Zbiljsko zalaganje za progon ratnih kriminalaca predstavljalo bi u slučaju Vladimira Šeksa prvorazredan samodestruktivni angažman. Da se metuzalem HDZ-a uistinu ‘protivio tome da se puštaju ratni zločinci’, danas bi posve sigurno – i posve zasluženo – trunuo u zatvoru
Metuzalem HDZ-a Vladimir Šeks smatra da je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, kada je u svome govoru na nedavnome protestnom skupu citirao fragment iz njegove knjige, ‘napravio jedan gaf’. Prvo je, naime, naveo ime autora, što su prisutni – formalno okupljeni da iskažu pravednički revolt ‘zbog neprocesuiranja ratnih zločinaca’ – popratili salvama zvižduka i uvreda. Da je bilo obratno, da je Penava najprije izložio citat, a tek zatim ime pisca, zvižduka ne samo što ne bi bilo, nego bi najvjerojatnije uslijedile ovacije, drži Šeks.
Sporni izvadak iz knjige odnosi se na razmjenu zarobljenika obavljenu 15. kolovoza 1991. godine, u kojoj je metuzalem sudjelovao u svojstvu predsjednika Regionalnog kriznog štaba istočne Slavonije, i tom se prilikom navodno zalagao za to da dvojica zarobljenih ne budu razmijenjeni, jer je jedan navodno pucao na policijsku patrolu u Sotinu, dok je drugi navodno ubio dvojicu gardista. Šeks svjedoči: ‘Rekao sam tadašnjem premijeru Franji Greguriću: ‘Ova dvojica nikako ne smiju u razmjenu, to su ubojice.”
Apel se, međutim, izjalovio. Šeks kaže: ‘Nakon toga mi je završio mandat predsjednika Kriznog štaba, a dva dana kasnije saznao sam da je ovu dvojicu Hrvatska vlada pod pritiskom Savezne komisije ipak pustila.’ Odmah je, dakako, protestirao kod premijera Gregurića, a ovaj mu je, kako danas tvrdi Šeks, rekao da je za to bio zadužen ministar Živko Juzbašić.
Metuzalem zaključuje: ‘Dakle Penava je htio izvacima iz moje knjige pokazati kako sam se tada, 1991. godine, protivio tome da se puštaju ratni zločinci.’ Prosvjednici u Vukovaru su, prema tome, izviždali i slali u pičku materinu pogrešnu ličnost, samo zbog toga jer je govornik ‘napravio jedan gaf’ i spomenuo joj ime prije citata, budući da se ta ličnost – što je vidljivo iz pročitanoga fragmenta knjige – kategorično protivila puštanju ratnih zločinaca, dok je srpskim ubojicama iz predmetnoga slučaja slobodu omogućio, logično, Srbin u sastavu Vlade RH.
A sad pravimo rez i vremeplovom pičimo u rikverc. Ateriramo na stranice Feral Tribunea od 8. rujna 1997., gdje novinar Ivica Đikić vodi razgovor s odvjetnikom Tihomirom Rubešom, fokusirajući se na 1992. godinu, kada je njegov sugovornik bio zamjenik okružnog tužioca i sudjelovao u procesu protiv pripadnika eskadrona smrti Tomislava Merčepa zbog ratnih zločina počinjenih u Pakračkoj Poljani.
Novinar pita je li tokom postupka bilo pritisaka da se slučaj zataška, a Rubeša odgovara: ‘Što se tiče Pakračke Poljane, bilo je određenih intervencija tadašnjeg republičkog javnog tužitelja Vladimira Šeksa, a te su njegove intervencije zabilježene mojom rukom u formi bilješke na koricama spisa.’ O kakvim se intervencijama radilo? – pita dalje novinar Đikić, na što odvjetnik Rubeša kaže: ‘Šeksove su intervencije bile u smislu poduzimanja radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici te jedinice budu pušteni iz pritvora… Čak sam ja nalog bio krivo shvatio, mislio sam da se odnosi samo na neke osobe, pa je on tražio dodatno za sve.’
Kao osoba s profesionalnim i moralnim integritetom, Tihomir Rubeša je tada napustio tužilaštvo, a njegov bivši šef, Vladimir Šeks, osim što se pobrinuo za puštanje na slobodu ubojica pod komandom Tomislava Merčepa, iskoristio je četveromjesečni boravak na čelu državnoga tužilaštva i za kriminaliziranje novinara, pa je tako, primjerice, podigao optužnicu protiv Predraga Lucića, Borisa Dežulovića i ovoga potpisnika zbog ‘klevete predsjednika Republike’, jer je voljeni Franjo Tuđman u jednom Feralovu prilogu osvanuo u društvu Staljina i Hitlera. (Šeks je to 1992., kada već plovimo kroz vrijeme, popratio riječima: ‘Optužnica je podnesena protiv novinara koji takva krivična djela sustavno čine već dulje vrijeme. A sad su prevršili svaku moguću mjeru. Ako postoji sloboda govora i mišljenja, onda mora postojati i odgovornost!’)
Godinu dana kasnije, 1993., kada su o zločinima u Pakračkoj Poljani počele pisati opozicijske novine, Vladimir Šeks je sa saborske govornice – tada već kao bivši državni tužilac – rekao da ta priča ‘ima za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce’, a oni koji to čine ‘hrvatsku državnu politiku pokušavaju prikazati kao onu koja u najmanju ruku tolerira ratne zločine’. Kada su pak u nezavisnim medijima osvanuli i policijski zapisnici o zvjerstvima i ubojstvima u Pakračkoj Poljani, poručio je kako ‘postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne’.
Vratimo li se u sadašnjost, svjedočimo jednoj konzistenciji, doduše ogavnoj, ali ipak konzistenciji. Jer (s jedne strane) tvrdnja Vladimira Šeksa da je vukovarski gradonačelnik, citirajući njegovu knjigu pred bijesnom ruljom, htio pokazati kako se on ‘protivio tome da se puštaju ratni zločinci’, te (s druge strane) pohranjena bilješka na koricama spisa koja nedvojbeno dokazuje da je Šeks kao državni tužilac izdao nalog da se ratni zločinci puste na slobodu, iako bi se na prvi pogled moglo činiti drugačije – nisu ni u kakvom proturječju. Ono, naime, što je u tekućoj retorici izostavljeno pa stvara konfuziju, a neophodno je za jasno razumijevanje stvari, jest nacionalna etiketa ubojica: ‘srpska’ koja ih čini zločincima, i ‘hrvatska’ koja ih pretvara u heroje.
Godine 1991. Šeks premijeru Greguriću eksplicitno veli: ‘Ova dvojica nikako ne smiju u razmjenu, to su ubojice.’ Godine 1992. Šeks izdaje direktivu okružnome tužiocu i implicitno kaže: ‘Ova petorica nikako ne smiju u zatvor, to su ubojice.’ Tek kada pouzdano znamo da su u prvome slučaju ubojice Srbi, a u drugome Hrvati, riječi i djela Vladimira Šeksa – koliko god stvarali utisak da negiraju jedni druge – pokazuju se dosljednima.
Treba tek stalno imati na umu da su etički kriteriji u cijelosti zamijenjeni etničkima – da se dakle krećemo u opskurnome ambijentu moralne distopije – i da isključivo o nacionalnoj pripadnosti počinitelja zločina ovisi hoće li oni za svoje pothvate biti kažnjeni ili nagrađeni. Samim sadržajima kaznenih djela na taj je način oduzeta svaka težina, pa nema naročitog razloga da se oni uopće spominju. Metuzalemova izjava iz 1991. stoga faktički glasi: ‘Ova dvojica nikako ne smiju na slobodu, to su Srbi.’ A poruka iz 1992: ‘Ova petorica nikako ne smiju u zatvor, to su Hrvati.’
Normalno je da se Vladimir Šeks osjeti ozlojeđenim zbog zvižduka na prosvjednome skupu ako je čitav svoj stvaralački vijek posvetio ostvarivanju šovinistički modelirane pravde. Bezgranična je nezahvalnost desničarske rulje okupljene u Vukovaru kada psuju majku čovjeku koji je njihove parole provodio u djela. Zato se tako svojski upeo izgladiti bizarni nesporazum između sebe i mase: zar nije on, kao što potvrđuje i njegov čitalac Penava, namjeravao srpske zločince utamničiti, da bi ih naposljetku na slobodu pustio Srbin Juzbašić? Zar to nije dokaz o srpskoj zavjeri u strukturama hrvatske vlasti? Zar on, Vladimir Šeks, nije taj model prokazao još na suđenju Branimiru Glavašu, kada je kao svjedok obrane objašnjavao da su pripadnici KOS-a i tadašnje Službe državne sigurnosti, preobučeni u uniforme ZNG-a, u Osijeku 1991. činili ubojstva i poduzimali diverzije?
Zašto masa to ne razumije? Ili ipak razumije? Nije preporučljivo biti naivan, jer će prije biti da se u vukovarskoj komediji zabune radi o uvježbanoj pozi, o planskoj proizvodnji napetosti kroz koju će se lažno sukobljene strane obavezati da ne dopuste umekšavanje ‘hrvatske državne politike’. Privid tenzije potreban je zbog toga da bi ulična i vladajuća bagra mogle bez suvišnih skrupula razmjenjivati šovinističke sentimente.
Ono što se, međutim, podrazumijeva jest kanalizacijski sustav javnoga morala putem kojeg međusobno komuniciraju Šeks, Penava, ljuti prosvjednici i dobrohotni predstavnici vlasti. Besramnost je neizbježna. Glib je neprohodan. Što su stvari moralno neizdržljivije, to su nacionalno uzvišenije. U toku je bitka za ujedinjenje hrvatskoga naroda na postetičkim osnovama.
Osim svega, zbiljsko zalaganje za progon ratnih kriminalaca predstavljalo bi u slučaju Vladimira Šeksa prvorazredan samodestruktivni angažman. Da se metuzalem HDZ-a uistinu ‘protivio tome da se puštaju ratni zločinci’, danas bi posve sigurno – i posve zasluženo – trunuo u zatvoru.
Metuzalem HDZ-a Vladimir Šeks smatra da je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, kada je u svome govoru na nedavnome protestnom skupu citirao fragment iz njegove knjige, ‘napravio jedan gaf’. Prvo je, naime, naveo ime autora, što su prisutni – formalno okupljeni da iskažu pravednički revolt ‘zbog neprocesuiranja ratnih zločinaca’ – popratili salvama zvižduka i uvreda. Da je bilo obratno, da je Penava najprije izložio citat, a tek zatim ime pisca, zvižduka ne samo što ne bi bilo, nego bi najvjerojatnije uslijedile ovacije, drži Šeks.
Sporni izvadak iz knjige odnosi se na razmjenu zarobljenika obavljenu 15. kolovoza 1991. godine, u kojoj je metuzalem sudjelovao u svojstvu predsjednika Regionalnog kriznog štaba istočne Slavonije, i tom se prilikom navodno zalagao za to da dvojica zarobljenih ne budu razmijenjeni, jer je jedan navodno pucao na policijsku patrolu u Sotinu, dok je drugi navodno ubio dvojicu gardista. Šeks svjedoči: ‘Rekao sam tadašnjem premijeru Franji Greguriću: ‘Ova dvojica nikako ne smiju u razmjenu, to su ubojice.”
Apel se, međutim, izjalovio. Šeks kaže: ‘Nakon toga mi je završio mandat predsjednika Kriznog štaba, a dva dana kasnije saznao sam da je ovu dvojicu Hrvatska vlada pod pritiskom Savezne komisije ipak pustila.’ Odmah je, dakako, protestirao kod premijera Gregurića, a ovaj mu je, kako danas tvrdi Šeks, rekao da je za to bio zadužen ministar Živko Juzbašić.
Metuzalem zaključuje: ‘Dakle Penava je htio izvacima iz moje knjige pokazati kako sam se tada, 1991. godine, protivio tome da se puštaju ratni zločinci.’ Prosvjednici u Vukovaru su, prema tome, izviždali i slali u pičku materinu pogrešnu ličnost, samo zbog toga jer je govornik ‘napravio jedan gaf’ i spomenuo joj ime prije citata, budući da se ta ličnost – što je vidljivo iz pročitanoga fragmenta knjige – kategorično protivila puštanju ratnih zločinaca, dok je srpskim ubojicama iz predmetnoga slučaja slobodu omogućio, logično, Srbin u sastavu Vlade RH.
A sad pravimo rez i vremeplovom pičimo u rikverc. Ateriramo na stranice Feral Tribunea od 8. rujna 1997., gdje novinar Ivica Đikić vodi razgovor s odvjetnikom Tihomirom Rubešom, fokusirajući se na 1992. godinu, kada je njegov sugovornik bio zamjenik okružnog tužioca i sudjelovao u procesu protiv pripadnika eskadrona smrti Tomislava Merčepa zbog ratnih zločina počinjenih u Pakračkoj Poljani.
Novinar pita je li tokom postupka bilo pritisaka da se slučaj zataška, a Rubeša odgovara: ‘Što se tiče Pakračke Poljane, bilo je određenih intervencija tadašnjeg republičkog javnog tužitelja Vladimira Šeksa, a te su njegove intervencije zabilježene mojom rukom u formi bilješke na koricama spisa.’ O kakvim se intervencijama radilo? – pita dalje novinar Đikić, na što odvjetnik Rubeša kaže: ‘Šeksove su intervencije bile u smislu poduzimanja radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici te jedinice budu pušteni iz pritvora… Čak sam ja nalog bio krivo shvatio, mislio sam da se odnosi samo na neke osobe, pa je on tražio dodatno za sve.’
Kao osoba s profesionalnim i moralnim integritetom, Tihomir Rubeša je tada napustio tužilaštvo, a njegov bivši šef, Vladimir Šeks, osim što se pobrinuo za puštanje na slobodu ubojica pod komandom Tomislava Merčepa, iskoristio je četveromjesečni boravak na čelu državnoga tužilaštva i za kriminaliziranje novinara, pa je tako, primjerice, podigao optužnicu protiv Predraga Lucića, Borisa Dežulovića i ovoga potpisnika zbog ‘klevete predsjednika Republike’, jer je voljeni Franjo Tuđman u jednom Feralovu prilogu osvanuo u društvu Staljina i Hitlera. (Šeks je to 1992., kada već plovimo kroz vrijeme, popratio riječima: ‘Optužnica je podnesena protiv novinara koji takva krivična djela sustavno čine već dulje vrijeme. A sad su prevršili svaku moguću mjeru. Ako postoji sloboda govora i mišljenja, onda mora postojati i odgovornost!’)
Godinu dana kasnije, 1993., kada su o zločinima u Pakračkoj Poljani počele pisati opozicijske novine, Vladimir Šeks je sa saborske govornice – tada već kao bivši državni tužilac – rekao da ta priča ‘ima za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce’, a oni koji to čine ‘hrvatsku državnu politiku pokušavaju prikazati kao onu koja u najmanju ruku tolerira ratne zločine’. Kada su pak u nezavisnim medijima osvanuli i policijski zapisnici o zvjerstvima i ubojstvima u Pakračkoj Poljani, poručio je kako ‘postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne’.
Vratimo li se u sadašnjost, svjedočimo jednoj konzistenciji, doduše ogavnoj, ali ipak konzistenciji. Jer (s jedne strane) tvrdnja Vladimira Šeksa da je vukovarski gradonačelnik, citirajući njegovu knjigu pred bijesnom ruljom, htio pokazati kako se on ‘protivio tome da se puštaju ratni zločinci’, te (s druge strane) pohranjena bilješka na koricama spisa koja nedvojbeno dokazuje da je Šeks kao državni tužilac izdao nalog da se ratni zločinci puste na slobodu, iako bi se na prvi pogled moglo činiti drugačije – nisu ni u kakvom proturječju. Ono, naime, što je u tekućoj retorici izostavljeno pa stvara konfuziju, a neophodno je za jasno razumijevanje stvari, jest nacionalna etiketa ubojica: ‘srpska’ koja ih čini zločincima, i ‘hrvatska’ koja ih pretvara u heroje.
Godine 1991. Šeks premijeru Greguriću eksplicitno veli: ‘Ova dvojica nikako ne smiju u razmjenu, to su ubojice.’ Godine 1992. Šeks izdaje direktivu okružnome tužiocu i implicitno kaže: ‘Ova petorica nikako ne smiju u zatvor, to su ubojice.’ Tek kada pouzdano znamo da su u prvome slučaju ubojice Srbi, a u drugome Hrvati, riječi i djela Vladimira Šeksa – koliko god stvarali utisak da negiraju jedni druge – pokazuju se dosljednima.
Treba tek stalno imati na umu da su etički kriteriji u cijelosti zamijenjeni etničkima – da se dakle krećemo u opskurnome ambijentu moralne distopije – i da isključivo o nacionalnoj pripadnosti počinitelja zločina ovisi hoće li oni za svoje pothvate biti kažnjeni ili nagrađeni. Samim sadržajima kaznenih djela na taj je način oduzeta svaka težina, pa nema naročitog razloga da se oni uopće spominju. Metuzalemova izjava iz 1991. stoga faktički glasi: ‘Ova dvojica nikako ne smiju na slobodu, to su Srbi.’ A poruka iz 1992: ‘Ova petorica nikako ne smiju u zatvor, to su Hrvati.’
Normalno je da se Vladimir Šeks osjeti ozlojeđenim zbog zvižduka na prosvjednome skupu ako je čitav svoj stvaralački vijek posvetio ostvarivanju šovinistički modelirane pravde. Bezgranična je nezahvalnost desničarske rulje okupljene u Vukovaru kada psuju majku čovjeku koji je njihove parole provodio u djela. Zato se tako svojski upeo izgladiti bizarni nesporazum između sebe i mase: zar nije on, kao što potvrđuje i njegov čitalac Penava, namjeravao srpske zločince utamničiti, da bi ih naposljetku na slobodu pustio Srbin Juzbašić? Zar to nije dokaz o srpskoj zavjeri u strukturama hrvatske vlasti? Zar on, Vladimir Šeks, nije taj model prokazao još na suđenju Branimiru Glavašu, kada je kao svjedok obrane objašnjavao da su pripadnici KOS-a i tadašnje Službe državne sigurnosti, preobučeni u uniforme ZNG-a, u Osijeku 1991. činili ubojstva i poduzimali diverzije?
Zašto masa to ne razumije? Ili ipak razumije? Nije preporučljivo biti naivan, jer će prije biti da se u vukovarskoj komediji zabune radi o uvježbanoj pozi, o planskoj proizvodnji napetosti kroz koju će se lažno sukobljene strane obavezati da ne dopuste umekšavanje ‘hrvatske državne politike’. Privid tenzije potreban je zbog toga da bi ulična i vladajuća bagra mogle bez suvišnih skrupula razmjenjivati šovinističke sentimente.
Ono što se, međutim, podrazumijeva jest kanalizacijski sustav javnoga morala putem kojeg međusobno komuniciraju Šeks, Penava, ljuti prosvjednici i dobrohotni predstavnici vlasti. Besramnost je neizbježna. Glib je neprohodan. Što su stvari moralno neizdržljivije, to su nacionalno uzvišenije. U toku je bitka za ujedinjenje hrvatskoga naroda na postetičkim osnovama.
Osim svega, zbiljsko zalaganje za progon ratnih kriminalaca predstavljalo bi u slučaju Vladimira Šeksa prvorazredan samodestruktivni angažman. Da se metuzalem HDZ-a uistinu ‘protivio tome da se puštaju ratni zločinci’, danas bi posve sigurno – i posve zasluženo – trunuo u zatvoru.
