A smijali ste se onim masonima lani, jelda? Ono – tajnovito muško društvance u koje se upada samo uz tuđu preporuku i poziv, svi utjecajni u svojim poslovima, okupljanja na samo njima znanome mjestu, čudni rituali o kojima se ne govori u javnosti, hijerarhija u kojoj se točno zna tko je tu gazda a tko šegrt, all that jazz… Smijali ste se, a?
Okej, slobodni zidari nose i one keceljice, imaju žezla, prijestolja, posebne prisege i štošta još, ali – tko nam garantira da svega toga nije bilo i u famoznome Klubu u Slovenskoj? Svakog dana iz tajnosti u javnost iskoči nekakav novi detalj, neka nova informacija, insinuacija, amaterski prikrivena prijetnja, loše uvijena opomena, ili barem neka izjava koja se (i) tako može protumačiti uslijed dvosmislenosti, pa i trosmislenosti. Umotana u nekoliko velova misterioznosti i nelogičnosti, priča o Slovenskoj devet možda krije i kakvu veću, još skrovitiju tajnu od ona dva milijuna kuna i nedokučive magnetičnosti za muškarce koji znaju što je moć u Hrvata.
Što se u tom ne odveć velikom prostoru (ali ipak osjetno većem od kvadrature koju nam spominju razotkriveni posjetitelji) zapravo moglo odvijati? Koja vrsta / koje vrste aktivnosti? Možda su – budući da se kartanje spominje češće od ičega drugog - uzvanici samo igrali bezazleni poker na skidanje? Možda bi potom i zaplesali poneki sentiš, samo u donjem rublju, zašto ne i ženskom? Još nije moguće isključiti niti mogućnost da su gemište i tek kršteno vino ispijali iz damskih salonki ili pak, u miru božjem, gledali svakojake porniće. Hoću reći – zašto bi išta bilo nemoguće zamisliti i ovako napamet natuknuti ako su državni dužnosnici, i aktualni i bivši (vjerojatno i budući, znamo se, svoji smo) u za to neregistriranom zidanom objektu koristili ugostiteljske usluge bez fiskaliziranih računa, pa i u vrijeme kad su svi ostali, potpuno legalni, ugostiteljski objekti u državi mo-ra-li biti čvrsto zamandaljeni zbog epidemioloških mjera?
Kakvu još gadariju čovjek uopće smije zamišljati nakon što pročita transkript razgovora dvojice proćelavih podbuhlih trbonja – od kojih je jedan i vlasnik the Kluba - o tome kako da i četvrtu eskort-siroticu utrpaju na stražnji sic službene limuzine? Što bi tu uopće bilo zabranjeno zamišljati ako se svi sad ovako zagonetno i šifrirano izjašnjavaju o svojem boravljenju u tom ekskluzivno muškom prostoru, gdje se mobitele ostavljalo na ulazu? Muške tange na leopard-uzorak? Haltere? Elastična pomagala raznih vrsta? 'Vlakić' uz tamburaše, bez ičega na sebi osim keceljica nalik masonskima? Što još?!
Ili je posrijedi nešto toliko perverzno banalno poput, štajaznam, skrovitoga dijeljenja nezakonito stečenog plijena, iz vlastitog i donesenog materijala? Ništa tange i štikle, ništa pregačice i halteri, tek puki bezočni lopovluk uz tamburanje Škorinih i inih uspješnica o plodnoj zlatnoj ravnici i ljubovci koju tuđi svatovi odvode u doživotno nezaboravljiv suton? Samo pljačka, ništa drugo? Nešto kao u onim mafijaškim filmovima, gdje se glavni poslovi obavljaju u pokrajnjoj prostoriji kakve bezazlene pizzerije ili kafeterije, ali ipak onako, po naški: 'Daj kume još jedan taj domaći Perinjon i flašu mineralne!'?
Okej, hajde, narudžbe su možda bile nešto malo profinjenije (nije, recimo, svejedno koja je mineralna posrijedi!) ali princip je točno onakav kako ga je neki dan ovdje u komentaru precizno autopsirala Maruška Vizek. Nije u Slovenskoj 9 bilo ni dlakavih muških nogu u najlonkama na šav niti maski na jednoroga, ničega što bi bilo naočigled kinky, tamo se naprosto dijelio friški ulov i dogovarao sljedeći pohod na javni novac koji se umetao u automatski brojač novčanica, vidno, poput raspela ili svetačke slike, izložen na zidu iza šanka. Loža slobodnih krojača (ne ih brkati sa zidarima, molim, barem ne danas) tamo je nehajno i mimo većine zakona skicirala krojeve naših sudbina, zainteresirana jedino za vlastite nezajažljive i neispražnjive stražnjice.
Najiskrenije nezainteresiran za njihovo verbalno ispražnjavanje posljednjih dana, za sva ta njihova tumačenja, vrdanja, prozivanja i podbadanja, na sve skupa imam za reći samo jedno: svi koji su u Klub kročili više nego jednom, neka se fino naguraju na stražnji sic limuzine (neki sitniji može i u gepek, ako uopće ima koga sitnijeg među njima i ako u prtljažniku uopće ima mjesta među vrećama s milijunima) i neka se lijepo gone u tri, hm, vražje matere! A kad stignu na odredište, ljubazno molim, mobitele ostaviti na ulazu.
tportal
