Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić je najavio inicijativu za izmjene i dopune Kaznenog i Prekršajnog zakona kojima bi se kažnjavalo veličanje ustaških, četničkih i drugih režima, ali i negiranje i veličanje zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata. Kazneno bi se progonio samo govor mržnje koji prijeti nasiljem, dok bi se prekršajno kažnjavala “devijantna ponašanja poput nošenja majice s ustaškim simbolima”. Kako vidite ovaj prijedlog koji značajno ne odudara od stava HDZ-a? Kakvo biste rješenje predložili?
Trebalo bi sankcionirati svako negiranje i veličanje zločina povezanih s Drugim svjetskim ratom, jer nužno se radi o govoru mržnje koji je Ustavom izrijekom zabranjen. Zato nema prostora za iznimke koje SDP najavljuje. “Za dom spremni” ne može se osloboditi tereta svoje vezanosti za režim NDH pozivanjem na neko vrijeme prije nastanka te tvorbe. Nastojanja da se to napravi treba smatrati poricanjem zločina koje je režim tog satelita Trećeg Reicha napravio i koje zato potpada u zabranu govora mržnje.
Činjenica jest da su pojedine vojne postrojbe koristile pozdrav u svojem znakovlju, ali ne smije se dopustiti da se time derogira Ustav, jer to bi ujedno značilo odricanje od vladavine prava na koju se Hrvatski sabor poziva i u svojoj Deklaraciji o Domovinskom ratu. Zato treba naći način za izražavanje pijeteta povezanog s Domovinskim ratom a da se pritom ne koristi ustaški pozdrav koji s hrvatskom državnošću nema veze, naprotiv, on je negacija hrvatske samostalnosti i simbol njezine podređenosti stranim režimima koji su izgubili Drugi svjetski rat i čije se nasljeđe u suvremenoj hrvatskoj republici nikako ne smije glorificirati.
SDP-ov prijedlog na tragu je preporuka iz Dokumenta dijaloga vladinog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima iz 2018. po kojima se ZDS u određenim prilikama može tolerirati, poput komemoracija za pripadnike HOS-a. Poznaju li Ustav i naše pravo dvostruke konotacije, posebno kad je riječ o ustaštvu?
Općenito gledano, ustavnost nije stvar gradacije. Nešto je ili ustavno ili neustavno, ne može biti jedno i drugo. Međutim, na polju ljudskih prava ograničenja prava odmjeravamo sukladno načelu razmjernosti. Ono se primjenjuje i na slobodu izražavanja. Neki se govor može ograničiti samo ako za to postoje dovoljni razlozi i moguće ga je ograničiti samo u mjeri u kojoj ti razlozi takvo ograničenje traže. Netko bi mogao tvrditi da, u određenim okolnostima, postoje razlozi zbog kojih se “Za dom spremni” može ograničiti, primjerice kada je riječ o političkom skupu koji glorificira NDH, dok se u drugim okolnostima može dopustiti, tijekom kakve komemoracije.
Međutim, to bi pretpostavljalo da “Za dom spremni” ima vrijednost kao izraz slobode govora. Kako je on nerazlučivo vezan za NDH, tvorbu koja, i prema riječima trenutnog predsjednika Sabora, zaslužuje osudu, ZDS predstavlja simbol takvog režima. Kao takav on potpada u ustavnu zabranu govora mržnje i apriorno je isključen iz opsega slobode govora. Zato ne može ni ući u fazu u kojoj se njegovu vrijednost odmjerava s obzirom na situaciju. On uopće nema ustavnu vrijednost i nema situacije koja ga iz toga smije iskupiti. Uvođenje pojma “dvostruke konotacije” u Dokumentu dijaloga stoga je od početka bilo izrazito problematično i žao mi je da se njime otvorio prostor relativizacije Ustava.
Ne treba gubiti iz vida da je korištenje ZDS-a problem koji traži političke, a ne samo pravne odgovore. Treba se suprotstaviti pokušajima da se političkim djelovanjem taj pozdrav izbaci iz pravne i pravosudne sfere u problem revijalne političke prakse
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković je najavio da će sankcionirati zastupnike “kada se ZDS koristi za veličanje NDH i ustaškog režima” i da će “vrlo pažljivo nastojati razotkriti one koji provociraju, jer to nanosi štetu Hrvatskoj”. Što je sve u toj najavi problematično?
Mislim da je najava predsjednika Sabora izrazito problematična, na više razina. Ovdje želim istaknuti samo dvije. Prvo, ako se Sabor pretvara u prostor detekcije onih koji nanose ili ne nanose štetu Hrvatskoj, pretpostavka takvog shvaćanja jest da se predsjednik Sabora, koji je samo prvi među jednakima u parlamentu, postavlja kao vrhovni cenzor saborskih rasprava. Nadalje, mora se pretpostaviti da je upravo taj “prvi među jednakima” posebno pozvan detektirati štetu po državu. To su idealni uvjeti za autoritarnu manipulaciju parlamentarnom raspravom, u kojoj su “Za dom spremni” i NDH samo kulisa za stjecanje i projekciju moći unutar parlamenta.
Prema tome, postaje sasvim jasno da cijela rasprava nema nikakve veze s Domovinskim ratom, pijetetom i zajedništvom, već s grubim stjecanjem političke moći i ostvarivanjem jeftinih poena. Drugo, najava gospodina Jandrokovića problematična je jer pretpostavlja da se za protupravnost ZDS-a treba posebno boriti i zalagati, i to u političkom forumu, da to uopće ni nije pravosudno pitanje. To može biti točno samo ako je “Za dom spremni” govor vrijedan zaštite, što je opet moguće samo ako ne predstavlja dio kompleksa govora mržnje. Sama ta najava zato je ujedno najava daljnje derogacije Ustava i pravnog sustava uopće. Nisam siguran koliko su političari svjesni opasnih implikacija toga, posebno činjenice da se ovakvim apostrofiranjem problema ZDS-a, njegovom političkom estradizacijom, ujedno mora smanjiti prostor da se predstavničko tijelo bavi problemima za koje je Ustavom zaduženo.
Kako obraniti Ustavom zagarantirana prava koja se krše svime dosad navedenim?
Jednostavan odgovor bi bio da policiju treba kontinuirano upozoravati na korištenje bilo kakvog govora mržnje, pa onda i ZDS-a. Ujedno o tome treba obavještavati pravobraniteljske institucije, posebno Pučku pravobraniteljicu koja svojim autoritetom može upozoriti na sve pojave koje nisu spojive sa zaštitom ljudskih prava i očuvanjem ravnopravnosti. Međutim, ne treba gubiti iz vida da je korištenje “Za dom spremni” problem koji traži političke, a ne samo pravne odgovore. Treba se suprotstaviti pokušajima da se političkim djelovanjem taj pozdrav izbaci iz pravne i pravosudne sfere u problem revijalne političke prakse.
Naime, upravo političko djelovanje slabi djelovanje ustavnih standarda. Potrebne su političke inicijative koje će pritisnuti političke aktere i istovremeno pokazati da se normalizacija govora mržnje ne prihvaća, pa ni zakulisna. Ne smijemo zaboraviti da su temeljna prava u konačnici zajamčena uslijed političke borbe i da ta politička borba ne smije biti zabačena samo zato što su ljudska prava danas dijelom pravnog sustava. Ona, kao pravne strukture, mogu djelovati samo ako postoji politički konsenzus o vrijednostima koje počivaju u srži pravnog sustava, a taj se konsenzus mora obnavljati političkim djelovanjem.
Za kraj, kako vidite instituciju Sabora danas? Koji mu je smisao ako sve češće svjedočimo neprimjerenom rječniku i ponašanju pojedinih zastupnika, čije će hirove, eto, procjenjivati i eventualno kažnjavati njegov predsjednik?
Nažalost, napadi na Hrvatski sabor traju odavno i ponašanje saborskih zastupnika samo je jedan dio puno kompleksnije priče za koju ovdje nema mjesta. Na razini ustavne teorije, pojedini su autori opravdano upozoravali da parlamenti, pa tako i Sabor, mogu biti izloženi pretjeranom utjecaju izvršne vlasti i da ih stranačka disciplina može izložiti manipulaciji. Istovremeno su u svojim tumačenjima pretjerali, tvrdeći kako je takvo stanje nešto uobičajeno.
To prihvaćanje manjka kritičnosti u Hrvatskom saboru, pa počesto i manjka sadržajnog rada, tvori bitnu slabost naše mlade demokracije. Ipak, osobno ne mislim da Sabor gubi svoj smisao kao predstavničko i zakonodavno tijelo građana. Činjenica da je kao takav pravno i dalje uređen pokazuje da još uvijek ima prostora za poboljšanje, ali da ono neće doći ako se nastavi s pristajanjem uz model Sabora koji političkim strankama dopušta da ga koriste kao platformu za puki simbolički rad. Epizoda s pozdravom ZDS, koja predugo traje, upravo je jedno takvo odricanje od suštine parlamentarnog rada, koje treba odlučno odbaciti.
