Mesićeva inicijativa je dobrodošla jer se opire tome da se situacija u BiH i oko BiH pretvori u ustajalu baru uvijek istog jadikovanja da ta država ne funkcionira i da se tu, što ćemo, ništa ne može. Evo, može se. Pokazuje to čovjek koji na pragu devetog desetljeća života ima više energije od puno mlađih na svim stranama. Kojima je sada jednostavnije praviti se nevinima u ludnici nego srušiti zidove ludnice.
Da, bilo je otprve jasno da Stipe Mesić želi napraviti veliku, suštinsku razliku. Nedugo nakon što je hrvatski premijer Zoran Milanović bio u Mostaru, i on je ondje otišao, ali ta dva posjeta razlikovali su se kao „nebo i zemlja“. Dok je Milanović bio samo u zapadnom dijelu grada, pa i ondje pincetom odabrao s kim će se vidjeti – zaobišao je čak i sestrinski SDP, a otišao na noge samo Čovićevom HDZ-u, valjda ga smatrajući jedinom „konstitutivnom“ hrvatskom političkom strankom – Mesić je postupio sasvim drukčije. Odazvao se pozivu mostarskog Društva za kritičku misao i nastupio na tribini na kojoj je predstavio inicijativu za reviziju Daytonskog sporazuma, te odmah na početku precizno naciljao u kojem pravcu bi po njemu ustavno preuređenje BiH trebalo ići.
Nisam došao, kazao je, ni u istočni, ni u zapadni Mostar, ni u hrvatski, ni u bošnjački Mostar, nego u Mostar koji je jedan grad i pripada svim njegovim ravnopravnim građanima. Dakle, bivši predsjednik je za razliku od sadašnjeg premijera nastupio kao povezujuća, integrirajuća karika. I premda im se kasnije sudbina djelomično poklopila – Milanovića su u Australiji hrvatske korjenike dočekali kao „Titovu lutku“, a Mesića u Mostaru kao izdajicu hrvatstva, uz, kako čujem, čak i dvjestotinjak prijetnji smrću – ovaj drugi barem može reći da se nije došao rukoljubivo ulagivati svojim mrziteljima. Ali, nije se došao dodvoravati ni ikome drugome, uključujući čak i Bošnjake, koliko god se uvriježilo mišljenje da između njega i njih postoji neizbrisiva, u kamen uklesana, ljubav.
Jer, Mesić se u Mostaru jeste pojavio sa starom idejom o preuređenju BiH u „građansku državu“, ali sada je ona ipak za dobru nijansu redizajnirana. BiH mora biti građanska, ali ne smije brisati, koliko ni neprirodno prenaglašavati kao sada, nacionalne identitete. Iz toga je izvučena i glavna poanta Mesićevog poziva na novi Dayton, a to je da BiH mora postati jedinstvena država koja se neće dijeliti ni po nacionalnom ni po vjerskom ključu, ali to ne znači, veli, da smije postati i unitarna, dakle takva koja ignorira realne razlike. U skladu s tim, bivši predsjednik, koji izgleda agilniji i aktualniji od mnogih, ili čak svih sadašnjih, predlaže da se BiH organizira bez sadašnjih entiteta – koji, veli, nikada u povijesti ove zemlje nisu postojali – a ostali bi samo višenacionalni kantoni, čiji broj i međusobne granice tek treba utvrditi.
Pritom je dovoljno fleksibilan da dopušta da se razmotre različite varijante („koncepti“) toga, pri čemu priželjkuje da Hrvatska predloži svoj, štoviše da bude inicijator preuređenja BiH. A sebi je ostavio ulogu inicijatora inicijative, sa samo dva naznačena repera kojih se po njemu treba držati. Prvi je izbjeći spomenuti unitarni model države, pri čemu je izgleda napokon uvažio da je svojedobno i Slobodan Milošević zagovarao neku vrstu građanske države („jedan čovjek-jedan glas“), pa bi bilo u najmanju ruku bizarno da baš Bošnjaci, njegove najveće žrtve, sada sjednu na istu tu rudu. Drugi je to da kada se Mesić pojavljivao s idejom čiste građanske BiH, to je samo naizgled i površinski nerviralo nacionalističke vrhuške s hrvatske i srpske strane, jer ih je zapravo osnaživalo. I zato su joj se ispotiha radovali.
Sada, pak, kada izlazi s konceptom jedinstvene, ali neunitarne države, oni su zbilja bijesni na njega, jer to izvlači tlo pod njihovim nogama i one prijetnje smrću izgledaju sasvim uvjerljivo i realno. Zato se njegov najnoviji posjet BiH i doima kao desant na neprijateljski teritorij, jer se Mesić prvi put pojavljuje ne kao apstraktni prijatelj cjelovite BiH, nego kao netko tko joj zbilja može pomoći. Naravno, koči ga to što je bivši kada je riječ o službenim funkcijama, a to bi mu mogla biti čak najveća smetnja u vlastitoj kući. Jer, ove njegove inicijative ne bi ni bilo da službena Hrvatska ima ikakav sličan plan, ali ona ga nema, a ideja koja se u posljednje vrijeme pojavila o povlaštenom statusu BiH u pristupu Evropskoj uniji više sliči na simulaciju nečeg ozbiljnog nego što ozbiljno stvarno jeste.
Veliko je pitanje i kako će Mesićeva inicijativa biti primljena u međunarodnoj zajednici. On joj, doduše, ostavlja velike ovlasti i u realizaciji Daytona II, ali sumnjam da se ona tome raduje, jer je dosad te ovlasti više shvaćala kao teret i da je htjela već se njima mogla poslužiti. Ali, svejedno, Mesićeva inicijativa je dobrodošla jer se opire tome da se situacija u BiH i oko BiH pretvori u ustajalu baru uvijek istog jadikovanja da ta država ne funkcionira i da se tu, što ćemo, ništa ne može. Evo, može se. Pokazuje to čovjek koji na pragu devetog desetljeća života ima više energije od puno mlađih na svim stranama. Kojima je sada jednostavnije praviti se nevinima u ludnici nego srušiti zidove ludnice.
Izvor: tacno
