili vojne strategije. U nastavku krize i sve bližeg povezivanja Lukašenkovog režima sa službenom ruskom politikom sve aktivnije se uključuje i vrh Europske unije. Tako 16. rujna ove godine Europska unija preko svoga predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella poručuje da izbore u Bjelorusiji održane 9. kolovoza ne drži poštenima i da Lukašenka ne priznaje za legitimnog predsjednika Bjelorusije. Borrell je to objavio na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta, najavljujući istovremeno i uvođenje europskih sankcija prema ukrajinskim dužnosnicima. Potpuno je očito da se SAD i EU otvoreno priklanjaju bjeloruskoj oporbi, a da Moskva sve čvršće podržava Aleksandra Lukašenka, nudeći mu otvoreno financijsku i vojnu pomoć, što će neizbježno voditi postupnoj ali sigurnoj eskalaciji napetosti na bjeloruskom geopolitičkom ratištu.
Rusija, nakon Ukrajine i Krima, teoretski ima ograničene opcije vojnog djelovanja na bjeloruska zbivanja. No to je samo teoretski, jer su ulozi u Bjelorusiji mnogo veći nego u Ukrajini i nemoguće je očekivati da bi Rusija sebi dopustila geopolitički slom na bjeloruskom terenu. Ona će praktički učiniti sve što mora kako bi očuvala svoje geopolitičke opcije otvorenima.
Riječ je, uostalom, o strateškoj dubini ruske obrane s jedne strane i s druge strane očuvanju Kalinjingradske oblasti u slučaju ratnoga sukoba. Od 18. stoljeća ruska nacionalna sigurnost oslanjala se na tampon zone na zapadu i jugu. Za to vrijeme suočila se sa četiri velike invazije – Švedske, udružene s Poljskom i Turskom na jugu, Francuskom kroz koridor ratova odnosno ravnice Sjeverne Europe, i dva puta s njemačkim invazijama preko Poljske i Ukrajine. U svim tim velikim sukobima Rusiji je koristila prednost ogromne udaljenosti koju je svaki napadač morao prijeći da bi stigao do ruskog središnjeg prostora. Tu udaljenost stvorile su velike tampon zone koje su razvlačile snage napadača, iscrpljivale ih i produljivale logističke lance. Propašću SSSR-a Rusija je izgubila tampon zonu oko svog središnjeg teritorija. Baltičke države integrirane su u NATO, kao i sve članice raspuštenog Varšavskog ugovora koje su također predstavljale svojevrsni štit prema Rusiji. Gubitak utjecaja u Ukrajini doveo je NATO snage praktički na prag ruskih granica. Tako je došlo do situacije da su snage NATO-a u ovome trenutku na udaljenosti od 160 kilometara od Sankt Peterburga, dok su se za vrijeme hladnoga rata najbliži položaji NATO-a nalazili udaljeni 1600 kilometara od toga grada , koji je tada nosio ime Lenjingrad.
Za Rusiju i njenu doktrinu nije uopće pitanje, je li u ovome trenutku NATO ili SAD namjeravaju vojno napadati jer se, s vremenom, promjenama političkih čelnika i geopolitičkih orijentacija ciljevi država mjenjaju. Ruska politika, ne skrivajući to, pokušava spriječiti nastavak pokreta NATO-a prema istoku na bilo koji raspoloživi način, kako bi, prema procjenama ruskih političkih i vojnih čelnika održala stratešku dubinu svoje obrane. Političkim i vojnim djelovanjem tijekom ukrajinske krize Moskva je do sada uspjela spriječiti integraciju Ukrajine u vojni savez pod vodstvom SAD-a. Da je ta integracija u potpunosti izvršena NATO snage nalazile bi se na manje od 1000 kilometara od Moskve. Iako ukrajinska tampon zona više nije pod ruskom kontrolom ona još uvijek Rusiji osigurava stratešku dubinu obrane. Slična situacija je, prema ruskim procjenama i s Bjelorusijom. Ukoliko bi američka i europska politika ovladale Bjelorusijom i u njoj rasporedile NATO snage integrirajući usporedno i bjelorusku vojnu silu, nestala bi bjeloruska tampon zona i Smolensk bi postao pogranični grad prema euroatlantskom integracijskom kompleksu. S druge strane ukoliko bi ruska politika preuzela potpunu kontrolu nad Bjelorusijom i u njoj rasporedila svoje vojne snage Rusija bi bila nadomak Poljske i prvih crta NATO-vog obrambenog rasporeda i, dakako, koridora Suwalki Gapa čijim probijanjem bi se ruske snage spojile sa snagama u Kalinjingradskoj regiji i presjekle NATO na dva dijela.
Veliki igrači shvaćaju ogromni značaj bjeloruskog teritorija i osjetljivih koridora prema Kalinjingradu podjednako za sve sučeljene strane i stoga igraju izuzetno oprezno. No ukoliko bilo koja strana pokuša ostvariti dominantan utjecaj u Bjelorusiji suprotna strana preko toga neće prijeći i sukob će se rapidno razvijati. U svakom slučaju potpuno je jasno kako iza krize u Bjelorusiji stoje geopolitički interesi najmoćnijih država Europe i svijeta koji se prelamaju na strateškom značaju bjeloruskog teritorija, osjetljivih koridora napredovanja i izdvojenog ruskog teritorija na Baltiku između Poljske i Litve. Lukašenko je u svemu posve nebitan jer ne odlučuje ni o čemu. Nažalost, nastavili se bjeloruska geopolitička kriza pod krinkom prodemokratske revolucije sadašnjim tempom razvijati, sasvim je izgledno da će Suwalki Gap postati jednako zlosutan kao nekada Fulda Gap.
geopolitika
