Prošli mjesec u Moskvi su „oči u oči“ sastanak održali ruski predsjednik Vladimir Putin i Sergej Karaganov, a tema je bila i više nego intrigantna. O njoj nešto više kasnije u tekstu, a sada bih najprije kazao tko je potonja osoba, s obzirom kako je široj javnosti vjerojatno malo ili nimalo poznata.
Karaganov je, vjerojatno, najpoznatiji i u zapadnim stručnim krugovima najcjenjeniji ruski geopolitički analitičar (svojedobno je, u vrijeme mandata Borisa Jeljcina, na prijelazu dvaju tisućljeća profesionalno radio i u Washingtonu, gdje je, između ostalog, održavao kontakte i s nekim od utjecajnih američkih analitičara bliskih Bijeloj kući), iako ga u sadašnjim, potpuno poremećenim odnosima Rusije i Zapada tamošnji mediji kada ga spominju (a to čine vrlo rijetko), etiketiraju kao ruskog krajnjeg desničara i osobu radikalnih stavova.
Međutim, osobno bih ga radije svrstao u analitičke realiste (prema američkoj školi analitičkog realizma ali s ruskim predznakom, objasnit ću malo niže u tekstu) i nedvojbenim ruskim domoljubom što samo po sebi nije grijeh kao i bilo gdje drugdje u svijetu ukoliko ne prelazi u rigidni nacionalizam i šovinizam.
Potpuno je druga stvar što se u SAD-u utjecajni predstavnici tamošnjeg realizma već duže vrijeme (najmanje jedno desetljeće) medijski marginaliziraju, dok se prednost daje analitičkim ideolozima koji djeluju sa srednjostrujaške (mainstream) pozicije i koji u analizama polaze (prema mom mišljenju pogrešno, o čemu svjedoči sadašnje stanje u svijetu) od zadanog krajnjeg cilja američke vanjske politike prema natrag. Realisti djeluju suprotno, i najprije sagledavaju međunarodne okolnosti onakvima kakve jesu, što uključuje i razumijevanje nacionalnih interesa glavnih konkurenata SAD-a. U takvom kontekstu onda nastoje iznalaziti najpovoljnije mogućnosti za ostvarenje američkih nacionalnih interesa u najvećoj mogućoj mjeri, vodeći pritom računa o tzv. crvenim crtama suparnika tj. izbjegavanju mogućnosti izbijanja međusobnog neposrednog konflikta koji bi po svih bio koban.
Tvorac ruske strategije „Go East“
Sergej Karaganov tvorac je strategije ruskog zaokreta na Istok, okretanja Kini i stvaranja euroazijskog bloka. Na to je, zanimljivo, kao na nužnost upozorio još prije više od dva desetljeća povratkom iz Washingtona, kada je – kako je kazao – shvatio da je politika pokušaja izgradnje ravnopravnih partnerskih odnosa između Rusije i SAD-a velika zabluda i iluzija prije svega Moskve, jer će joj SAD uvijek raditi o glavi.
Međutim tu Karaganovljevu strategiju zaokreta na Istok – „Go East“, Vladimir Putin tada nije prihvatio, jer je i sam vjerovao u te iluzije. Uostalom, ne tako davno ih je i osobno javno priznao. Strategiju ruskog zaokreta na istok prihvatio je tek nakon spoznaje surove stvarnosti kroz majdansku revoluciju u Kijevu 2014. i uvedenih oštrih sankcija Zapada protiv Rusije nakon njenog pripajanja Krima 2015. u svoj ustavno-pravni poredak. Ali to je već bila samo reakcija na zatečeno stanje koje je šokiralo ruski državni vrh iako je od ranije dobro znao za zapadne želje priključenja Ukrajine u svoju interesnu sferu, a koje nisu niti bile skrivane i koje su trajale godinama – praktički od stjecanja njene neovisnosti od SSSR-a 1991. godine.
Ali Moskva nije vjerovala da će se Washington odlučiti na tako radikalan potez, kakav je revolucija, s obzirom na jaki ruski utjecaj u toj zemlji, međusobno povijesno duboko razvijene gospodarske i svake druge veze, kao i veliki broj ruskog i ruskofonskog stanovništva. Moskva je mislila kako je Zapad svjestan ( sigurno je i bio, ali je smatrao da je Rusija preslaba i neodlučna da se tomu suprotstavi bilo „mekom“ bilo „tvrdom“ silom) da je Ukrajina za nju „crvena crta“ i da Rusija jednostavno ne može ne činiti ništa da takav scenarij pokuša spriječiti. Danas smo tu gdje jesmo – nigdje, ili, preciznije, na rubu izravnog sukoba dviju nuklearnih velesila odnosno Rusije i NATO saveza. I to je sva istina, u najkraćim crtama iznesena.
Karaganov se zalagao za raniju rusku intervenciju
Ali vratimo se opet Karaganovu, koji se smatra istinskim poznavateljem američke „duboke države“. On tvrdi i kako je Americi odavno jasno da Kinu ne može slomiti bez prethodnog slamanja Rusije koja joj čuva leđa. Zato SAD sada sve karte i baca na pobjedu Ukrajine i nema namjeru otvoreno napadati Kinu, jer za tako nešto nema potencijala.
Međutim, tvrdi i kako je američka strategija slamanja Rusije osuđena na propast, iako priznaje obavještajne promašaje ruskih službi koji su doveli do sadašnjeg složenog scenarija ukrajinskog rata. On je smatrao kako je taj rat Rusija morala pokrenuti još 2019. ili najkasnije 2020., ali čak i same 2014. kada je revolucija u Kijevu i izvršena, iako tada vjerojatno nije bilo dovoljno niti psihološke pripreme niti su za tako nešto postajali operativni vojni planovi. Međutim, neovisno o tome, Karaganov sada smatra da je ruska vojna intervencija bila i ostala nužna i da ju treba dovršiti do kraja.
Sastanak Putin-Karaganov
Što se tiče spomenutog sastanka u Kremlju, tema razgovora bila je ruska nuklearna doktrina. Pritom moram ukazati da je Karaganov, profesor i dekan izvjesnog moskovskog fakulteta, jedan od vodećih ruskih stručnjaka za nuklearno oružje i rusku nuklearnu strategiju čiji se stavovi itekako slušaju i uvažavaju. Međutim, nije tajna ni kako se Karaganov posljednjih godina aktivno zalaže za smanjenje praga primjene ruskog nuklearnog oružja u odnosu na sadašnju doktrinu koja to jasno propisuje i o kojoj smo već više puta govorili i pisali.
Upravo je to i bila tema spomenutog razgovora u Kremlju. Ništa čudno, jer Karaganov u takvim svojim stavovima u Rusiji nipošto nije usamljen – ne samo u stručnoj, već i u širokoj javnosti – među građanima, koji gotovo od početka ruske invazije na Ukrajinu očekuju odlučnije ruske vojne poteze za koje ih se u analitičkim, medijskim ali i najvišim političkim krugovima stalno podsjeća da itekako postoje kao opcija i da za njih svi na zapadu dobro znaju.
Međutim, Putin nije prihvatio navedeni prijedlog Karaganova iako ga je na sastanku itekako ozbiljno slušao. Ruski čelnik, naime, smatra, kako je sadašnja nuklearna doktrina posve dovoljna za zaštitu egzistencijalnih interesa zemlje. Drugim riječima, smatra kako je Rusija u mogućnosti ostvariti svoje ključne zadane ciljeve u Ukrajini konvencionalnim sredstvima, uz primjenu najsuvremenijih vrsta naoružanja izvan onog nuklearnog (poput hiperzvučnog, laserskog, …) čija bi uporaba, ako čak i kojim slučajem i ne bi izazvala atomski rat sa SAD-om (oko takvih stavova u međunarodnim stručnim krugovima postoje posve oprečna mišljenja) – sigurno izazvala oštre osude međunarodne zajednice. Posebno bi u tom smislu po Rusiju bile neugodne osude ključnih zemalja Globalnog juga od kojih sada ona najviše i ovisi nakon prekida gotovo svih veza sa Zapadom (osim onih diplomatskih iako ni to nije posve isključeno, iako je malo vjerojatno).
Ono što Putin sada želi, a čini se da u tome prilično uspijeva, je da Zapad prvi počne gubiti živce i povlačiti poteze koje imaju visoki potencijal eskalacije ukrajinskog rata,
nakon čega eventualni ruski oštri vojni protuodgovor ne bi imao nužno karakter agresivnog, već isprovociranog
Macron ne odustaje od slanja vojske u Ukrajinu?
Da Zapad možda gubi živce nakon neuspjele ukrajinske ljetne ofenzive prošle godine, najnovijih ruskih vojnih uspjeha poput zauzimanja najveće ukrajinske vojne utvrde Avdiivke i potpune inicijative ruskih snaga duž čitave crte bojišnice duže od 1200 kilometara – a sve to i u kontekstu nadolazećih neizvjesnih izbora u SAD-u i EU – svjedoči i niz posljednjih događaja.
Najprije je francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon konferencije u Parizu prije dva tjedna kazao kako ne isključuje mogućnost slanja francuskih vojnih postrojbi i NATO snaga u Ukrajinu jer se ne smije dozvoliti Ukrajinski vojni poraz (o tome je više riječi bilo u prošlotjednoj analizi). Iako je vrlo brzo uslijedila oštra osuda njegovih riječi od strane svih najvažnijih zapadnih prijestolnica (i ne samo najvažnijih), uz izjave kako one nikada neće poslati svoje vojne postrojbe u rat u Ukrajini, znakovito je kako Macron nije odustao od svoje retorike, a što je ponovio i tijekom prošlotjednog posjeta Pragu. Tamo je za svoje navedene stavove našao istomišljenike u osobama češkog predsjednika i bivšeg visokog dužnosnika NATO saveza Petera Pavela, kao i premijera Petra Fiale.
Zanimljivo je da i britanski Independent piše kako je Macron prošlog tjedna, nakon sastanka sa stranačkim čelnicima na temu pomoći Ukrajini kazao da bi ruski vojni prodor u Kijev ili Odesu mogao postati razlog za slanje francuskih snaga u Ukrajinu.
Koordinator Macronove stranke Nepokorena Francuska Manuel Bompard izjavio je za britanski medij da je “Macron stigao zabrinut i otišao još zabrinutiji”, i da je spreman poslati vojsku ako dođe do proboja fronte prema Odesi ili Kijevu.
Međutim, Pariz se već počeo distancirati od njegovih militantnih izjava. Tako je francuski ministar obrane Sebastien Lecornu izjavio da su Macronove riječi o mogućem slanju vojnika u Ukrajinu navodno pogrešno protumačene i da se „raspravljalo o raznim hipotezama, ali ne o slanju vojske da sudjeluje u neprijateljstvima, kako su to neki tumačili”.
Veliki skandal u njemačkom državnom vrhu
Nekako istodobno s objavom Macronovih stavova u Parizu, u Njemačkoj je došlo do neviđenog skandala – curenja kontroverznog razgovora između najvišeg vojnog vrha tamošnjih zrakoplovnih snaga kojeg su navodno presreli Rusi koji su javno objavili njegovu snimku. U njoj se govori o isporukama suvremenih njemačkih krstarećih raketa velikog dometa „Taurus“ Ukrajini (usprkos što se tomu javno protivi kancelar Olaf Scholz), i o njihovom potrebnom broju za uništenje Krimskog mosta i drugih objekata duboko u ruskom teritoriju, kao i je li za tako nešto nužno poslati njemačke stručnjake.
Uslijedila je oštra diplomatska reakcija Moskve i upozorenje Berlinu da se „igra s vatrom“, dok je njemački ministar obrane Boris Pistorius čitavu stvar pokušao relativizirati, kazavši kako je razgovor obavljen javnim telefonskim vezama (treba, smatra, istražiti zašto se dogodilo), a čitavu stvar je nazvao ruskom informacijskom propagandom s ciljem sijanja razdora među zapadnim saveznicima. Pritom, međutim, nije ulazio u bit ili kontekst samog razgovora što je zapravo i puno važnije u geopolitičkom i širem sigurnosnom kontekstu od toga kako je procurio u javnost.
Da sve uopće nije bezazleno svjedoče i odmah pokrenuti napadi iznutra i izvana na kancelara Olafa Schlza. Oporbene ga snage optužuju za nesposobnost i kukavičluk (sam vrh oporbenog CDU-a čak otvoreno zaziva isporuke Taurusa Ukrajini koristeći gotovo istu retoriku kojom je Macron nakon konferencije u Parizu ponizio Scholza – ne spominjući ga izravno – kazavši kako su neki europski političari (Scholz) nakon početka ruske invazije, umjesto oružja, Ukrajini počeli isporučivati samo kacige i vreće za spavanje.
Međutim, to nije sve. Scholza sve više napadaju i iz savezničkih zemalja. Tako je, još do ne tako davno britanski ministar obrane, Ben Wallace, oštro kritizirao kancelara Scholza ali i čitavu Njemačku koja nije u stanju sačuvati tajnama ono što se među saveznicima dogovara. Napisao je i, ni manje ni više, nego da, ako želite da Rusija nešto naše povjerljivo sazna – o tome najprije izvijestite Njemačku.
Ali kao da i sve ovo nije dovoljno, njemački Bild (sklon „žutilu“) prošlog tjedna nakon svih ovih događaja stavlja „šlag na tortu“ (ili „dolijeva ulje na vatru“) navodima da su njemački politički i vojni dužnosnici duboko zabrinuti zbog potencijalnog posjedovanja ruskih službi materijala koji ih kompromitiraju – uključujući i one intimne (seksualne) prirode.
“To je pitanje koje zabrinjava politički Berlin nakon skandala s curenjem u medije telefonskog razgovora između vodstva Bundeswehra i koje čak plaši neke (političare i vojne časnike): što ruski obavještajci znaju o njemačkim političarima i dužnosnicima u ministarstvima?” – pita se njemački medij.
Dalje navodi kako su ruske obavještajne službe možda prikupljale štetne informacije protiv dužnosnika njemačke vlade posljednjih godina. Prema njemačkom vojnom stručnjaku Carlu Masali, “intenzivne pripreme” od strane ruskih sigurnosnih agencija provedene su mnogo prije početka ruske invazije na Ukrajinu.
Macron želi biti „jastreb“
Kako god bilo, iz navedene se perspektive čini kako francuski vođa Macron sebe pred domaćom i europskom javnošću želi prikazati kao glavnog „jastreba“ prema Moskvi unutar EU-a. To vjerojatno čini u kontekstu domaćih i europskih izbora, gdje su mu, u potonjima, ambicije postati lider EU-a nakon što je sa scene otišla moćna Angela Merkel i kada je svima vidljivo kako Njemačka ubrzano slabi i postaje politički sve više nestabilna.
Međutim, Macrona politički neozbiljnim državnikom ne doživljavaju samo mnogi Francuzi i politički krugovi u Europi, već i u SAD-u.
Tako i Ivo Daalder, bivši američki veleposlanik pri NATO-u i izvršni direktor Chicago Council on Global Affairs, u prošlotjednom tekstu za Politico kaže kako „Macron svako malo voli bacati retoričke bombe“. „Sjećate li se kako je jednom govorio o “moždanoj smrti NATO- a” samo nekoliko tjedana prije sastanka na vrhu lidera koji je održan u Londonu? Ili kako je pozvao Zapad da “ne ponižava Rusiju” tri mjeseca nakon njezine brutalne invazije na Ukrajinu? Svaka od ovih izjava izazvala je čuđenje u hodnicima moći Zapada. … Prošle je godine francuski predsjednik otputovao u Bratislavu neposredno prije još jednog samita NATO-a, gdje je istočnoeuropskim uglednicima rekao da su cijelo vrijeme bili u pravu u vezi s Putinom i da će Francuska sada voditi napore da se Ukrajina uvede u NATO. Naravno, učinio je to dobro znajući da će i Berlin i Washington spriječiti da se takvo što dogodi u skorije vrijeme…. Francuska vojna potpora Ukrajini je, uistinu, prilično mala — barem u usporedbi s njemačkom. Do sada je Francuska izdvojila oko 6,8 milijardi eura (uključujući obećane 3 milijarde eura za 2024.), dok je Njemačka dala 17,7 milijardi eura izravne vojne pomoći u posljednje dvije godine. Ali dok Pariz tvrdi da su njegovi doprinosi vojno značajniji – uključujući projektile dugog dometa koje je Berlin odbio isporučiti, na primjer – njegov ukupni napor ozbiljno nedostaje. … Ali s obzirom na to da se financiranje Ukrajine koprca u američkom Kongresu zbog unutarnjih nesuglasica, …Zapad mora razmotriti sve opcije, uključujući i one koje su prethodno odbačene. Međutim, to treba učiniti tiho, iza zatvorenih vrata. Bacanje retoričkih bombi pokazuje nedostatak ozbiljnosti – i potkopava uzrok“ – zaključuje Ivo Daalder u svom, po Macrona krajnje neprijatnom tekstu.
Scholz želi biti „mirotvorac“
Istodobno, kancelar Scholz odbacivanjem mogućnosti za slanjem Taurusa Ukrajini usprkos sve većim domaćim i stranim pritiscima u kojima se, uglavnom iz razloga dosadašnje ruske suzdržanosti oko isporuka suvremenog zapadnog oružja odbacuje mogućnost oštrije reakcije Moskve i nakon isporuka Taurusa koje traži Kijev – nastoji prometnuti u europskog mirotvorca.
Ali i kao Macronu, tu mu ulogu mnogi spočitavaju i među saveznicima i kod kuće. Istodobno ga Moskva (ali s drugih pozicija u odnosu na zapadne kritičare) smatra slabićem koji je podlegao pritiscima američkog predsjednika Joea Bidena i preko noći uništio desetljećima mukotrpno građene rusko-njemačke odnose od kojih je korist, kako smatra – imala i čitava Europa. Simbolom Scholzove slabosti Moskva smatra dizanje u zrak ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok (1 i 2) tj. triju od ukupno četiri njegove cijevi kojima je jeftini ruski plin stizao u Njemačku.
Amerika ulazi u krajnje turbulentno razdoblje
Da Putin možda s pravom može očekivati uspjeh u svojoj taktici čekanja da Zapad počne gubiti živce i prvi dramatično eskalira sukob u Ukrajini, ili da pak djelomično reterira sukladno ruskim interesima – osim navedenih dubioza unutar europskih saveznika svjedoče i vrlo intenzivni politički procesi unutar SAD-a koji ulazi u krajnje turbulentno i neizvjesno razdoblje uoči, a možda i nakon predsjedničkih izbora koji se održavaju 5. studenog ove godine.
Osim postojanog sukoba na relaciji Bijela kuća–Kongres i paralize nastale u svezi neizglasavanja Bidenovog prijedloga proračuna što traje još od listopada prošle godine (zbog čega Kongres tehnički osigurava samo privremena sredstva nužna za funkcioniranje saveznih administrativnih tijela) – prošlog tjedna dogodio se niz novih važnih događaja političkog karaktera.
Neočekivana ostavka Victorie Nuland
Dana 5. ožujka State Department je na službenim stranicama izvijestio o ostavci svoje dugogodišnje visoke dužnosnice i sadašnje podtajnice za politička pitanja i treće-pozicionirane osobe u tom ministarstvu Victorie Nuland. Vijest je iznenadila političke i analitičke krugove diljem svijeta zbog dva razloga:
prvo, jer je riječ o jednoj od najmoćnijih američkih političarki iz Demokratske stranke. Supruga je „oca“ američkih neoconsa (neokonzervativaca, koji s klasičnim konzervatizmom nemaju baš nikakvih dodirnih točaka osim imena) – moćne grupacije iz obiju glavnih stranaka koje sada dominiraju u tzv. dubokoj državi – Roberta Kagana. Potonji je pak najveći zagovornik američkog liberalnog intervencionizma;
i drugo: Victoria Nulad najpoznatija je po svojim oštrim rusofobnim stavovima i po činjenici da je u administraciji Baracka Obame, čiji je potpredsjednik bio Joe Biden, bila glavna operativka ukrajinske revolucije 2014. godine, široj javnosti poznata i kroz čuvenu rečenicu iz telefonskog razgovora s tadašnjim američkim veleposlanikom u Kijevu Geoffreyem Pyattom – „F*** the EU“. Još je nedavno boravila u Kijevu, gdje je s tamošnjim državnim vrhom razgovarala o namjeri Volodimira Zelenskog da smjeni u narodu i među vojnicima popularnog zapovjednika ukrajinskih vojnih snaga Valerija Zalužnog (čemu se ona navodno protivila).
Ostavka još više iznenađuje zbog činjenice što je Bidenova proturuska strategija i politička retorika upravo na samom vrhuncu, pa gubitak njenog ponajvažnijeg protagonista – kakav je nesumnjivo Nuland – otvara brojna pitanja i oko samo (ne)uspjeha te strategije.
I dok državni tajnik Antony Blinken Nuland na sav glas hvali nakon objave o njenoj ostavci, činjenica je da ju nije zadržao u svom timu. Tako The New York Times podsjeća da je Victoria Nuland provela veći dio prošle godine na dužnosti zamjenice državnog tajnika nakon umirovljenja Wendy Sherman i da su je smatrali „prirodnim kandidatom da zamijeni gospođu Sherman na puno radno vrijeme“. „Ali g. Blinken je izabrao Kurta Campbella, prethodno visokog dužnosnika Vijeća za nacionalnu sigurnost za Aziju, na to mjesto. G. Campbella potvrdio je Senat 6. veljače.“ – piše NYT. Isti medij dalje spekulira, pozivajući se na pojedine analitičare, kako je imenovanje Campbella „ znak da predsjednik Biden i g. Blinken smatraju upravljanje američkim odnosom s Kinom svojim glavnim prioritetom, usprkos načinu na koji je ruska invazija na Ukrajinu uništila velik dio vanjske politike g. Bidena“.
Zbog svega toga osobno smatram da su u ostavci Victorie Nuland presudne „prste“ imale jake unutarnje sile unutar „duboke države“ čiji je i sama dio. Očito je u igri nešto puno veće i ozbiljnije, kada „rusofobija“ ili ne daje željene rezultate pa ju je potrebno jačati (što je manje realna opcija jer je teško pronaći većeg rusofoba od Nuland), ili ju je potrebno mijenjati prema konstruktivnijem smjeru politike Washingtona s Moskvom za što Nuland nije sposobna.
Mislim kako je moguće i da je sama Nuland u kontekstu propasti politike nanošenja strateškog poraza Rusiji procijenila da je bolje na vrijeme napustiti „brod koji tone“, nego čekati da ju pomete druga administracija.
A da se Bidenov brod, ako već ne tone a ono opasno naginje – svjedoči i slijedeća važna prošlotjedna vijest iz SAD-a.
Trump pomeo sve suparnike i vjerojatni je predsjednički kandidat
Istog dana kada je stigla vijest o ostavci Victorie Nuland, u SAD-u su se održali i predizbori u čak 15 saveznih država i jednom američkom teritoriju – Američkoj Samoi. Dan je to poznat i kao Super utorak – kada se odjednom izlučuje najveći broj zastupnika obiju stranaka koji će na njihovim završnim konvencijama u ljeto ove godine i odlučiti o konačnom – službenom kandidatu za predsjedničke izbore.
I dok je Biden, kao jedini kandidat Demokratske stranke (DS) kroz te predizbore prošao glatko (nije imao konkurenta osim u vidu ponekih lokalnih i široj javnosti anonimnih protukandidata iz redova DS), dotle se Trump nikako nije uspijevao otarasiti jedine preostale protukandidatkinje iz redova Republikanske stranke (RS) Nikki Haley usprkos njenim teškim porazima u dosadašnjim predizborima, uključujući i u njenoj rodnoj Južnoj Karolini. Ustrajavala je, tako, i na ogledu s Trumnpom i na „superutorak“ – i doživjela pravi fijasko nakon čega je i službeno odustala od utrke. Trump je, naime, uvjerljivo pobijedio u čak 14 od 15 država, uključujući i one najveće – Kaliforniju i Teksas, koje nose najveći broj zastupnika.
Po Bidena je, međutim, u toj priči krajnje loše to, što se odmah nakon objave rezultata Republikanska stranka počela naglo homogenizirati oko Trumpa – i to u samom Kongresu, u kojem je Trump dugo nastojao lomiti otpor njemu nesklonih republikanskih zastupnika koji su čak bili u većini u odnosu na one njemu sklone. Prijelomni trenutak bio je kada je sredinom studenog prošle godine uspio isprovocirati ostavku predsjednika Zastupničkog doma (a time i Kongresa) – umjerenog republikanca Kavina McCarthyja – sklonom dogovaranju s Bidenom, kojeg je zamijenio neskriveni veliki Trumpov simpatizer Mike Johnson.
Odmah nakon objave rezultata izbora na Super utorak Johnson je kazao kako je, citiram, „spreman odmah početi suradnju s budućim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom“, jer Trump, kako je kazao, predstavlja ono što velika većina Američkih građana misli i traži. Zato će Kongres primarno početi voditi brigu o stvarnim unutarnjim američkim problemima – kazao je Johnson čije će se riječi, nesumnjivo – najmanje svidjeti Ukrajini.
Vrhovni sud SAD-a stao uz Trumpa
Ali i tu nije bio kraj iznenađenjima. Trumpu uvijek neskloni čelnik republikanske manjine u Senatu (Senat kontroliraju demokrati) Mitch McConnell također se mu se priklonio odmah nakon objavljenih rezultata.
Međutim, još lošija vijest po Bidena stigla je prošli tjedan iz Vrhovnog suda SAD-a koji je jednoglasno (sa 6 glasova sudaca republikanaca i 3 demokratska) poništio odluku Vrhovnog suda Kolorada o zabrani sudjelovanja Donalda Trumpa na izborima u toj državi, ali time i u svim ostalim koje su to namjeravale učiniti. Odluka će imati implikacije i na onu ključnu pravosudnu borbu protiv Trumpa – u kaznenom predmetu u kojem ga se optužuje za poticanje na pobunu – s obzirom kako je Vrhovni sud najavio nova saslušanja po tom pitanju koja će početi krajem ožujka. S obzirom da će se to odužiti moguće i do kolovoza, do tada nadležni sud koji je pokrenuo navedeni proces protiv Trumpa neće smjeti donositi svoju odluku koja bi ga, u slučaju da ga proglasi krivim – još jedino mogla spriječiti u kandidaturi.
S obzirom kako se čitava Republikanska stranka sada oko Trumpa počinje homogenizirati, takva bi odluka zapravo mogla prekrižiti i čitavu RS (ukoliko na konvenciji u srpnju i službeno potvrdi Trumpa kao svog kandidata na izborima u što više nitko nema sumnje). Time bi došlo do povijesnog presedana o čijim posljedicama nitko niti ne želi razmišljati s obzirom na njihov destruktivni i eksplozivni naboj, jer RS preko takve igre demokrata sigurno ne bi prešla.
Eskalacija kao spas za Bidena?
Zato je nemali broj i onih koji smatraju da Bidenu ne ostaje ništa drugo nego podići uloge u sukobu s Rusijom kroz eskalaciju ukrajinskog rata. Ali to bi bilo, kako sam gore u tekstu već i rekao, ono što Putin čeka i što bi mu u potpunosti moglo „razvezati ruke“ u primjeni oštrih vojnih mjera drugim vrstama oružja masovnog uništenja, a da za njih ne bude odgovoran jer bi bili isprovocirani. Poput napada njemačkim Taurusima u dubinu ruskog teritorija – pri čemu se zna što za Ruse povijesno znače njemački napadi i što među europskom elitom očito pamti još samo Olaf Scholz.
Da Biden možda i želi eskalaciju, svjedoči i njegov oštar govor u Kongresu u prošli četvrtak o stanju nacije, kojeg je karakterizirao snažni napad na Trumpa, kao „najveću opasnosti za američku demokraciju“ i osobu koja podržava agresora Putina, kao i njegovu poruku „da Putin može napasti i članice NATO saveza ako to želi“. Naravno, Trump je to rekao malo drukčije, u smislu da se to odnosi na one članice koje ne žele izdvajati dogovorena sredstva za zajedničku obranu – ali koga briga za „nijanse“ kada su ovako visoki ulozi u igri.
Čiji brod tone?
I konačno, po Bidena veliki problem predstavljaju sve lošije ankete koje izazivaju ozbiljnu zabrinutost unutar DS-a s obzirom da su izbori zapravo već pred vratima, iako se u 7 mjeseci može još dosta toga dogoditi. Ali trendovi su ono što ostavlja male nade demokratima: Trump raste, a Biden ne uspijeva prelomiti svoj loš rejting u smjeru prema pozitivnom.
Od brojnih anketa koje to potvrđuju za kraj sam izabrao zajedničku anketu provedenu u veljači od strane The New York Timesa i Sienna Collega – upravo iz razloga jer je NYT neskriveni prodemokratski liberalni medij što onda najbolje i potvrđuje moje stavove.
Prema njenim rezultatima, među Amerikancima na nacionalnoj razini Trump vodi ispred Bidena s velikih 5 posto razlike – 48:43. Posebno je po Bidena neugodan podatak, da su latinoamerički birači, koji su Bidenu bili tradicionalno skloni zbog njegove liberalne granične politike, njemu okrenuli leđa pa su podržali Trumpa s 46 posto glasova, dok su Bidenu dali svega 40 posto. Očekivanu, bjelačko stanovništvo čvrsto je uz Trumpa s 53:40 posto glasova u odnosu na Bidena.
Ali ni tu nije kraj njegovim brigama, jer su obični radnici ne-bijelci (tzv. obojeni), koji su na prošlim izborima 2020. Bidenu dali čak 72 posto glasova, istome sada spremni dati svega 47 posto. Štoviše, kako piše NYT komentirajući ovu anketu, „većina birača uvjerena je kako se ekonomija nalazi u žalosnom stanju“! A podsjetio bih – upravo je hvalisanje dobrim ekonomskim rezultatima i povećanjem zaposlenosti sada glavni Bidenov adut u predizbornoj kampanji.
Biden, prema istoj anketi, čvrstu potporu ima još samo kod afroamerikanaca – od kojih dobiva 66 naprema 23 posto koliko daju Trumpu.
Ali slaba je to utjeha i Demokratska stranka će ozbiljno morati razmisliti što joj je činiti ako želi imati svoga kandidata u Bijeloj kući još četiri godine. Ali i ne samo to, već i ako želi imati i vlastitu budućnost. Jer u tijeku je, osim političkog, i veliki rat ideološkog karaktera u američkom društvu koji nokautiranoj strani neće ostaviti previše šanse za oporavak. Osim pod uvjetom da se pobjedničkoj strani prikloni po njihovim strateškim odrednicama po svim sferama – od vanjske politike do ideologije.
A Bidenov se brod, kako sam rekao vezano uz ostavku Victorie Nuland – opasno nagnuo na olujnom moru sve snažnijih američkih unutarnjih borbi. Hoće li ga torpedirati Trump, željan revanša i osvete, i kudikamo iskusniji u odnosu na prethodni mandat – ostaje za vidjeti.
