Mate Kapović: Ako ovaj sistem ne može riješiti siromaštvo, nejednakost i nerazvijenost – mijenjajmo ga

Intervju s Matom Kapovićem: Ako ovaj sistem ne može riješiti siromaštvo, nejednakost i nerazvijenost – mijenjajmo ga

Ja mislim da su mjere štednje dobre. Samo je pitanje o kojim mjerama štednje je riječ

Mate Kapović (Zagreb, 1981) izvanredni je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje na Odsjeku za lingvistiku. Poznat je kao društveni aktivist te član lijevo orijentirane Radničke fronte. Lani je izdao knjigu „Ogledi o kapitalizmu i demokraciji“.

Za Prometej.ba razgovarao Darko Vujica

Današnji liberalni, antiutopistički narativ govori nam o tome kako smo dosegli „kraj povijesti“ – da je kapitalizam vječiti prezent i da je tu kako bi ostao vječno i da ga možemo samo parcijalno popravljati. Kako se suprotstaviti takvom narativu i takvom promišljanju na okolnosti koje živimo?

Mislim da postoji procjep između potrebe da se bude teorijski dosljedan i da se kritizira kapitalizam kao sistem iz kojeg proizlazi u načelu većina realnih problema koji postoje u politici i ekonomiji, dok je s druge strane teško s nekom apstraktnom kritikom kapitalizma raditi na terenu jer je na terenu, ako se radi politička organizacija u smislu da se organiziraju radnici, siromašni, potlačeni, obespravljeni itd., teško nastupati s apstraktne pozicije kritike kapitalizma jer ljudi očekuju neku organizaciju i pomoć ili nekakve promjene u sadašnjosti. U principu, treba kombinirati i jedno i drugo, tako da se s jedne strane polazi od sistemske kritike, jer jednostavno ako nemamo teorijski ispravnu kritiku društva, ne možemo ni djelovati na pravi način, a s druge strane, treba se istodobno boriti za nekakve sitne reformske pomake u sadašnjosti – za veće plaće, za popravljanje zakona koji sada postoje, radnička i socijalna prava itd. i na taj način zapravo raditi sitne pomake u sadašnjosti, organizirati ljude, formirati organizacije – jer se samo tako može dalje. U sadašnjoj situaciji sve teže prolazi priča, iako je naravno prokapitalistička ideologija još uvijek jaka, o kraju povijesti – da je kapitalizam tu da vječno ostane. Danas su stvari umnogome drugačije nego su bile prije početka financijske krize 2008. Situacija je drukčija, to se jasno vidi i na našem području, ali i u svijetu, pogledamo li samo koliko se govori o samoj riječi kapitalizam, koliko se kapitalizam spominje, koliko se često teorijski govori o tome može li se kapitalizam zamijeniti, šta dolazi nakon kapitalizma. Meni su čak 2011. u trećem dnevniku HRT-a postavili pitanje „hoće li biti svjetske revolucije?“ – što u jednu ruku zvuči smiješno, ali je i indikativno i govori o nekom duhu vremena. Čim se o tome raspravlja, možemo reći da se situacija jeste promijenila, jer se status quo puno teže samoodržava. Dakle, puno teže je danas prodati priču o kraju povijesti nego što je to bilo 1992. ili 1993. Treba raditi na terenu, biti u lokalnim borbama, boriti se i za male pomake… Potrebna je organizacija da se situacija poboljša – od radnika, nezaposlenih, prava manjina i sl. i da iza toga stoji nekakva koherentna progresivna ideologija koja bi sagledavala sve u tom sistemskom smislu. Naravno, neće se kapitalizam srušiti kod nas – niti se može srušiti samo u Hrvatskoj ili BiH, ali mislim da se bez nekakve sistemske kritike u pozadini čak ni mali pomaci ne mogu uspješno raditi.

U zadnje vrijeme svjedoci smo politike „mjera štednje“ koju dosljedno provode zemlje regije, ali i Europe i svijeta. Mislite li da postoji alternativa takvoj politici?

Ja mislim da su mjere štednje dobre. Samo je pitanje o kojim mjerama štednje je riječ. Recimo, ako bi se te mjere očitovale kroz raskidanje Vatikanskih ugovora, ukidanje subvencija kapitalu, ukidanje izdvajanja za lažne branitelje, ukidanje povlaštenih penzija, kroz ukidanje financiranja „čuvanja mira“ u Afganistanu, na privilegijama političke elite i sl., to bi bilo dobro. Prije par godina je izračunato da bi se moglo uštedjeti oko 10 milijardi kuna na taj način. Dakle, mislim da se na takvim stvarima mora i treba štedjeti. Potrebno je samo obrnuti priču. Ako se pak govori o nekakvoj štednji preko grbače radnika, siromašnih itd., to je apsolutno neprihvatljivo, tako da tu progresivne snage nipošto ne smiju pristati na narativ „svi ćemo se žrtvovati pa će biti bolje“, ta priča jednostavno ne pije vode. Neće nam biti bolje ako nam bude lošije. Ta priča – koja je donekle prošla i u mainstream „što nam bude lošije, to će nam biti bolje“ iako to ovako nesuvislo zvuči na prvu – protiv takvih ideja treba se oštro boriti. Ako u ovom sistemu ne ide drugačije nego da se preko onih najugroženijih, najsiromašnijih, da se preko njih – koji za krizu nisu krivi – troškovi krize prebijaju, onda, molim lijepo, hajmo napraviti novi sistem u kojemu neće biti tako. Ako ovaj sistem to ne može riješiti, napravimo drugi sistem. Mislim da tu nekakva minimalna linija mora biti da se nikako ne pristaje na mjere štednje.

Na primjeru Grčke, nedavno smo vidjeli da osvajanje državne vlasti u (jednoj) državi ne polučuje rezultate. Europski birokrati anestezirali su svaki pokušaj grčke vlade da neke stvari promijeni. Šta nam iskustvo Grčke govori?

Ne mislim da nužno neuspjeh Sirize znači da je propala strategija kao takva. Mislim da je sasvim opravdano i potrebno boriti se na svim razinama. Od organiziranja kroz sindikate, preko nekog uličnog, terenskog djelovanja, na radnim mjestima, pa do stranačkog organiziranja i pokušaja osvajanja vlasti u državi. Što se tiče Sirize, u Grčkoj je narod na referendumu Sirizi praktički dao dozvolu da se krene u oštriji sukob sa evropskim elitama. Međutim, problem je u tome što je praktički samo jedan čovjek, Cipras, donio odluku da neće biti tako. Problem je što klasične lijeve stranke funkcioniraju kao obične buržoaske stranke, u smislu da imaju hijerarhiju, jedna osoba na vrhu donosi odluke i tu je problem, jer je tu jednu osobu vrlo lako stisnuti, ucijeniti, pridobiti itd. U takvim slučajevima bi stranačka baza trebala donositi odluke, a ne da samo jedna osoba ili par njih mogu donositi odluke u ime čitave Sirize. A to se na ljevici danas čak ni ne problematizira iako su i nehijerarhijski pokreti na ljevici danas popularni (poput Occupyja i sl.). To nije samo pitanje toga da mi budemo nekakvi hipiji kojima se sviđa da svi odlučuju, nego to proizlazi iz materijalističkog pogleda na politiku; da se ne može očekivati da mi čekamo nekog dobrog vođu, dobrog vladara koji će za nas nešto napraviti, da očekujemo da će on biti savršen i da će on sve sâm učiniti i da ga nitko neće pritisnuti, ucijeniti itd. Ne možemo očekivati da će nam netko nešto pokloniti, ljudi se moraju sami izboriti za pomake. A pomaci će biti mogući samo ako se izborimo za društvo u kojemu ćemo odlučivati sami o sebi. Želimo li takvo društvo, onda takve moraju biti i organizacije i pokreti koji se za njega bore. Teško da će se za demokratsko društvo izboriti stranke i pokreti koji funkcioniraju autokratski i hijerarhijski, kao i snage protiv kojih se borimo.

Što se tiče same Evrope, mislim da je nemoguće u okviru Evropske unije nešto mijenjati. Vidjeli smo na primjeru Grčke da Evropska unija ne dopušta niti neku blagu, kejnezijansku politiku koju je Siriza pokušala provoditi, koja nije uopće trebala biti radikalna, ali nisu mogli čak ni to dopustiti. Sličnu stvar imamo i u Velikoj Britaniji, ako bi recimo Corbyn i njegovi Laburisti, koji su nekakvi malo radikalniji socijaldemokrati, došli na vlast u Velikoj Britaniji, mislim da će paradoksalno biti dobro što se dogodio Brexit, jer unutar Evropske unije oni zapravo ne bi mogli načiniti nikakve pomake s obzirom da EU sa svojim neoliberalnim institucijama ne dopušta nikakvu drugačiju politiku osim neoliberalne. Varufakis je nedavno predložio, a to mi se čini bolje od onoga za što se prije zalagao, da bi potencijalna ljevica na vlasti trebala svojim zahtjevima i politikama tjerati EU do samih granica (iako te granice nisu baš jako daleko po meni) te prisiliti EU da se ili sama promijeni (što je teško očekivati) ili da takve članice izbaci. Takva bi taktika možda imala više smisla od zagovaranja referenduma za izlazak iz EU, gdje se mogu javiti ove regresivne, nacionalističke, neofašističke snage itd. To mi se čini kao nekakva suvisla strategija na ljevici iako mislim da s te strane Varufakis ima previše iluzija o mogućnosti promjene unutar Evropske unije. Ja osobno mislim da te jednostavno moraju ili izbaciti ili moraš sâm izaći da bi mogao voditi nekakvu drugačiju ekonomsku politiku.

Mislite li da postoji alternativa trenutno neupitnoj parlamentarnoj demokraciji?

Alternativa sigurno postoji. Ono što je problem na ljevici – i to je duga tradicija ljevice, još od Marxa – da se zapravo ne razmišlja o tome kakvo bi buduće društvo moglo biti. To s jedne strane ima nekog smisla, jer se za razliku od ranih utopista tu ne smišljaju unaprijed iz glave nekakva savršena društva, nego bi poanta bila da se kroz nekakve društvene borbe te institucije spontano razvijaju. Međutim problematično je i indikativno da se danas jako malo razmišlja, odnosno, ne razmišlja se ni otprilike dovoljno o tome kako bi postkapitalističko društvo moglo funkcionirati. Meni se čini da bi bilo puno korisnije da mi imamo nekakvih pedesetak različitih nacrta kako bi neke stvari možda mogle u postkapitalističkom društvu funkcionirati, pa da onda, ako jednog dana dođe do toga da se na drugačiji način politički i ekonomski organiziramo, već imamo neke mogućnosti unutar kojih se može eksperimentirati. Mislim da je potrebno o tome i unaprijed raspravljati. I to je problem, da se o takvim stvarima uopće ne govori, nego da se samo kapitalizam kritizira. Mislim da je to zapravo vrlo indikativno jer to pokazuje da ni na ljevici većina zapravo ne vjeruje, barem podsvjesno, da se kapitalizam može nadići.

Apologeti neoliberalnog kapitalizma često znaju kazati kako kod nas „pravi“ kapitalizam zapravo ne postoji – da je potrebno još više privatizacija i deregulacija da bi nam bilo bolje. Kako to komentirate?

Mislim da se to može najbolje komentirati na primjeru Makedonije. U Makedoniji su stvarno provedene takve ekstremnije prokapitalističke reforme – i šta se dogodilo? Nisu Makedonci odjednom počeli bolje živjeti. Smanjeni su porezi, smanjena su radnička prava, olakšan je ulaz stranom kapitalu i pokazalo se da Makedonci žive jednako loše kao i prije. Ništa se tu nije promijenilo. Potpuno je sumanuta priča da ako se smanje radnička prava, ako se snize plaće da će nekome biti bolje. Sa manje prava i sa manjim plaćama vam sigurno neće biti bolje. Osim toga priča o tome da strani kapital ne može ući je potpuno smiješna. Banke su, vidimo, pokupovane, pokupovane su mnoge firme itd. Ono što se stranom kapitalu isplatilo uložiti, to su oni kupili, nisu imali nikakvih prepreka. Dakle, jednostavno, tâ priča ne stoji. Vidimo i u BiH i u Hrvatskoj koliko imamo stranih banaka. Ono što im se isplatilo, to su oni kupili bez obzira na sve te prepreke, a stvar je u tome da jednostavno ne postoji neki pravi kapitalizam u koji bismo mi trebali ući. Mi živimo u kapitalizmu. Ako izuzmemo energetski sektor, vode, šume, škole, bolnice i sl. – za što ne možemo očekivati da će se privatizirati niti bi se moglo zbog političkih otpora tako lako privatizirati – većina toga je u privatnom vlasništvu. Većina sredstava za proizvodnju, tvornica, hotela, trgovačkih lanaca, firmi itd. je u privatnom vlasništvu. Dakle, imamo tržište, a ekonomska djelatnost se vrši tako da se i usluge i proizvodi dominantno stvaraju radi privatnog profita na tržištu. To je po svakoj definiciji kapitalizam. Jedino je stvar u tome da kapitalizam ne funkcionira kao u libertarijanskim udžbenicima – on na periferiji funkcionira ovako kako funkcionira. Ima nekih tridesetak zemalja na svijetu koje su koliko toliko razvijene i u kojima recimo veći slojevi društva (iako ne u potpunosti) žive koliko-toliko dobro, ostalih oko 170 zemalja – a sve su većinom kapitalističke – su nekakva srednja žalost ili potpuna bijeda. Kapitalizam ne možemo samo prosuđivati prema Švicarskoj – jer Švicarska je jedna; ne možemo kapitalizam prosuđivati prema Švedskoj i ostalim skandinavskim zemljama – kapitalizam treba prosuđivati prije prema npr. Africi, koja je cijela kapitalistička. Kapitalizam ne možemo prosuđivati prema par zemalja, jer način na koji periferni kapitalizam funkcionira (na nekoj periferiji ili poluperiferiji na kojoj smo mi) je upravo ovo što vidimo. Zemlje poput Hrvatske ili BiH se unutar kapitalizma ne mogu razviti. Kao što je samo kapitalističko društvo stratificirano na manjinu koja ima puno i na većinu koja ima malo ili ništa, tako su i države unutar globalnog kapitalizma stratificirane tako da imamo manjinu zemalja koje su bogate i većinu slabo razvijenih zemalja za koje jednostavno ne postoji ni teorijska mogućnost da će se moći razviti. Tu i tamo neka može preskočiti stepenice i razviti se, ali to je iznimka. To može Kina koja je ogromna, koja ima 1,3 milijarde ljudi, koja ima nuklearne bombe, političku snagu, ekonomsku snagu itd. Ako pogledamo koje su se zemlje razvile nakon Drugog svjetskog rata to opet nije bilo slučajno. Jedna Austrija je bila nekakav izlog prema Istočnom bloku. Tajvan, Japan (iako je on bio već prije razvijen), Južna Koreja itd. su bili saveznici SAD-a za koje se nije moglo dopustiti da propadnu. Jedna Njemačka koja se uvijek slavi kao nekakav veliki primjer, nikada ne bi uspjela da nije bilo Marshallovog plana i općenito politike SAD-a prema Njemačkoj i Japanu koje su im trebali kao saveznici i zemlje koje su trebale reciklirati američki kapital i viškove. U okviru kapitalizma je nemoguće očekivati da će se sve zemlje na svijetu razviti i živjeti kao zapadne zemlje. Ono što mi živimo sada jest kapitalistička realnost, koja zapravo ni ne može biti u ovim okvirima puno drugačija od ovoga što sada imamo.

U svojoj knjizi „Ogledi o kapitalizmu i demokraciji“ između ostalog govorite i o nelegalnim privatizacijama koje su se kod nas zbile u ratu i poraću. Što činiti sa nelegalnim privatizacijama?

Što se tiče privatizacija, ako hoćemo imati kapitalizam, drugačije se nije moglo napraviti. U svim zemljama koje su bile realsocijalističke – bez obzira da li se išlo kao u Sloveniji postupno ili kao u Hrvatskoj brže, preko kuponske privatizacije, radničkog dioničarstva kao u Češkoj i sl. – sve je to završilo manje-više na isti način, tako da je većina sredstava za proizvodnju završila u rukama novostvorene kapitalističke manjine. I to se nije moglo dogoditi drugačije. Ako hoćeš imati kapitalizam, moraš to napraviti tako da se ono što je bila društvena ili državna imovina podijeli novostvorenoj kapitalističkoj klasi. Stvar je jednostavno u tome da drugačije se nije moglo dogoditi jer ako bi se napravio izračun društvene imovine koja je bila devedesete u Jugoslaviji, to su bili ogromni iznosi – a unutar Jugoslavije nije bilo pravih bogataša. Bilo je nešto sitno političara i manjih obrtnika koji su nešto imali, jer privatne firme nisu mogle imati više od četiri zaposlena. Dakle, tu nije bilo nekih bogataša, oni nisu mogli kupiti bogznašto, oni su mogli nešto sitno kupiti – nisu mogli kupiti sve tvornice itd. Čak ni strani kapital nije imao zapravo toliko sredstava da može sve to pokupovati. Jedini način na koji se to moglo ostvariti jest da se jednostavno rasproda putem čuvenih menadžerskih kredita, da se poduzeća besplatno poklanjaju podobnima, da se namjerno upropasti firma pa da je netko dobije itd. Drugačije se to nije ni moglo odigrati. Sve i da se to dogodilo sve po zakonu, opet su te zakone radili oni koji su posredno ili neposredno od toga profitirali, a zanimljivo je, unatoč tome, da su u Hrvatskoj 95% privatizacija bile napravljene uz zakonske nepravilnosti. Tako da, unatoč tome što je vlast krojila te zakone po kojima su se stvari privatizirale, opet je i po tim zakonima koji su tada sami donijeli bilo 95% slučajeva kod kojih se nisu pridržavali zakona. Problem je u tome što se sada to pokušava zacementirati, a mislim da je minimum bilo kakve suvisle lijeve politike da se ne pristane na to – na politiku ko je jamio jamio – nego da se inzistira na tome da se te stvari raščiste, odnosno da se privatizacijski kriminal (a sve privatizacije možemo smatrati ako ne nelegalnim, onda bar nelegitimnim) potpuno raščisti. No to se ne može napraviti bez realne političke moći u rukama – ne može se samo pozivati na neke apstraktne pravne argumente. Kad bismo o tome govorili, mislim da već s pravne strane nije bilo legitimno da se društveno uopće pretvori u državno pa onda privatizira. Ako nešto pripada čitavom društvu, valjda moraš prvo društvo pitati o tome na nekakvom referendumu nakon suvisle javne rasprave. Ne mogu političari odlučivati sami o tome hoće li se društvena (pa ni državna) imovina pretvoriti u privatnu. S te strane je to pravno problematično, ali kako sam rekao, to zapravo je pitanje toga tko drži političku moć – uvijek se mogu naći nekakve pravne cake da opravdaju ono što politika želi provesti.

Kakvu poziciju zauzimate kada je u pitanju Europska unija?

Mislim da je potpuno jasno da je Evropska unija prokapitalistički projekt koji prije svega služi provođenju neoliberalne politike, koja promovira prije svega interese kapitala zapadnoeuropskih zemalja i koja radi protiv bilo kakvih progresivnih ekonomskih kretanja. Mislim da su nekakvi progresivni pomaci unutar Evropske unije zapravo nemogući. Koliko god ljevica bila internacionalistička, mislim da je zabluda gledati to na način kao što dio ljevice čini – da je bolje bilo kakva internacionalna zajednica nego nikakva – jasan je sentiment, ali to nije taj internacionalizam, to je kapitalistički internacionalizam, to nije lijevi internacionalizam kojemu bi ljevica trebala težiti. Tako da mislim da je zapravo za zemlje koje jesu u Evropskoj uniji neizbježno, ako počnu nešto ozbiljno politički raditi u smjeru sukoba sa kapitalom, sa institucijama koje postoje, da će tu odmah doći do sukoba s Evropskom unijom. I ako se ne doživi potpuni poraz kao što se dogodio u Grčkoj, mislim da je neminovno izbacivanje iz Evropske unije ili izlazak. Vrlo je teško zamisliti da bi se odjednom nešto simultano mijenjalo u većini evropskih zemalja, da bi simultano došlo do dolaska progresivnih opcija na vlast pa da se taj smjer promijeni, a čak i kad bi se to dogodilo, institucije Evropske unije su građene tako da štite kapital, da štite trenutni poredak, da štite status quo, tako da je unutar toga vrlo teško djelovati jer tu se de factonalaziš u neprijateljskom okružju, koje je građeno tako da u samom korijenu onemogući bilo kakve progresivne opcije.

Koje je vaše mišljenje o socijaldemokraciji kao teorijskom i kao praktičnom konceptu?

U zadnje vrijeme smo imali nekakve pozitivne pomake na tom polju. Corbyn i Sanders su po meni pozitivni primjeri koje je trebalo poduprijeti. To je nekakva klasična socijaldemokracija, možda povremeno mrvicu radikalnija, međutim, stvar je u tome da je u Evropi Velika Britanija iznimka. Dakle, to je neki eksces koji potvrđuje pravilo. Ne vidim da će biti moguće da se to igdje replicira i mislim da odgovore za neke društvene promjene treba tražiti izvan socijaldemokracije, koja je danas socijaldemokracija samo po imenu, jer zapravo više se ne zalažu čak ni za nominalne socijaldemokratske reforme za koje su se prije zalagali. U povijesti ima pozitivnih primjera, kao u Švedskoj, gdje ste imali klasičnu socijaldemokraciju. Tu je bio npr. Meidnerov plan iz sedamdesetih kroz koji se pokušalo na mirni demokratski način, postupno kroz godine, sredstva za proizvodnju prebaciti u ruke radnika, odnosno čitavog društva. A onda je kapital shvatio da je to ipak malo previše, i tu su povukli kočnicu. Imali smo ne tako davno, početkom osamdesetih u Francuskoj primjer sa Mitterrandom i tad još socijaldemokratskom Socijalističkom partijom, a koja je zajedno s komunistima pokušavala provesti malo radikalniji socijaldemokratski program, što bi danas izgledalo jako radikalno iako zapravo nije, pa ih je opet Evropska unija obuzdala i morali su potpuno promijeniti politički i ekonomski okvir. Mislim da je jasno da takva socijaldemokracija koja je izgradila neke korisne stvari poput javnog obrazovanja, javnog zdravstva, socijalne države u zapadnoj Evropi – da je zapravo mrtva. I pritom treba biti realan, takva socijaldemokracija je djelovala u potpuno drugačijim okvirima. Ona je djelovala u zlatno doba kapitalizma, nakon Drugog svjetskog rata između 1945-te i 1970-te, u doba tzv. kejnzijanskog kompromisa kada su svuda bile velike profitne stope, uz velik rast. Također, postojali su militantni sindikati, jak radnički pokret, i među ostalim postojao je i realsocijalizam s druge strane željezne zavjese, koji je uza sve svoje mane ipak činio određeni pritisak. U Francuskoj i Italiji postojale su jake komunističke partije koje su osvajale i po 30% glasova na izborima. Postojao je puno veći pritisak i to što se izlazilo u susret nekim socijaldemokratskim politikama, to nije bilo iz neke dobre volje kapitala nego jer su jednostavno bili prisiljeni na to, jer je vrebao realsocijalistički sustav s druge strane koji je unatoč svim svojim manama bio nekakva opozicija koje se Zapad itekako bojao. Danas je jednostavno potpuno drugačija situacija. Profitne stope su puno niže, ekonomska konjunktura je potpuno drugačija, ljevica je slaba, radikalni lijevi pokreti su slabi. Više se ne može očekivati ono što se moglo očekivati u šezdesetima. Pored toga, vidimo da su sve socijaldemokratske stranke postale nekakve lijevo-liberalne stranke, stranke koje se eventualno po nekim svjetonazorskim pitanjima razlikuju od stranaka desnog centra, i tu čini mi se nema nikakve budućnosti – ljevica treba tražiti odgovor izvan socijaldemokracije. Ovaj primjer s Laburistima u Velikoj Britaniji je iznimka koja potvrđuje pravilo. U sadašnjoj situaciji čini mi se da nekakav takav reformizam unutar kapitalizma neće proći jer ne možemo imati opet ovce i novce. Dakle, trebamo birati, ili ćemo ići prema nekom egalitarnijem i socijalno pravednijem društvu ili ćemo ići prema društvu koje će biti još gore od ovoga što imamo danas, još više hijerarhiziranom, još više nejednakom, još više autokratskom itd. Veliko je pitanje ima li tu, govorimo li o nekom srednjoročnom razdoblju, uopće nekog srednjeg puta.

Kako biste opisali stanje ljevice u regiji?

Tu vrijedi ono što vrijedi općenito za ljevicu u svijetu; stanje je dosta loše, jedina koliko toliko svijetla iznimka je Slovenija, u kojoj je naglo načinjen taj pomak iz jedne opskurne aktivističke scene prema parlamentarnoj sceni. Nažalost sad i tamo postoji dosta problema, velike su rasprave, problemi itd. Vidjet ćemo što će s tim biti. I to, čini mi se, nije iskorišteno na pravi način u ostatku država bivše Jugoslavije – iskustvo Združene levice se možda trebalo malo bolje iskoristiti kao nekakav poticaj. Postoje naravno svuda nekakve progresivne snage, ali to je još uvijek dosta razlomljeno, preslabo. Nažalost, nemamo baš nekog razloga za optimizam. Ono što treba tu ipak reći je da se stvari mogu brzo mijenjati – po meni je vrlo bitno da se stvaraju makar i male organizacije koje će biti spremne u slučaju da se stvore povoljnije političke okolnosti. To je po meni neminovno. U takvim situacijama treba biti spreman i to iskoristiti. Ne samo zato iz nekakvog avanturizma, ili neke čiste ideologije, nego jednostavno zbog toga, što će se – ako se ljevica ne organizira – ovi drugi – desnica i ekstremna desnica – sigurno organizirati. Različiti populistički pokreti će se organizirati. To vidimo na primjeru Hrvatske gdje je Živi zid kao neka „transideološka“ stranka ušao u prostor koji je bio prirodni adresat ljevice. Dakle, jednostavno, ako ljevica ne bude aktivna, ako se ne bude organizirala, druga će se strana sigurno organizirati i nema dvojbe da će u takvoj situaciji, u slučaju uspona nekakvog novog fašizma, i ljevica snositi svoj dio odgovornosti. Ne postoji drugi izbor nego da se ljevica organizira. Koliko god bilo teško, pa makar u trenutnim okolnostima bila i marginalna, ljevica se mora organizirati i s vremenom jačati jer svakako se situacija neće poboljšavati, nećemo odjednom doći do prosperiteta i blagostanja u kapitalizmu. Obzirom na situaciju u čitavom svijetu, ne vjerujem da će stvari kod nas ići na bolje, ljevica mora biti spremna onoliko koliko može biti spremna i mora se organizirati i prvom prilikom kada bude moguće nastojati se izboriti za nešto više.

Koji je smjer Radničke fronte i orijentir za budućnost?

Radnička fronta je još uvijek relativno mlada stranka. Službeno smo registrirani kao stranka prije godinu i pô dana. Nismo veliki, nismo pretjerano jaki, ali unatoč tome ipak smo medijski dosta vidljivi i mislim da smo uspjeli artikulirati nekakve progresivne ideje u javnost, koliko-toliko. Mislim da bi situacija svakako bila lošija da Radnička fronta ne postoji – koliko god situacija bila teška, koliko god se užasno teško bilo na terenu organizirati, a to je krvav posao, jednostavno nije lako… Nije dovoljno imati dobre ideje da bi se uspjelo, treba i sreće i povoljnih okolnosti i dosta mukotrpnog rada. Mislim da je dobro da organizacija postoji jer koliko god mi bili još uvijek i mali i slabi zapravo smo jedina organizacija u Hrvatskoj tog tipa koja postoji, koja nije nekakav mali NGO, neka mala udruga koja se bavi nekakvim ograničenim stvarima, koja se samo bavi medijskim poslom, u smislu da ima neki portal na kojem se pišu tekstovi, koja organizira tribine, eventualno neki festival… Mi smo jedina organizacija koja radi i sve to nebrojeno, ali i koja se bavi politikom općenito, dakle bavimo se i sindikatima i radničkim pravima i antifašizmom i LGBT pravima i izlazimo na izbore… Mi smo stranka koja gleda politiku u totalu, kao što bi je zapravo i trebalo gledati i u konačnici. Radnička fronta je, što se toga tiče, koliko god još bila mala, ipak najjača i jedina takva organizacija. Imamo i najviše članova i najprisutniji smo u medijima. Iako još neki realni pomaci nisu izboreni, npr. nismo ušli u parlament itd., mislim da je potrebno da takva organizacija postoji i da u budućnosti pokuša napredovati. Neki temelj postoji. Po meni se situacija sigurno neće poboljšavati u budućnosti, bit će zapravo sve gore i gore i kako bude vrijeme prolazilo i ljevica mora biti spremna u tom trenutku da reagira i to je ono što mi zapravo pokušavamo. Pokušavamo se što bolje organizirati kroz Radničku frontu, a sad u kojem će to smjeru ići u budućnosti, to ćemo vidjeti. Ne treba imati iluzije o nekakvim naglim i velikim pomacima i pobjedama, ali nipošto se ne smije unaprijed odustati od borbe.

Kako mislite pridobiti lijevo orijentirane glasače i gledate li na SDP kao na konkurenciju ili potencijalnog suradnika?

SDP je liberalna stranka. To su dokazali i na sadašnjim izborima, na kojima je izabran Bernardić. Ipak, u SDP-u svakako postoji, u njihovoj bazi među članovima, dvadesetak posto članova koji žele da stranka ide ulijevo – kako je pokazalo i recentno istraživanje. Pokazalo se da je vrlo teško organizirati i one koji već jesu na nekoj lijevoj liniji. Tu u Hrvatskoj, u Zagrebu i šire, postoji nekakva baza ljudi koji lijevo dišu i bave se lijevim aktivizmom i aktivnostima, npr. antifašizmom, medijskom produkcijom, nekim NGO aktivnostima itd. Međutim, pokazalo se da velik dio te scene zapravo nije spreman na nekakvu ozbiljnu političku aktivaciju. Dakle, nije spreman ući u ozbiljnu politiku i to je po meni jako velik problem. Da se čitava ljevica, tj. veći njen dio aktivira, vidjeli bismo neke pomake. Ljevica, osim toga, mora iskoračiti i prema onim dijelovima društva koji nisu eksplicitno ideološki samoidentificirani kao ljevica, ali koji su prirodni adresat ljevice – radništvo, nezaposleni, siromašni, svi koji su potlačeni i obespravljeni na neki način. Ljevica je tu bila pasivna, nije se organizirala na vrijeme i tu je uletio Živi zid, koji je ipak pokazao da se i bez ikakve političke koherentnosti, sa potpuno nesuvislim ideologijom, bez ikakve podloge, bez medija, festivala, udruga… – može uspjeti. Uspjeli su iz ničega upornim radom nešto napraviti. Bilo je naravno tu i po njih povoljnih okolnost i sreće, ali to pokazuje, premda oni nisu lijevo, da se može nešto napraviti i da ljevica treba u tom smjeru ići, da treba uporno raditi. To je primjer toga da se može nešto ipak postići. Problem je što je ljevica, tj. jedan dio ljevice na to nespreman, iz različitih subjektivnih okolnosti. I tu nekog gotovog recepta nema, nego jednostavno treba strpljivo raditi, organizirati se i iskoristiti povoljne okolnosti koje se mogu iskoristiti. Živi zid je to iskoristio kada je, nakon što su prvo uspjeli skupiti 10.000 potpisa za predsjedničku kandidaturu zbog terenskih aktivnosti, slučajno na predsjedničkim izborima 2014. bilo samo četvero kandidata (na izborima 2010. ih je bilo čak 12), pa su i njihovog kandidata morali zvati u medije. U situaciji kada imate preko 10 kandidata, da imate jednog radikalno lijevog, on se neće probiti – ali ako imate samo par kandidata, što se mora poklopiti, onda se to može dogoditi i oni su to iskoristili. Njihov je kandidat, kakav god bio, ipak govorio nešto drugačije i osvojio nešto glasova i kasnije su ušli i u Sabor. Ljevica mora čekati sličnu šansu, da se nešto dogodi u društvu, pa da ona tu može nekako iskočiti – za to treba biti organiziran. Druga strana jest organizirana i organizira se – isto tako i ljevica mora biti spremna na ono što će se u budućnosti događati.

Na čelu SDP-a, Zorana Milanovića nedavno je zamijenio Davor Bernardić. Mislite li da se će se njegovim izborom u SDP-u išta promijeniti?

Njegov izbor je upravo dokaz da se u SDP-u ništa neće promijeniti. On je tipičan aparatčik. Čovjek bez ikakve ideologije, čovjek koji je prostodušno priznao na televiziji da ne zna šta je prekarijat. Onda ga je nakon toga Picula, njegov protukandidat, koji je tobože govorio da prekarijat treba biti nekakva osnova novog SDP-a (naravno, to je isto bila samo poza), podupro. Dakle, on mu je dao podršku, i eto, onaj tko navodno misli da je prekarijat najvažniji dao je podršku onome tko uopće ne zna šta je prekarijat – i to savršeno sve ilustrira. Ili recimo kad su pitali Bernardića o nekakvoj ekstremnoj desnici, on je spomenuo ekstremnu ljevicu koje zapravo nema i spomenuo je da SDP treba biti brana od ekstremne ljevice. Dakle, to je čovjek koji govori u floskulama, koji nema apsolutno nikakve ideologije, koji je čisti oportunist, karijerist. Čovjek bez kičme, i to je najbolje pokazao u Zagrebu gdje je bio mali od kužine Bandiću. Nije mu se uspio suprotstaviti ni kada je Bandić osnovao svoju stranku i mislim da to dokazuje da SDP neće krenuti u drugom smjeru. Hoće li to u budućnosti možda dovesti do neke pasokifikacije SDP-a, to je veliko pitanje. Dakle, mislim da nije nemoguće da SDP oslabi, ali da nije ni toliko izvjesno. Sa njim će SDP vrlo teško doći na vlast, bar na sljedećih nekoliko izbora. Teško mi je zamisliti da će se dogoditi da on osvoji neke izbore, a hoće li to pogodovati ljevici, mislim da to ovisi o samoj ljevici. Ne mislim da to što SDP ostaje kakav je bio nužno vodi do neke jake ljevice – prostor svakako postoji, samo njega treba izgraditi. To što SDP ostaje liberalna stranka ne znači da će ljevica nužno napredovati. Mislim da tog automatizma nema i ne mislim da će SDP tako brzo pasti na nekih pet posto, a da će ostalo pasti samo od sebe u ruke nekom drugom. Kako rekoh, šta će moguće daljnje slabljenje SDP-a značiti za ljevicu, ovisit će na kraju o samoj ljevici.

magazinplus