[caption id="attachment_139008" align="alignnone" width="550"] Croatian Presidential candidates Kolinda Grabar Kitarovic (R) and Zoran Milanovic (L) prepare for the TV debate at the Nova TV broadcast in Zagreb, on January 3, 2020. - Croatians will choose from two familiar faces when they elect a new president on January 5, 2020, with conservative incumbent Kolinda Grabar-Kitarovic battling former leftist prime minister Zoran Milanovic for the job. (Photo by Denis LOVROVIC / AFP)[/caption]



Prevladavajući okvir ocjenjivanja kandidata u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora izgledao je otprilike ovako: medijsko-analitički aparat ispostavlja objektivne standarde i razinu istinitosti, dok ih kandidati svojim istupima nastoje dostići. Tko u tome bude bolji, trebao bi pobijediti na izborima. Zoranu Milanoviću su u tim nastojanjima uglavnom problem činile karakterne eskalacije, a Kolindi Grabar-Kitarović famozni gafovi. Međutim, sam okvir ocjenjivanja je bio itekako problematičan.

A u tome se posebno isticalo pitanje koje je obilježilo drugi tjedan kampanje: koji nas je premijer najviše zadužio? To se pitanje, dakako, nametnulo iz činjenice da je Zoran Milanović bio premijer. Većina vodećih medija se bacila u računice, međusobno su se osporavali, a nikome nije palo napamet provjeriti samu smislenost tog pitanja. Svi su naprosto dijelili ishodišnu pretpostavku: premijer je poput oca u kućanstvu koji nas zbog različitih navika, kockarskih, alkoholičarskih ili sklonosti skupim automobilima, prekomjerno zadužuje. Ponaša se neodgovorno i onda zbog toga u neposrednoj budućnosti svi patimo.

Za početak, takva prešutna pretpostavka o identičnoj ekonomskoj ulozi države i kućanstva je dubinski pogrešna. Kupljeni namještaj na kredit u kućanstvu ne može otplatiti sam sebe. Da bi se kredit vratio, mora se štedjeti na nekim drugim troškovima. Država zaduživanjem može izgraditi cestu koja će pridonijeti rastu ekonomske aktivnosti, a time i širenju porezne baze koja onda može servisirati taj dug. Također, može zaduživanjem potaknuti potrošnju i sačuvati radna mjesta koji bi bila ugrožena ako bi potražnja za proizvodima koji se proizvode na tim radnim mjestima opala. Postoji i cijeli niz drugih primjera aktivnosti države i ne mora značiti da je hrvatska država upravo to i radila, ali zanemariti taj aspekt i izjednačiti zaduživanje i potrošnju države s onom kućanstva je naprosto fatalna greška.

Druga stvar, koji smo to “mi” koje je premijer, ovaj ili onaj, zadužio? Ako će se taj dug vraćati manjim izdavanjima za zdravstvo, kako onda “mi” čine oni koji mogu platiti privatne zdravstvene usluge i oni koji ne mogu? Ako se proračun puni većim dijelom od poreza na dodanu vrijednost koji je svima isti, kako onda to “mi” čine oni s većim primanjima i oni s manjim? I koji smo to “mi” ako postoje oni koji donose odluke o privatnim investicijama i tako utječu na ekonomsku aktivnost o kojoj ovisi porezna baza i oni koji samo prodaju radnu snagu i o tim investicijama nemaju nikakvo pravo glasa? I koji smo to “mi” koji odlučuju o proračunskim rashodima? Oni koji izlaze jednom u četiri godine na izbore ili stranačke elite u dosluhu s poslodavcima i političkim klijentima?

Treća stvar, što je s vremenskom dimenzijom? Ne utječu li ekonomski procesi i odluke Vlade u jednom mandatu na njene politike u narednom mandatu? Kako se može izolirati jedan mandat i sagledavati ga kao da su karte iznova podijeljene? Ako je u jednom mandatu opala ekonomska aktivnost i samim tim i porezni prihodi, za očekivati je da će se naredna vlada više zaduživati.

I četvrta stvar, kako se, pobogu, pretpostavi da se radi o zatvorenoj ekonomiji na koju vanjske prilike i globalna ekonomska kretanja nemaju nikakvog utjecaja? Kao da se ekonomska kriza nije dogodila. I kao da se ne događaju fluktuacije u cijeni novca, tj. zaduživanja. Ako su trenutne kamatne stope zbog monetarne politike Europske centralne banke na rekordno niskim razinama, znači li to da je Andrej Plenković odličan premijer jer se povoljnije i samim tim “manje” zadužuje?

Svi su ti aspekti ostali po strani u suverenoj medijskoj procjeni o uspješnosti premijerskih mandata. I to ih nimalo ne priječi da ne dijele lekcije neupućenom narodu i kandidatima. Zato bi trebalo obrnuti onu staru liberalno-elitističku floskulu o narodu i vlasti: mediji imaju vlast kakvu zaslužuju.

bilten