"Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška".
Tako je 3. svibnja 2014. godine (na Svjetski dan slobode medija!) govorio Tomislav Karamarko, u ono vrijeme predsjednik najveće oporbene stranke – HDZ-a, a danas Prvi potpredsjednik Vlade, reizabrani predsjednik HDZ-a i najmoćniji čovjek hrvatske vlasti. Dio hrvatske javnosti koji misli izvan okvira što ga je '90-ih nastojao nametnuti Tuđmanov i Šuškov režim - okvira omeđenog pojmovima bog, HDZ, domovina, nacija - ostao je zgrožen citiranom Karamarkovom izjavom. Novinski analitičari njegove riječi ocjenjivali su opasnima i nedopustivima, uz nezaobilazan optimizam teze da đavo ipak nije tako crn, da je riječ o neodgovornoj, borbenoj retorici kakvu HDZ-ovi prvaci redovito upražnjavaju u predizborno vrijeme. Vjerovalo se da će Karamarko nakon izbora spustiti loptu na zemlju. Danas, stotinu dana nakon formiranja vlasti pod palicom takozvane Domoljubne koalicije, svima je jasno da je Karamarko mislio ozbiljno, vrlo ozbiljno.
Već izborom ministara predsjednik HDZ-a pokazao je da će učiniti sve na promociji jednoumlja, na spomenutoj liniji stranka-bog-domovina-nacija. Na mjesto ministra kulture Karamarko je delegirao povjesničara Zlatka Hasanbegovića, ekstremnog desničara koji se politički kalio na poziciji predsjednika mladeži proustaške Hrvatske čiste stranke prava. Po imenovanju na dužnost taj se istaknuo izjavom da je antifašizam floskula, a jedna od prvih njegovih odluka bila je ona o raspuštanju Povjerenstva za neprofitne medije.
Ministar kulture Zlatko Hasanbegović (FOTO: FaH)
Paradoksalno, neprofitni mediji pokazali su se uglavnom kritički raspoloženi prema radu Vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem. Ono što je Karamarku i Hasanbegoviću smetalo, međutim, bila je antifašistička odrednica neprofitnih medija i njihov antinacionalizam. U očima predstavnika nastupajuće desnice simpatičnima ih nije učinila ni spremnost da razbijaju tabue o minulom ratu, otvorenost za teme koje se tiču zaštite i promocije prava manjina te povezivanje sa sličnim medijima i aktivističkim organizacijama iz susjednih država.
Odmah po stupanju na dužnost, Hasanbegović je raspustio povjerenstvo koje je ocjenjivalo i pratilo rad neprofitnih internet portala. U komercijalnim medijima, naročito u najvećim dnevnim novinama, ta ministrova odluka uglavnom je dočekana s odobravanjem. Zaposleni u neprofitnim medijima etiketirani su kao uhljebi i paraziti društva.
Jedan od članova raspuštenog Stručnog povjerenstva, docent sociologije i predavač na filozofskim fakultetima u Rijeci i Zagrebu, Hajrudin Hromadžić, kaže da je obračun Karamarkove desnice s medijskom scenom započeo s neprofitnim medijima jer su potonji bili najlakša meta.
„Tu su mogli udariti jako, jer je u pitanju najtanje polje unutar medijskog sektora. Istovremeno, bilo im je bitno da otupe baš tu oštricu najjače kritike, koja se artikulira unutar neprofitnih medija. Stručno povjerenstvo u čijem sam radu sudjelovao rastureno je upravo zato da bi cijelo polje trećeg medijskog sektora bilo razoreno. Tu imamo i jedan paradoks: imamo sektor koji se financirao s nepuna tri milijuna kuna, što je smiješno mali novac, a koji se u kratkom vremenu etablirao kao pravo javno medijsko dobro i koje je – za razliku od javnog servisa – predstavljalo pravu oštricu kritike, ne samo ove nego i prijašnje vlasti“, kaže Hromadžić.
Paralelno s gušenjem medija nespremnih na prilagođavanje "novoj nacionalnoj paradigmi", kako je svoju medijsku i kulturnu politiku krstio ministar kulture Hasanbegović, u Hrvatskoj je pravo javnog glasa dobila ekstremna desnica, čiji je Velimir Bujanec najistaknutiji medijski simbol.
Bujanec - državni čovjek za ulične zadatke (FOTO: arhiva)
Za mnoge (ne)očekivano, ekstremne snage dobile su podršku s najistaknutije političke adrese. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović upregnula se u ista kola s Bujancem, Karamarkom, Hasanbegovićem i sličnim trudbenicima gušenja slobode javnog govora. Kad je predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac na njezinu adresu uputio pismo s upozorenjem da se srpska zajednica nalazi pod pritiskom nezapamćenim od olovnih ratnih godina i poručio joj da ga ljudi pljuju na ulici, predsjednica Kitarović odgovorila mu je napadom na tjednik Novosti, koji izdaje Srpsko narodno vijeće.
Kao povod za napad uzela je satiričnu pjesmu "Lijepa naša haubice", koju je u Novostima, ismijavajući prošlogodišnju vojnu paradu i opsjednutost medija kupovinom njemačkih panzer-haubica, objavio novinar Nikola Bajto.
Komentator Novosti i perjanica legendarnog Feral Tribunea, Viktor Ivančić, o tome kaže: "Uzmemo li u obzir to da su sirovi šovinistički ispadi Marka Juriča ili zamjenika ministra Roberta Pauletića branjeni kao „satirični način izražavanja“, dok su satirična pjesma „Lijepa naša haubico“ i satiričke emisije News Bara oglašene „govorom mržnje“, strategija vladajućih pokazuje se dosta jednostavnom: s jedne strane zbrisati satiru uz optužbu da se njome širi mržnja, a s druge širiti mržnju uz obrazloženje da je to satira. Bila bi to komedija zabune da se ne radi o principu djelovanja političkog sistema i vladajućeg aparata. Ovako je to fašistička komedija zabune".
"Fašističkoj komediji zabune" dodatni obol nije propustio dati notorni ministar Hasanbegović...
lupiga
Tako je 3. svibnja 2014. godine (na Svjetski dan slobode medija!) govorio Tomislav Karamarko, u ono vrijeme predsjednik najveće oporbene stranke – HDZ-a, a danas Prvi potpredsjednik Vlade, reizabrani predsjednik HDZ-a i najmoćniji čovjek hrvatske vlasti. Dio hrvatske javnosti koji misli izvan okvira što ga je '90-ih nastojao nametnuti Tuđmanov i Šuškov režim - okvira omeđenog pojmovima bog, HDZ, domovina, nacija - ostao je zgrožen citiranom Karamarkovom izjavom. Novinski analitičari njegove riječi ocjenjivali su opasnima i nedopustivima, uz nezaobilazan optimizam teze da đavo ipak nije tako crn, da je riječ o neodgovornoj, borbenoj retorici kakvu HDZ-ovi prvaci redovito upražnjavaju u predizborno vrijeme. Vjerovalo se da će Karamarko nakon izbora spustiti loptu na zemlju. Danas, stotinu dana nakon formiranja vlasti pod palicom takozvane Domoljubne koalicije, svima je jasno da je Karamarko mislio ozbiljno, vrlo ozbiljno.
Već izborom ministara predsjednik HDZ-a pokazao je da će učiniti sve na promociji jednoumlja, na spomenutoj liniji stranka-bog-domovina-nacija. Na mjesto ministra kulture Karamarko je delegirao povjesničara Zlatka Hasanbegovića, ekstremnog desničara koji se politički kalio na poziciji predsjednika mladeži proustaške Hrvatske čiste stranke prava. Po imenovanju na dužnost taj se istaknuo izjavom da je antifašizam floskula, a jedna od prvih njegovih odluka bila je ona o raspuštanju Povjerenstva za neprofitne medije.
Ministar kulture Zlatko Hasanbegović (FOTO: FaH)
Paradoksalno, neprofitni mediji pokazali su se uglavnom kritički raspoloženi prema radu Vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem. Ono što je Karamarku i Hasanbegoviću smetalo, međutim, bila je antifašistička odrednica neprofitnih medija i njihov antinacionalizam. U očima predstavnika nastupajuće desnice simpatičnima ih nije učinila ni spremnost da razbijaju tabue o minulom ratu, otvorenost za teme koje se tiču zaštite i promocije prava manjina te povezivanje sa sličnim medijima i aktivističkim organizacijama iz susjednih država.
Odmah po stupanju na dužnost, Hasanbegović je raspustio povjerenstvo koje je ocjenjivalo i pratilo rad neprofitnih internet portala. U komercijalnim medijima, naročito u najvećim dnevnim novinama, ta ministrova odluka uglavnom je dočekana s odobravanjem. Zaposleni u neprofitnim medijima etiketirani su kao uhljebi i paraziti društva.
Jedan od članova raspuštenog Stručnog povjerenstva, docent sociologije i predavač na filozofskim fakultetima u Rijeci i Zagrebu, Hajrudin Hromadžić, kaže da je obračun Karamarkove desnice s medijskom scenom započeo s neprofitnim medijima jer su potonji bili najlakša meta.
„Tu su mogli udariti jako, jer je u pitanju najtanje polje unutar medijskog sektora. Istovremeno, bilo im je bitno da otupe baš tu oštricu najjače kritike, koja se artikulira unutar neprofitnih medija. Stručno povjerenstvo u čijem sam radu sudjelovao rastureno je upravo zato da bi cijelo polje trećeg medijskog sektora bilo razoreno. Tu imamo i jedan paradoks: imamo sektor koji se financirao s nepuna tri milijuna kuna, što je smiješno mali novac, a koji se u kratkom vremenu etablirao kao pravo javno medijsko dobro i koje je – za razliku od javnog servisa – predstavljalo pravu oštricu kritike, ne samo ove nego i prijašnje vlasti“, kaže Hromadžić.
Paralelno s gušenjem medija nespremnih na prilagođavanje "novoj nacionalnoj paradigmi", kako je svoju medijsku i kulturnu politiku krstio ministar kulture Hasanbegović, u Hrvatskoj je pravo javnog glasa dobila ekstremna desnica, čiji je Velimir Bujanec najistaknutiji medijski simbol.
Bujanec - državni čovjek za ulične zadatke (FOTO: arhiva)
Za mnoge (ne)očekivano, ekstremne snage dobile su podršku s najistaknutije političke adrese. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović upregnula se u ista kola s Bujancem, Karamarkom, Hasanbegovićem i sličnim trudbenicima gušenja slobode javnog govora. Kad je predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac na njezinu adresu uputio pismo s upozorenjem da se srpska zajednica nalazi pod pritiskom nezapamćenim od olovnih ratnih godina i poručio joj da ga ljudi pljuju na ulici, predsjednica Kitarović odgovorila mu je napadom na tjednik Novosti, koji izdaje Srpsko narodno vijeće.
Kao povod za napad uzela je satiričnu pjesmu "Lijepa naša haubice", koju je u Novostima, ismijavajući prošlogodišnju vojnu paradu i opsjednutost medija kupovinom njemačkih panzer-haubica, objavio novinar Nikola Bajto.
Komentator Novosti i perjanica legendarnog Feral Tribunea, Viktor Ivančić, o tome kaže: "Uzmemo li u obzir to da su sirovi šovinistički ispadi Marka Juriča ili zamjenika ministra Roberta Pauletića branjeni kao „satirični način izražavanja“, dok su satirična pjesma „Lijepa naša haubico“ i satiričke emisije News Bara oglašene „govorom mržnje“, strategija vladajućih pokazuje se dosta jednostavnom: s jedne strane zbrisati satiru uz optužbu da se njome širi mržnja, a s druge širiti mržnju uz obrazloženje da je to satira. Bila bi to komedija zabune da se ne radi o principu djelovanja političkog sistema i vladajućeg aparata. Ovako je to fašistička komedija zabune".
"Fašističkoj komediji zabune" dodatni obol nije propustio dati notorni ministar Hasanbegović...
lupiga
