Alfred Rosenberg, nacistički ideolog i ministar za okupirana područja na Istoku, obješen nakon suđenja u Nürnbergu, kao „glavni propagator rasne mržnje“, u svojoj knjizi Mit dvadesetog stoljeća (Der Mythos des 20. Jahrhunderts), objavljenoj 1930. godine, piše: „Povijest i zadatak budućnosti ne znače više borbu klase protiv klase ili borbu crkvenih dogmi protiv crkvenih dogmi, nego borbu krvi i krvi, rase i rase, naroda i naroda“. Resenbergov ideološki učenik Adolf Hitler, u svojoj knjzi Moja Borba (Mein Kampf) veliča rasnu različitost, govoreći da se jači ne smije sjediniti sa slabijim, nego treba vladati nad njima odnosno da je upravo to ponašanje arijevske rase koja je viša rasa, „a njezinu krv treba održavati čistom“.
Taj nacistički „infantilni mit“ uspostave čistoće zdrave krvi i nemiješanja s drugim rasama, postao je najtragičnijim „vodičem za akciju“ koje je upoznala učiteljica života. „Priljev tuđe krvi“ koji slabi nagon narodne arijevske pasmine zaustavljen je fizičkim likvidacijama milijuna nevinih u logorima smrti. U „grozničavoj vatri nacizma“ nečista krv je spaljivana.
Balkanski modaliteti ovog monstruoznog nauka o neuprljanoj krvi i destrukciji onih drugih, manje vrijednih, sa svrhom čišćenja tla i krvi, od svjedoka i povjesničara opisivani su kao izuzetno strstveni, originalni u svojoj perverznosti i suludo primitivni. Oživljeni vještom rasističkom propagandom krajem osamdesetih i početkom devedesetih pred početak rata, mitovi o čistoj, jedinstvenoj narodnoj krvi, utjecali su nerijetko na boreni duh sukobljenih strana u stvaranju organskih država. Imati „našu čistu krv“, biti, dakle nacionalno plavokrvan, značilo je povjerenje, otvorena vrata, zaštitu, penjenje po vertikali društvenog uspjeha. A oni članovi društva i državljani koji su, voljom socijalnih, demografskih, povijesnih i intimnih razloga i odnosa bili „tuđi“ ili „sastavljeni“ od različitih omjera različitih krvi, ljudi „miješanog mesa“, i to upravo od naroda koji su se pohvatali za guše, ljudi koji su kao i svi normalni ljudi, podjednako voljeli i oca i majku, obja djeda i obje bake, s užasom su gledali monstruozne medijsko-političke pile, kojima ih se htjelo ispiliti na „naše“ i „njihove“ dijelove. Oni su u retortama nacionalne alkemije od velikih naci-vračeva kamenom ludosti pretvoreni u nestabilne spojeve koji se ne uklapaju u ideju o 24 karatnom nacionalnom zlatu.
U ozračju tadašnje prevladavajuće društvene netolerancije, strogog impedimentuma (crkvene zapreke za valjano sklapanje braka između partnera različitih vjeroispovjesti), pod pritiskom da se javno izjasne, podvrgnuti terapiji odvikavanja od ovisnosti o ukupnoj svjetskoj kulturnoj baštini, ljudi „mješane krvi“ po kriterijima imperativa nacionalne čistoće odnosno odsustva tuđih mrlja, nisu u sebi postali bezzavičajnici, bezdomovnici i stranci. Privrženost i ljubav prema svemu što su udahnuli i vidjeli, strast prema zavičaju, njegovim pitomim bojama, mirisima, poznatim glasovima, naklonjenost prirodi i ljudima „svoga kraja“, nasilnici im nisu mogli, niti će im moći oduzeti.
Evo, tek nekoliko domaćih i svjetskih poznatih imena čija veličina govori o veličini nastrane podjele na ljude "čiste i miješane krv"i: Anti Starčeviću majka je bila Srpkinja; Vlahi Bukovcu otac je bio Talijan; Srbi su očevi Alme Price, Gaje Petrovića, Dražena Petrovića, Đorđa Balaševića, Pere Kvrgića, Arsena Dedića, Stribora Uzelca Schwendemanna. Goranu Bregoviću, Korneliju Kovaču, Robertu Prosinečkom, majke su Srpkinje. Majka Dubravke Ugrešić je Bugarka. Glumici Isabelli Adjani otac je Alžirac turskog porijekla, a majka Njemica; Camus je bio Alžirac francuske i španjoske krvi; Raquel Welch otac je Bolivijac, a majka engleskog porijekla; engleskom glumcu Dirku Bogardu otac je bio Nizozemac; James Cagney bio je sin Irca i Norvežanke; Yul Bryner je bio švicarsko-mongolsko-romskog porijekla; Charles Bronson je poljsko-litvanskog porijekla; Yves Montand je talijansko-židovskog porijekla; Roger Vadim je sin Rusa i Francuskinje; Tolstoj ima daleke tatarske pretke: Guillaume Apollinaireu majka je bila poljakinja, a otac je bio italijanskošvicarskog porijekla.
„Krvni iracionalizam“ još uvijek je velika poluga uz pomoć koje vladaju nacionalni šamani i njihova zaluđena pastva. To divljaštvo koje traje i na početku dvadeset i prvog stoljeća, taj „zadah praznine“ svećenika krvi koji kao omča stežu vratove nevinih, još uvijek predstavlja važnu silnicu epohe. Ali, bez obzira na prijetnje rasista koje ne prestaju, dokle god bude ljubavi bit će i „miješanog mesa“. Samo ne na gradele, molim!
