Bez oduševljenja najbolje snage naše duše su uspavane. U nama postoji fitilj koji traži iskru. ( Herder )
Oduvijek su ljudi čijim “žilama teče krv Sjevera” Jug doživljavali kao ishodišnu platformu, davno napuštenu u odlučnoj, ali naivnoj potrazi za krajem svijeta, daleko mjesto za kojim su čeznuli kao za izgubljenim dijelom sebe samih, pravac koji je trebalo pratiti da bi se, nakon dugog lutanja, stiglo do svega obećanog, vratilo u raj na zemlji. Samo istinski zaljubljenici u Mediteran, u njegovu halucinantnu, opuštajuću ljepotu što (po)stoji kao kontrapunkt sivilu svakodnevice i njenih oblika, iz koje, na obale njegovih toplih mora, ne pristižu na automatski poziv datuma signiranih u rokovnicima kao “godišnji odmor”, već avanturistički slijede instinkte stapanja sa zanemarenom prirodom, pomiješane s požudom prema neistraženim, nevinim stazama, samo divlje ljudske rijeke spremne da se na poziv brojnih sredozemnih kulturnih krugova i na zov boja krajolika i mora, simbola prvobitnosti i dinamike života, izliju iz vijugavih korita svojih programiranih života, ucrtanih na kartu nepromjenjive Sudbine- mogu vibrantnim ćutilima osjetiti svu raskalašenu punoću i svu skoncentriranost smisla kojeg grade iskonski elementi nezagađenog postojanja: visoko, neometano Sunce, modro, šumno more, postojani kamen i nudeći mirisi smolaste crnogorice.
Svi ostali posjetitelji sredozemnog primorja produkt su diktata i torture potrošačkog društva koje ljudima kao kompenzaciju za iscjeđujući, monotoni rad nudi nepotpuni i nedovoljni predah u ograđenom turističkom toru koji se proglašava zemljom Odmorom. Doista, sva ta turistička ponuda, sve to sudjelovanje u domaćim pučkim svečanostima, foto-avanture, ležeće gomile mesa po plažama, svi ti zaštitni faktori za bljedoliku kožu, sve te razglednice upućene onima “doma” manje sretnima, sve te uloge u scenama plivanja, prskanja, potrage za domaćim (ribljim) specijalitetima, kupovanja suvenira, sve je to, s jedne strane, klimatizirana čik- pauza u kontinuumu potcjenjivanja i porobljavanja čovjeka u modernim babilonijima koje funkcioniraju kao radno-logorske košnice. A, s druge strane, mogućnost boravljenja na moru, izvan svojih spavaonica i parilišta, egzistira kao lakmus- papir koncentracije ekonomskog blagostanja, i kao demonstracija društvene moći. Kod tipičnih turista primarno je, prema tome, bjekstvo s predumišljajem od samih sebe, za razliku od hipnotičke opijenosti i opsjednutosti poštovatelja Juga mediteranskom klimom, ekumenskom svjetlošću, gradskim, kamenim labirintima i vjetrovima koji podsjećaju na nestalnost svega, kod kojih je u prvom planu spontani povratak samima sebi, vlastitoj duši i identitetu.
Štedionica sunčeve energije, neponovljivi prirodni ambijent, najutjecajnija geografska cjelina s ogromnom koncentracijom prirodnih i kulturnohistorijskih pogodnosti, mjesto gdje se skladno isprepliču prirodne i antropogene osobenosti, područje raskošne vegetacije- sve su to bezbroj puta rabljene riječi i rečenice kojima se udžbenički predstavljaju prostorno-zemljopisne i kulturno-povijesne privlačnosti Sredozemlja i tako mame turisti. No, zapravo, u svakoj ovoj školskoj odrednici o specifičnosti Mediterana, koje smo uglavnom upoznali na našem Jadranskom moru, Venecijskom zaljevu, kako se nekada zvalo, krije se niz osobnih šifri za ulazak u svijet (mediteraneo) gotovo terapeutske važnosti po naš ljudski integritet: sunce i njegove sjajne, moćne zrake koje bez pitanja, temeljito tetoviraju našu nezaštićenu kožu; zvučni zidovi bezbrižnih cvrčaka; melodiozno dovikivanje stanovnika malih i velih mista; debeli listovi agave americane prepuni ožiljaka od potpisa kontintalaca (V.L. Trogir, 17. 7. 1962.); školjke, zvjezdače, morski krastavci, alge, ribe, frutti di mare...; omorike, čempresi, lovor, žalfija, ruzmarin, lavanda, masline...; luke, lukobrani, brodice, mreže, osti, čamci, sidra, trajekti...; plaže pješćane, plaže stjenovite, grote, uvale, rtovi, otoci...; uličice, Stradun, Lovrijenac, Grgur Ninski, ponistre, rive, trgovi, katedrale...; srdele na gradele, rogači, školjke...;neumoljivo, neumorno nadiranje upornih valova i pokušaji naših tijela da se u unaprijed izgubljenoj igri suprotstave njihovoj neumitnoj prodornosti...
Mediteranski pejsaži, mediteranska povijest i kulturna baština, pedološki i klimatski uvjeti, raslinje i životinjski svijet, hidrografske prilike čine od te geografske cjeline idealno mjesto za prihvat suvremenih nomada, lutalica koje znaju uspoređivati. Mediteran svojim mističnim silama raspršuje brige, razdrmava uštogljenost, povećava hrabrost, obavlja higijenu emocija, uklanja građanske moralne prepreke, razobličava dvoličnost građanske etike, otklanja kroničnu napetost, rastvara umor, vraća posrnule u ravnotežu, nudi pustolovinu. Pred njim abdicira većina strahova od smaknuća svakodnevnih obveza od kojih živimo, u mediteranskom ambijentu sa zadovoljstvom se sluša posmrtno slovo nužnosti, pred njim su postiđene sve parfumerije svijeta, Mediteran je stari, vješti čarobnjak koji uz pomoć Sunca vodu i zemlju pretvara u božansko vino, Sredozemlje je tegljač naše pokatkad posustale osobnosti i punjač istrošene energije čiji je provodnik sklonost prema zanosu.
