Deset godina od odlaska filozofa Milana Kangrge  (1923 – 2008) decenij je tek malobrojnih osvrta na ostavštinu jednog od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca poslijeratne Jugoslavije koji je s nekoliko kapitalnih djela trajno obogatio hrvatsku filozofsku baštinu i svjetsku marksističku misao.

Užoj javnosti Milan Kangrga bio je poznat kao cijenjeni sveučilišni profesor i prevodilac, jedan od osnivača  kultnog časopisa  Praxis te najagilniji voditelj Korčulanske ljetne škole, sezonskog okupljališta  svjetske filozofske elite, dok je široj čitalačkoj publici ostao upamćen po hrabrim javnim istupima i polemikama s centralistima i nacionalistima. I u lošoj, neautentičnoj socijalističkoj egzistenciji i u još gorem barbarstvu nacionalizma, Kangrgin glas dalekočujan je  i danas podjednako  opominjući.  A za suvremenu, duhovno disperziranu  ljevicu, i dalje je provokativan i vrijedan ponovnog slušanja.

Začetnik kongresnog turizma

Časopis Praxis (1964 – 1974) grupacija za revolucioniranje socijalizma sa svojim međunarodnim izdanjima stekao je reputaciju nastavljača kritičke marksističke filozofije. U inozemstvu  ponekad je predstavljan i kao  intelektualna  oaza usred birokratske pustoši  socijalističkih režima. Suradnici su bili iz svih dijelova federacije, ali i iz istočne i zapadne Europe, dok je uredništvo bilo u Zagrebu. Iako stalno na udaru partijskih sekretara na čelu sa svemoćnim Vladimirom Bakarićem, časopis je spretnim manevriranjem i samopožrtvovanjem članova redakcije uspio opstati više od desetljeća i biti poligonom razmjene mišljenja i iznošenja ideja,  ne samo marksistički orijentiranih mislioca. Međunarodna reputacija praxisovaca dodatno je uvećana ljetnom filozofskom školom u Korčuli u čijem je organiziranju Kangrga imao značajan udjel, u uzbudljivom projektu koji bi se danas zvao kongresnim turizmom. Nakon partijske zabrane i ukinuća škole, lokalni  ugostitelji žalili su se zbog gubitka dobrih gostiju. Činjenica da negdje u Korčuli još stoji kamena klupa na kojoj je sjedio Ernst Bloch može pobuditi tek rijetku nostalgiju, ali spoznaja da je Hrvatska sedamdesetih imala takve skupove prominentnih i kritičkih mislilaca i znanstvenika ipak je zadivljujuća.

Kaskanje historije

Kangrgina misaona oštrica prijetila je troglavoj aždaji koja se nadvila nad socijalizmom: politički centralizam, republički nacionalizam i liberalizam u ekonomiji.  Sva tri oponenta potopili su nemilice Kangrgine posljednje nade da iz plemensko-rodovsko, polufeudalno pred-građanske historijske situacije  može iznjedriti  barem pristojno uređeno građansko, kad već ne istinski destaljinizarano socijalističko društvo.  U tranzicijskom momentu ti isti centralisti, članovi SKH,  postali su HDZ, ( Kangrga se poziva na popis od 80 000 prebjega); republički nacionalisti i emigracija zgrabili su moć, političku i podzemnu, a liberali su im postali partneri pružanjem  logističke i pravne  podrške za sustavnu privatizaciju i očuvanje njenih učinaka za budućnost, npr. liberalna ministrica ukida predmet povijesti iz stručnih škola kako mladi ljudi ne bi mogli uspoređivati svoja  prava i  radne uvjete s  onima u razdoblju prvobitne akumulacije kapitala. Ratna uništavanja i jednako surova poratna pljačka narodne imovine, ( Kangrga ju  rangira najvećom u hrvatskoj povijesti)  praćene posvemašnjom stupifikacijom političkog i kulturnog života učinili su model kritičke filozofije suvišnim, štoviše, propao je u crnu rupu „komunizma“, u historijsku ropotarnicu u koju je smješta nacionalni intelektualac Dalibor Brozović kada ultimativno zahtijeva bezuvjetnu kapitulaciju lijeve inteligencije, što, kada bi i bilo moguće, značilo bi i ukidanje njega samog budući da nacionalni  inteligent postoji tek u (superiornom) odnosu nasuprot onom drugom*1.  Usprkos  ignoranciji i sustavnom zaboravu u koji tone, praxisovo nasljeđe ostaje validno zbog hrabre interpretacije klasične njemačke filozofije i Marxa koje su dovele, u najambicioznijim izvedenicama, do epohalne uspostave čovjeka kao bića koje misli revoluciju (Gajo Petrović). Takav avangardizam najbolje je predočen riječima samog Kangrge, autora koji nije patio od lažne skromnosti: Praxis filozofija jest misaona anticipacija  jugoslavenske historije … nadomjestak za politički i povijesni deficit u realitetu, pa ovdje historija kaska za filozofijom gotovo dva stoljeća, ako ne i više. *2

Osim zasluga za barem teorijsko održavanje plamena revolucije živim, praxisovska kritika svega postojećeg očitovala se u beskompromisnim obračunima s  nikad iskorijenjenim  staljinizmom, s birokratskim centralizmom, te s ekonomskim liberalizmom. Jedna od povijesnih zasluga Milana Kangrge jest i sustavna filozofska kritika nacionalizma kojeg je  teoretski demolirao, dok je u praksi ispalo obratno: nacionalno – nacionalizam glavni je historijski grobar Praxisa. *3

Prvo čovjek, tek onda Hrvat

Staljinizam kao klasni kolektivizam i nacionalizam kao nacionalni kolektivizam dva su korova istog korijena zla  iz kojeg u ovim krajevima uvijek niču klaonice i stratišta. Promašenost svakog nacionalizma, smatra Kangrga, u tome je što tretira čovjeka isključivo kao prirodno biće pa ga smješta u bitno nerazlikovnu masu živih bića što je velik poraz humaniteta. Isključivo genetska doživljajnost  potiče samoodređenost takvog (nacionalnog) bića  kao a-moralnog, transcendentnog na moral i zakon, kao ono koje se ne smije pozivati na moralnu odgovornost. Dovoljno je biti „dobar Hrvat“ što je oksimoron jer vezuje moralnost uz naturalnost; slučajnost da sam se na-rodio u nekom etnicitetu sudbinski me određuje kao biologijsko-zoologijsku kategoriju.  Upravo zbog te nepodnošljive stopljenosti  tla i kulture te daljnjim atrofiranjem intelektualnosti  kao njenom posljedicom u post-tranzicijskoj Hrvatskoj, Kangrga radikalizira: „Hrvat“ više ne zaslužuje da ga „čovjek“ izabere za svoje političko stanovište.

Nacionalizam kao moment opstanka

Ideal nacionalističkih elita jest dovesti sve suprotne društvene interese  pod okrilje etničkog jedinstva u kojem moraju zamrijeti sve  klasne proturječnosti  kako bi nacionalna buržoazija mogla nesmetano eksploatirati vlastite radnike. Stoga, tvrdi Kangrga, nema nikakvog pravog rješenja nacionalnog pitanja dok se ne riješi osnovno klasno-socijalno pitanje brutalne eksploatacije naroda od politokracije.  Upravo ovakav pristup nacionalnom pitanju omogućuje i njegovo kritičko nadograđivanje kakvo sugerira Kangrgin kolega, sociolog Ivan Kuvačić kada suprotstavlja ideologeme: nacionalna samosvojnost versus nacionalizam. Prvo ima klasni karakter i ostvarena je kroz klasnu borbu protiv domaćeg eksploatatora, dok je drugo ideologija domaćih eksploatatora usklađena s nacionalizmom stranog zavojevača.*4

Čovjek je praktičko-povijesno biće koji, vlastitim djelom i trudom, čovjekom tek treba postati te je nužno upućen na samoga sebe, a ne na sebe kao unaprijed ili unatrag određeno biće, kao nešto što je već postalo, na-rodilo se. U proizvodnji uvjeta svog života,  čovjek proizvodi i svoje odnose, a time i svoj specifični oblik razvoja. U tom razvoju Kangrga nacionalizam doživljava kao granicu koja se isprečuje na putu čovjekovog samopostajanja. Nacionalizam je stoga samo jedna od mogućih momenata (okvira, modusa, horizonta) njegovog historijskog opstanka, ali ne i nužnost, a ponajmanje sudbina.*5

Diluvijalci i purgeri

Jednu od rijetkih i kompetentnih studija o praxisovcima napisao je Borislav Mikulić, redoviti profesor na Odsjeku filozofije FF-a Zagreb, koncem sedamdesetih i sam Kangrgin student.  Nauk neznanja: Retrospekcije o Kangrgi i nasljeđu praxisa zbirka je tekstova o doprinosima filozofskog kruga Praxis i napose Milana Kangrge.*6  Autor smatra da visoka razina Kangrgine intelektualne promišljenosti i socijalnog angažmana sve do konca osamdesetih, nije zadržana u kasnijem razdoblju obilježenom rasapom socijalizma i predominacijom nacionalnog unitarizma. Kangrgina refleksivna melankolija posljedica je gubitka mogućnosti kritike prosvijećenog jugoslavenskog socijalističkog apsolutizma u kojoj je Kangrga zdušno ustrajao do samoga kraja. Kangrgina generacija neposrednih graditelja socijalizma doista je imala valjanog razloga za, u najmanju ruku, melankoliju jer je za dugo izgubljena povijesna šansa da se revolucionalizira jugoslavenska verzija socijalizma, koju Kangrga naziva ograničeno prosvijećenim staljinističkim apsolutizmom. Glavni uzrok neuspjeha socijalističkog eksperimenta i civilizacijskog nazadovanja iz lošeg u gore on nalazi u suženom građansko – duhovnom horizontu na ovim prostorima. Faktički povijesni deficit, politička maloljetnost – stanje „samoskrivljene nezrelosti“ te gotovo diluvijalna svijest ove sredine zakopane u rodovsko-plemenske habituse kobni su činioci koji onemogućuju čak i uspostavu koliko-toliko demokratske građanske države za kakvom Kangrga sada i čezne. Mikulić po tome Kangrgu svrstava uz bok liberalu Vladimiru Gotovcu jer obojica u ime „neutralne države“ ignoriraju alternativne kritike naddruštvenog karaktera države. Osim kritiziranja ovog teoretskog uzmaka, Mikulić Kangrgi zamjera i njegov etno – rasizam koji dolazi do izražaja prigodom učestalih spominjanja Hercegovaca kao donositelja istog rodovsko-plemenskog habitusa u njegov purgerski Zagreb. Anegdotu iz zagrebačkog tramvaja koju prepričava sam Kangrga, po Mikuliću, ilustrira njegovo nesnalaženje u post-tranzicijskoj zbilji. Vozeći se s tržnice cijelim putem slušao je dvije radnice kako se međusobno žale na teške radne uvjete i male plaće. Kad su napokon svo troje sišli, Kangrga  im se obratio i zapitao ih čemu se žale kada su na izborima dale svoj glas za ovakav poredak. Umjesto argumentacije, diskusije pa čak i polemike, Kangrga je doživio samo zabezeknute izraze lica žena koje su se bez riječi okrenule i otišle od njega kao da je provokator ili gnjavator. Kangrga je protumačio takvo postupanje kao nedostatak političke osviještenosti, ali nije izbjegao ni blagu samoironiju koju pak Mikulić prepoznaje i u širem kontekstu  pripisuje kasnijem djelovanju Kangrge i preživjelih praxisovaca koje se prometnulo … u autoironiju, ponavljanje kritike nacionalizma iz sedamdesetih, sve do najnovijih koncesija nacionalno-liberalnoj ideologiji kulture kao faktora politike. Izostanak sustavnije i izraženije kritike dijelom je povod za još jedan Mikulićev prigovor: Praxisova škola kritičkog mišljenja stavljena je bez nasljednika. Srećom pa se Borislav Mikulić sâm demantira svojim nemalim doprinosom revalorizaciji i oživljavanju teoretske znatiželje za Praxisovu filozofsku ostavštinu.

Po svemu proleter

Zbog svoje ideloške dosljednosti, borbenosti te britkog no prgavog uma, Kangrga je ostao lišen ekonomskih i društvenih povlastica kakve su pripadale odabranim državnim intelektualcima. U partiji je izdržao godinu dana što nije čudno za mislioca koji sebe i sudrugove označuje kao najradikalnije i najtemeljitije kritičare birokratske kontrarevolucije koja je nastupala pod ideologijskom firmom socijalizma.*7

Smatrao se pravim proleterom: po socijalnom porijeklu, po društveno – ekonomskom statusu, kao intelektualni najamni radnik kojemu je poslodavac birokracija kao vladajuća klasa. Valja znati da u to doba plaće sveučilišnih profesora nisu bile poput današnjih, a nepoćudnom intelektualcu bilo je teško uprihoditi sa strane pa je Kangrga cijeli život živio prilično skromno, ali vedro. Bio je uzor brojnim studentima filozofije, a njegove šaljive doskočice prepričavale su se i prenosile generacijama. Osobno je stremio idealu Marxovog   čovjeka koji se samoproizvodi kroz borbu za drugoga, sljedeći etičku dinamiku praxisa kao tvorbenog djelovanja, međuljudskog, za razliku od starog Aristotelovog auto-poetičkog.  Na tragu ozbiljenja proklamacije svog filozofskog lieblinga Fichtea o identitetu teorije i prakse mogući epitaf dragom profesoru mogao bi glasiti: Radio je što je govorio, govorio je kako je mislio a mislio je filozofski:  kritički preispitujući.



*1 Ni Brozović nije ostao pošteđen Kangrgine žaoke kada mu spočitava srozavanje akademskih standarda u slučaju doktorata Franje Tuđmana.  Nakon što je odbijen na zagrebačkom sveučilištu zbog  nepostojanja osnovnih uvjeta za doktorat – fakultetske diplome (pa čak i potvrde o završetku srednje škole) tadašnji rektor zadarskog sveučilišta omogućio je Tuđmanu obranu disertacije.

*2 Milan Kangra Šverceri vlastitog života Split 2002.

*3 Borislav Mikulić Nauk neznanja.

*4 Ovu tezu je Kuvačić elaborirao u članku koji je izašao u dvobroju Praxisa ¾ 1971. koji je bio zabranjen. Zanimljiva je aktualnost ove teze: današnji okupatori su multinacionalne korporacije.

*5 Zaključna teza predavanja koje je Kangrga održao na trbini Da li je nacionalizam naša sudbina? u Domu omladine u Beogradu 1971.

*6 Mikulić je i drugi urednik  zbornika radova hrvatskih filozofa o praxisovoj filozofiji.

*7 vidi 2*

 

noviplamen