Borna Sor pocepao je zagrebačkog gradonačelnika, kako bi rekli srpski sportski komentatori, na vodonik i kiseonik. Miki izmišlja radna mjesta, stvara ih ni iz čega, a Sor kao ilustraciju te tvrdnje pušta dijalog Jelene Pavičić Vukičević i Vidoja Buluma
Ako ostane bez posla kao političar, Fred Matić kruh će zaraditi kao aforističar! ‘Da HDZ na prvih četiri-pet mjesta izborne liste stavi pivske boce, i one bi dobile izbore’, rekao je u ‘Novom danu’. Osvrnuo se i na najnoviju vijest o tome kako je Vlada pokrenula novi ciklus zapošljavanja. Novi državni inspektor, gos’n Mikulić, dobio je naime pravo da u inspektoratu pozapošljava još jedno 500 ljudi. Plenković, s uvjerljivošću lisice koja se kune da neće dirati kokice u kokošinjcu, kaže da Mikulić neće zapošljavati. To je opet spletka zlih medija, a umjesto da u tome vidi šansu za Hrvatsku, grintavi Fred plete po HDZ-u. U ovoj će zemlji, rekao je, ostati samo hadezeovci i vlasnici apartmana, uništit će sve što se ne uklapa u te kategorije. Matić je u jednom dahu odverglao svakidašnju jadikovku, dok ga je Mašenka Vukadinović zamišljeno gledala.
Borna Sor pocepao je zagrebačkog gradonačelnika – kako bi rekli srpski sportski komentatori – na vodonik i kiseonik, poput onoga junoše čiji su snažni udarci loptom parali zrak. Teme: klošemerlijada, zlatni zahodi, zapošljavanje ‘stručnjaka’. Kvadratni metar Mikijeva WC-a vrijedi više nego desetak kvadrata vile Gorana Marića u prvom redu do mora! Miki pak izmišlja radna mjesta, stvara ih ni iz čega, a Sor kao ilustraciju te tvrdnje pušta dijalog Jelene Pavičić Vukičević i Vidoja Buluma (to je onaj koji ne ‘osjeća ovu zemlju’, ‘majku mu božju’), u kojem Bulum kaže Jeleni da će ‘izmisliti radno mjesto’ za neku Bandićevu priju. ‘Vido moj, hahahaha, pa tebi stvarno treba dati Nobelovu nagradu, što ti toga istrpiš, to nema na svijetu’, kaže Pavičić Vukičević. Potom idu drugi dijalozi znanih i neznanih antijunaka iz Grada koji nalikuje na cvjećarnicu iz Alana Forda. ‘Ja bih morao jednog dječaka zaposliti, mog rođaka, kužiš, od sestre mi je to…’ ‘Na drugom mjestu ćemo to’, kaže drugi glas. Potom neki treći obećava nekom četvrtom da ga čeka ‘šminkersko radno mjesto, mobitel i sve te pizdarije’. ‘Cijena – prava sitnica’. Ne, to je iz stripa.
Kakvu vlast imamo, dobro je da nismo kruha gladni. Potom slijedi kasapnica – Kolinda, Jandroković, Bernardić, pocepani su na, znate već, vodonik i kiseonik. Borna Sor shvaća da je dovoljno samo puštati ove jedinstvene dijaloge ili sučeljavati današnje izjave političara s njihovim jučerašnjim tvrdnjama i sve je tu – stvarnost, satira, društvena kritika, šora, ševa, šega. To treba vrtjeti svakoga dana, desetke puta, kao reklame TV prodaje – ali to bi trebala raditi javna televizija, a ne mali komercijalni pogon. No što ćemo, tako nam je pao grah. Briljantan ‘Prime Time’, bravissimo gos’n Sor, klonirati vas treba, sretni vam otac, majka itd.
Imate zemlju koja želi reforme, je li to otprilike nekakva politika Nove TV, RTL-a, HRT-a, N1, didaktički se premijer Plenković obraća novinarima nakon što je na štandu referendumske inicijative na Cvjetnom trgu aktivistima pojasnio kako su umirovljenje sa 67 godina smislili Milanovićeva vlada i Mirando Mrsić. Ali glas mu više nije snažan, ohol, u njemu se osjete slabost, rezignacija i poraz. Rezultati referenduma još nisu objavljeni, ali čini se da ih on zna. ‘Išao sam kupiti kruh, aktivisti sa štanda su mi mahnuli, zamolili me da pređem cestu, ja sam malo razgovarao s ljudima koji potpisuju, pitao ih jel’ znaju da je to 67 iz vlade SDP-a, Miranda Mrsića. Pitam ih kako nije bilo skupljanja potpisa prije pet godina, pa nema odgovora’, rekao je Plenković. A mi pitamo premijera jel’ zna da je njegova stranka slala u mirovinu vojsku ljudi s 30 godina, poput Milijana Brkića, koji bi konju mogao zubima rep iščupati, ili njegova kuma Curića, a sad bi mi sve to morali platiti. I njegova je vlada širokogrudno proširila tu vojsku privilegiranih. Iz premijerova (točnije: iz premijerskog) kuta gledanja, reforme uvijek znače smanjenje prava građana ili povećanje obaveza, kako hoćete. Tako je bilo i za Milanovićeva vakta: zamorci ‘reformi’ trebale su biti kuharice, čistačice, majstori, vozači, serviseri (outsourcing), a ne državna uprava, bankari i drugi moćnici. Privilegirane mirovine ostaju, privilegirani umirovljenici u slobodno vrijeme voze ministre i špijuniraju žene dužnosnika, a ti se, građanine pokorni, slikaj i radi do smrti. Otkuda, osim toga, Plenkoviću ideja da je HRT za reforme? Svakoga dana program započinju riječima ‘dobar dan, gospodine Plenkoviću’, a on ih ni ne gleda!?
Izvrsna serija među mnogim aspektima briljantno prikazuje onu drugu, najvidljiviju, a obično neprimjetnu ili barem zanemarenu stranu radikalnog zla – estetiku uspona. Hitler se rado volio prikazivati kao autor nacističkih simbola, zastave, svastike, grba, značke i drugih insignija, ali u biti ih je – vidimo ovdje – preuzimao od drugih autora, a onda razvijao. Nacističke uniforme, naročito crne, SS-ovske, proizvođene u pogonima Huga Bossa, ‘laskale su taštini svakog njemačkog muškarca’, kažu autori, a toj je stvari posvećeno premalo pažnje: u tim uniformama deklasirani su sirotani postajali elegantni moćnici. Kako kaže pjesnikinja Sylvia Plath, ‘svaka žena obožava fašista, čizmu u lice…’ Kad je Joseph Goebbels, koji je u većoj mjeri sinonim političke propagande nego Višinski montiranih suđenja, shvatio kakva je moć u radiju, naredio je njemačkim tvornicama masovnu proizvodnju tih uređaja, koji su uskoro preplavili zemlju, a u njegovoj je kancelariji stajao prekidač kojim je u svakom momentu mogao prekinuti program koji mu se ne bi svidio. Takvog, naravno, nije bilo. Goebbels je ideološke otrove švercao u popularne emisije – danas bi dao bogatstvo za nešto tipa ‘Zvijezde pjevaju’. ‘Najprije pojednostaviti, a onda u beskonačnost ponavljati: tako nastaje utjecaj’, glasi njegov aksiom, precizan poput fizikalnih zakona. Goebbels je naginjao ulijevo, volio je ekspresionizam – točno ga definirajući kao izraz eminentno njemačkog duha – ali kad je frustrirani slikar razglednica iz Austrije i ključni čovjek njemačke sudbine rekao da je to ‘izopačena umjetnost’, priklonio se Hitlerovu stavu i počeo proganjati ekspresionizam. Ravnatelj muzeja njemačke umjetnosti u Münchenu, kojega je Hitler zamislio kao arijevski hram, danas je – ne slučajno – neki tamnoputi Nijemac; prošle je godine najpopularnije ime u Berlinu bilo Muhamed… Povijest je dijalektična, nema što. Gledati ‘Projekt nacizam’, preporuka.
portalnovosti
Novi dan, N1, 3. svibnja, 8:30
Ako ostane bez posla kao političar, Fred Matić kruh će zaraditi kao aforističar! ‘Da HDZ na prvih četiri-pet mjesta izborne liste stavi pivske boce, i one bi dobile izbore’, rekao je u ‘Novom danu’. Osvrnuo se i na najnoviju vijest o tome kako je Vlada pokrenula novi ciklus zapošljavanja. Novi državni inspektor, gos’n Mikulić, dobio je naime pravo da u inspektoratu pozapošljava još jedno 500 ljudi. Plenković, s uvjerljivošću lisice koja se kune da neće dirati kokice u kokošinjcu, kaže da Mikulić neće zapošljavati. To je opet spletka zlih medija, a umjesto da u tome vidi šansu za Hrvatsku, grintavi Fred plete po HDZ-u. U ovoj će zemlji, rekao je, ostati samo hadezeovci i vlasnici apartmana, uništit će sve što se ne uklapa u te kategorije. Matić je u jednom dahu odverglao svakidašnju jadikovku, dok ga je Mašenka Vukadinović zamišljeno gledala.
News Bar Prime Time, 5. svibnja, 20:00
Borna Sor pocepao je zagrebačkog gradonačelnika – kako bi rekli srpski sportski komentatori – na vodonik i kiseonik, poput onoga junoše čiji su snažni udarci loptom parali zrak. Teme: klošemerlijada, zlatni zahodi, zapošljavanje ‘stručnjaka’. Kvadratni metar Mikijeva WC-a vrijedi više nego desetak kvadrata vile Gorana Marića u prvom redu do mora! Miki pak izmišlja radna mjesta, stvara ih ni iz čega, a Sor kao ilustraciju te tvrdnje pušta dijalog Jelene Pavičić Vukičević i Vidoja Buluma (to je onaj koji ne ‘osjeća ovu zemlju’, ‘majku mu božju’), u kojem Bulum kaže Jeleni da će ‘izmisliti radno mjesto’ za neku Bandićevu priju. ‘Vido moj, hahahaha, pa tebi stvarno treba dati Nobelovu nagradu, što ti toga istrpiš, to nema na svijetu’, kaže Pavičić Vukičević. Potom idu drugi dijalozi znanih i neznanih antijunaka iz Grada koji nalikuje na cvjećarnicu iz Alana Forda. ‘Ja bih morao jednog dječaka zaposliti, mog rođaka, kužiš, od sestre mi je to…’ ‘Na drugom mjestu ćemo to’, kaže drugi glas. Potom neki treći obećava nekom četvrtom da ga čeka ‘šminkersko radno mjesto, mobitel i sve te pizdarije’. ‘Cijena – prava sitnica’. Ne, to je iz stripa.
Kakvu vlast imamo, dobro je da nismo kruha gladni. Potom slijedi kasapnica – Kolinda, Jandroković, Bernardić, pocepani su na, znate već, vodonik i kiseonik. Borna Sor shvaća da je dovoljno samo puštati ove jedinstvene dijaloge ili sučeljavati današnje izjave političara s njihovim jučerašnjim tvrdnjama i sve je tu – stvarnost, satira, društvena kritika, šora, ševa, šega. To treba vrtjeti svakoga dana, desetke puta, kao reklame TV prodaje – ali to bi trebala raditi javna televizija, a ne mali komercijalni pogon. No što ćemo, tako nam je pao grah. Briljantan ‘Prime Time’, bravissimo gos’n Sor, klonirati vas treba, sretni vam otac, majka itd.
Dnevnik u 18, N1, 11. svibnja, 18:00
Imate zemlju koja želi reforme, je li to otprilike nekakva politika Nove TV, RTL-a, HRT-a, N1, didaktički se premijer Plenković obraća novinarima nakon što je na štandu referendumske inicijative na Cvjetnom trgu aktivistima pojasnio kako su umirovljenje sa 67 godina smislili Milanovićeva vlada i Mirando Mrsić. Ali glas mu više nije snažan, ohol, u njemu se osjete slabost, rezignacija i poraz. Rezultati referenduma još nisu objavljeni, ali čini se da ih on zna. ‘Išao sam kupiti kruh, aktivisti sa štanda su mi mahnuli, zamolili me da pređem cestu, ja sam malo razgovarao s ljudima koji potpisuju, pitao ih jel’ znaju da je to 67 iz vlade SDP-a, Miranda Mrsića. Pitam ih kako nije bilo skupljanja potpisa prije pet godina, pa nema odgovora’, rekao je Plenković. A mi pitamo premijera jel’ zna da je njegova stranka slala u mirovinu vojsku ljudi s 30 godina, poput Milijana Brkića, koji bi konju mogao zubima rep iščupati, ili njegova kuma Curića, a sad bi mi sve to morali platiti. I njegova je vlada širokogrudno proširila tu vojsku privilegiranih. Iz premijerova (točnije: iz premijerskog) kuta gledanja, reforme uvijek znače smanjenje prava građana ili povećanje obaveza, kako hoćete. Tako je bilo i za Milanovićeva vakta: zamorci ‘reformi’ trebale su biti kuharice, čistačice, majstori, vozači, serviseri (outsourcing), a ne državna uprava, bankari i drugi moćnici. Privilegirane mirovine ostaju, privilegirani umirovljenici u slobodno vrijeme voze ministre i špijuniraju žene dužnosnika, a ti se, građanine pokorni, slikaj i radi do smrti. Otkuda, osim toga, Plenkoviću ideja da je HRT za reforme? Svakoga dana program započinju riječima ‘dobar dan, gospodine Plenkoviću’, a on ih ni ne gleda!?
Projekt nacizam, Viasat History, 16. svibnja, 21:35
Izvrsna serija među mnogim aspektima briljantno prikazuje onu drugu, najvidljiviju, a obično neprimjetnu ili barem zanemarenu stranu radikalnog zla – estetiku uspona. Hitler se rado volio prikazivati kao autor nacističkih simbola, zastave, svastike, grba, značke i drugih insignija, ali u biti ih je – vidimo ovdje – preuzimao od drugih autora, a onda razvijao. Nacističke uniforme, naročito crne, SS-ovske, proizvođene u pogonima Huga Bossa, ‘laskale su taštini svakog njemačkog muškarca’, kažu autori, a toj je stvari posvećeno premalo pažnje: u tim uniformama deklasirani su sirotani postajali elegantni moćnici. Kako kaže pjesnikinja Sylvia Plath, ‘svaka žena obožava fašista, čizmu u lice…’ Kad je Joseph Goebbels, koji je u većoj mjeri sinonim političke propagande nego Višinski montiranih suđenja, shvatio kakva je moć u radiju, naredio je njemačkim tvornicama masovnu proizvodnju tih uređaja, koji su uskoro preplavili zemlju, a u njegovoj je kancelariji stajao prekidač kojim je u svakom momentu mogao prekinuti program koji mu se ne bi svidio. Takvog, naravno, nije bilo. Goebbels je ideološke otrove švercao u popularne emisije – danas bi dao bogatstvo za nešto tipa ‘Zvijezde pjevaju’. ‘Najprije pojednostaviti, a onda u beskonačnost ponavljati: tako nastaje utjecaj’, glasi njegov aksiom, precizan poput fizikalnih zakona. Goebbels je naginjao ulijevo, volio je ekspresionizam – točno ga definirajući kao izraz eminentno njemačkog duha – ali kad je frustrirani slikar razglednica iz Austrije i ključni čovjek njemačke sudbine rekao da je to ‘izopačena umjetnost’, priklonio se Hitlerovu stavu i počeo proganjati ekspresionizam. Ravnatelj muzeja njemačke umjetnosti u Münchenu, kojega je Hitler zamislio kao arijevski hram, danas je – ne slučajno – neki tamnoputi Nijemac; prošle je godine najpopularnije ime u Berlinu bilo Muhamed… Povijest je dijalektična, nema što. Gledati ‘Projekt nacizam’, preporuka.
portalnovosti
