Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.
Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.
Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti – čovječnosti.
A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove – nacionalizam.
No, pri svemu tome, ipak mi „vrag nije dao mira“, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov „Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalisti bilo koje „fele“ ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije „naš“!
Ipak, dobro je podsjetiti se jedne historijski relevantne činjenice tome u prilog: Već je starogrčki najveći filozof Starog vijeka Aristotel četiri stoljeća prije naše ere, ujedno kao osnivač logike, ukazao na tu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logički pojavljuje i u njegovoj Nikomahovoj etici, u kojoj se već na samom početku postavlja ono bitno pitanje, na koje svaki „nacionalistički um“ nema pravog odgovora, pa ga – ako ikada i ikako uopće misli – hotimice zaobilazi, bojeći ga se kao „vrag tamjana“, naime pitanje o čovjeku.
Govoreći o tome kako je samo po sebi razumljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolara pravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravi dobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitaraša da dobro svira gitaru itd, ali se pritom ipak mora pitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se biti dobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš…, a da još nismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi time što su dobri u „svojoj struci“? Aristotelu je ovdje stalo do toga da pokaže kako i čovjek kao takav ima i treba da ima „svoj cilj“, to jest da bude dobar čovjek, pored svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atributa, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dobrog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!
Ako sada ovu „dobru stručnost“ kao posebnu određenost u smislu određenja differentia specifica prenesemo na ono određenje koje se danas (ah, ne samo danas, nažalost!) svakodnevno izvikuje kao najviša kvaliteta u pojmu „dobar Hrvat“, a da time još nikako nismo dospjeli do onog genus proximum u liku čovjeka, onda se već s Aristotelovim zahtjevom moralo upitati, da li je dovoljno biti samo „dobar Hrvat“ da bi netko samim time bio i „dobar čovjek“ (ili čovjek)? Raspon i moguća nepodudarnost, pa čak i suprotnost ili protivurječnost između ovako jasno aristotelovski iskazane razlike između vrste i roda (Hrvat i čovjek) postaje odmah isuviše – očita!
Što bi onda u tom kontekstu značilo biti „dobar Hrvat“? U svakom slučaju isto kao i „dobar postolar“! Međutim, ipak tu postoje dvije razlike: 1. pojam „dobrog postolara“ može se točno odrediti, jer je njime već točno određen sadržaj i smisalo: pravljenje dobrih cipela, i 2. pojam „dobrog postolara“ nipošto ne potire „dobrog lječnika“, „dobrog graditelja“, „dobrog gitaraša“ itd. Naprotiv, ako postolar pravi lječniku, graditelju, gitarašu dobre cipele, oni će njega dobro lječiti, graditi mu dobru kuću i lijepo mu svirati, pa će svi zajedno biti u potpunom i najboljem suglasju međusobno.
Pojam „dobroga Hrvata“, međutim, za razliku od „dobroga postolara“ posve je neodređen, jer se ne zna što bi to zapravo trebalo značiti. Može se samo naslućivati njegov sadržaj i smisao, na primjer, jedna mogućnost određenja: „dobar Hrvat“ činit će dobro najpre sebi, zatim drugim Hrvatima, a onda Hrvatskoj u cjelini. Ništa drugo ne leži u tom pojmu „dobroga Hrvata“! Drugo pak, taj pojam svojim pravim smislom upravo potire svakog drugoga, na primjer „dobroga Srbina“, „dobroga Mađara“, „dobroga Slovenca“, „dobroga Talijana“ itd. Čak u svom posvemašnje neutralnom određenju, taj „dobri Hrvat“ po svom pojmu ne treba i ne mora činiti dobro bilo kome od navedenih, pa u tom pojmu „dobrog Hrvata“ može biti implicirano čak i to da on čini zlo svima drugima, a da ipak ostane – „dobar Hrvat“ (štoviše tek ona baš najbolji?). Tako bismo mogli doći do logičkog zaključka kako je bolje biti „dobar postolar, lječnik, graditelj…“, nego „dobar Hrvat“! A to je porazno! Porazno po Hrvata! Zato se po svemu sudeći ne bismo trebali baš puno hvaliti svojim „dobrim hrvatstvom“, nego bismo se morali dobrano i svojski potruditi da što prije postanemo – dobri ljudi, ako nam to ikako uspije!
Nacionalisti i populisti, međutim, tu toliko očitu razliku jednostavno ne žele priznati, jer ne mogu, budući da su još uvijek – rodovsko-plemenski mentalno konstituirani! I tu leži izvor, upravo historijski (ili prehistorijski?) izvor svih naših nedaća i nesreća!
Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam XX stoljeća doveo do poslednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj – ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet.
Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti – nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na – sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojtno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma.
Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip pojedinca bori u samome sebi protiv samog jezgra ljudskosti, pa krećući se linijom manjeg otpora istraje na svojoj pukoj prirodnosti. Linija manjeg otpora u ovome se slučaju sastoji upravo u tome, što biti čovjek nije nešto naprosto dano ili na-rođeno (nitko se nije naprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mladunčeta izraste u svoju punu zrelost, i to u skladu sa svojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao vlastitom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njoj primjerena). Čovjeku to jednostavno – nije dano. Ali je, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva mnogo truda da se bude i ostane to što bez napora – naprosto jesi! Čista priroda.
Kada iz sebe ne možeš – doslovno rečeno – napraviti čovjeka (to se naziva i: raditi na samome sebi da bi postao to i to, kako bi svojim vlastitim djelom, trudom, mukom, „u znoju lica svoga“, kao što kaže već Biblija, stvaralaštvom – da bi dakle postao konkterno društveno i prije svega posebno ljudsko biće, sa svim svojim, tek tom djelatnošću razigranim i manifestiranim sposobnostima i talentima, koji te tako čine individualnošću i osobenošću), onda ti još preostaje samo da se pozoveš na jedinu moguću općost u smislu generalnosti, za razliku od univerzalnosti (za koju bi Hegel rekao da si čovjek po sebi, tj. po svom pojmu, jer nisi više životinja, ali još nisi čovjek za sebe, jer to nisi još postao svojom specifičnom ljudskom djelatnošću), to jest na – hrvatstvo. Kako ne bi „svisnuo od muke u svojoj neoblikovanoj usamljenosti“, ti se prikloniš, baš tako: prikloniš se ili prisloniš ( da ne padneš u ništavilo) drugima sličnim sebi, koji su takođe ostali to ljudski prazno ništa ili čista (rodovsko-plemenska) – prirodnost. Pa si onda „bar nešto“ – Hrvat!, pa se time onda možeš čak i „ponositi“, jer ti ništa drugo ne preostaje. Dakle, kada nisi u sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski zadatak, onda si i ostao puko ništa. Taj se zadatak naime uvijek iznova postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, te upravo to sačinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom.
Mogli bismo dakle kazati: Nacionalist je nezreli čovjek (a Kant je to nazvao s pravom, iako nije mislio samo na ovakav tip čovjeka, „samoskrivljenom nezrelošću“).
A taj nacionalistički, ustaški nihilizam, obnovljen nakon pola stoljeća, svojom je ideologijskom indoktrinacijom u hrvatskom narodu pomutio i ono malo sabranosti i jedva probuđene građanske svijesti, tako da su Hrvati najvećim dijelom ostali posve ošamućeni od jedne politike, koja to nije ni bila, iz jednostavnog razloga što nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili politička osnova društvena života, osim u nacizmu i fašizmu, gdje je na djelu zvjerinjak, a ne politika!
,,Nacionalizam ili demokracija”, Razlog, Zagreb, 2006.
6yka
Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.
Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.
Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti – čovječnosti.
A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove – nacionalizam.
No, pri svemu tome, ipak mi „vrag nije dao mira“, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov „Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalisti bilo koje „fele“ ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije „naš“!
Ipak, dobro je podsjetiti se jedne historijski relevantne činjenice tome u prilog: Već je starogrčki najveći filozof Starog vijeka Aristotel četiri stoljeća prije naše ere, ujedno kao osnivač logike, ukazao na tu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logički pojavljuje i u njegovoj Nikomahovoj etici, u kojoj se već na samom početku postavlja ono bitno pitanje, na koje svaki „nacionalistički um“ nema pravog odgovora, pa ga – ako ikada i ikako uopće misli – hotimice zaobilazi, bojeći ga se kao „vrag tamjana“, naime pitanje o čovjeku.
Govoreći o tome kako je samo po sebi razumljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolara pravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravi dobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitaraša da dobro svira gitaru itd, ali se pritom ipak mora pitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se biti dobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš…, a da još nismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi time što su dobri u „svojoj struci“? Aristotelu je ovdje stalo do toga da pokaže kako i čovjek kao takav ima i treba da ima „svoj cilj“, to jest da bude dobar čovjek, pored svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atributa, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dobrog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!
Ako sada ovu „dobru stručnost“ kao posebnu određenost u smislu određenja differentia specifica prenesemo na ono određenje koje se danas (ah, ne samo danas, nažalost!) svakodnevno izvikuje kao najviša kvaliteta u pojmu „dobar Hrvat“, a da time još nikako nismo dospjeli do onog genus proximum u liku čovjeka, onda se već s Aristotelovim zahtjevom moralo upitati, da li je dovoljno biti samo „dobar Hrvat“ da bi netko samim time bio i „dobar čovjek“ (ili čovjek)? Raspon i moguća nepodudarnost, pa čak i suprotnost ili protivurječnost između ovako jasno aristotelovski iskazane razlike između vrste i roda (Hrvat i čovjek) postaje odmah isuviše – očita!
Što bi onda u tom kontekstu značilo biti „dobar Hrvat“? U svakom slučaju isto kao i „dobar postolar“! Međutim, ipak tu postoje dvije razlike: 1. pojam „dobrog postolara“ može se točno odrediti, jer je njime već točno određen sadržaj i smisalo: pravljenje dobrih cipela, i 2. pojam „dobrog postolara“ nipošto ne potire „dobrog lječnika“, „dobrog graditelja“, „dobrog gitaraša“ itd. Naprotiv, ako postolar pravi lječniku, graditelju, gitarašu dobre cipele, oni će njega dobro lječiti, graditi mu dobru kuću i lijepo mu svirati, pa će svi zajedno biti u potpunom i najboljem suglasju međusobno.
Pojam „dobroga Hrvata“, međutim, za razliku od „dobroga postolara“ posve je neodređen, jer se ne zna što bi to zapravo trebalo značiti. Može se samo naslućivati njegov sadržaj i smisao, na primjer, jedna mogućnost određenja: „dobar Hrvat“ činit će dobro najpre sebi, zatim drugim Hrvatima, a onda Hrvatskoj u cjelini. Ništa drugo ne leži u tom pojmu „dobroga Hrvata“! Drugo pak, taj pojam svojim pravim smislom upravo potire svakog drugoga, na primjer „dobroga Srbina“, „dobroga Mađara“, „dobroga Slovenca“, „dobroga Talijana“ itd. Čak u svom posvemašnje neutralnom određenju, taj „dobri Hrvat“ po svom pojmu ne treba i ne mora činiti dobro bilo kome od navedenih, pa u tom pojmu „dobrog Hrvata“ može biti implicirano čak i to da on čini zlo svima drugima, a da ipak ostane – „dobar Hrvat“ (štoviše tek ona baš najbolji?). Tako bismo mogli doći do logičkog zaključka kako je bolje biti „dobar postolar, lječnik, graditelj…“, nego „dobar Hrvat“! A to je porazno! Porazno po Hrvata! Zato se po svemu sudeći ne bismo trebali baš puno hvaliti svojim „dobrim hrvatstvom“, nego bismo se morali dobrano i svojski potruditi da što prije postanemo – dobri ljudi, ako nam to ikako uspije!
Nacionalisti i populisti, međutim, tu toliko očitu razliku jednostavno ne žele priznati, jer ne mogu, budući da su još uvijek – rodovsko-plemenski mentalno konstituirani! I tu leži izvor, upravo historijski (ili prehistorijski?) izvor svih naših nedaća i nesreća!
Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam XX stoljeća doveo do poslednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj – ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet.
Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti – nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na – sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojtno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma.
Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip pojedinca bori u samome sebi protiv samog jezgra ljudskosti, pa krećući se linijom manjeg otpora istraje na svojoj pukoj prirodnosti. Linija manjeg otpora u ovome se slučaju sastoji upravo u tome, što biti čovjek nije nešto naprosto dano ili na-rođeno (nitko se nije naprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mladunčeta izraste u svoju punu zrelost, i to u skladu sa svojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao vlastitom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njoj primjerena). Čovjeku to jednostavno – nije dano. Ali je, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva mnogo truda da se bude i ostane to što bez napora – naprosto jesi! Čista priroda.
Kada iz sebe ne možeš – doslovno rečeno – napraviti čovjeka (to se naziva i: raditi na samome sebi da bi postao to i to, kako bi svojim vlastitim djelom, trudom, mukom, „u znoju lica svoga“, kao što kaže već Biblija, stvaralaštvom – da bi dakle postao konkterno društveno i prije svega posebno ljudsko biće, sa svim svojim, tek tom djelatnošću razigranim i manifestiranim sposobnostima i talentima, koji te tako čine individualnošću i osobenošću), onda ti još preostaje samo da se pozoveš na jedinu moguću općost u smislu generalnosti, za razliku od univerzalnosti (za koju bi Hegel rekao da si čovjek po sebi, tj. po svom pojmu, jer nisi više životinja, ali još nisi čovjek za sebe, jer to nisi još postao svojom specifičnom ljudskom djelatnošću), to jest na – hrvatstvo. Kako ne bi „svisnuo od muke u svojoj neoblikovanoj usamljenosti“, ti se prikloniš, baš tako: prikloniš se ili prisloniš ( da ne padneš u ništavilo) drugima sličnim sebi, koji su takođe ostali to ljudski prazno ništa ili čista (rodovsko-plemenska) – prirodnost. Pa si onda „bar nešto“ – Hrvat!, pa se time onda možeš čak i „ponositi“, jer ti ništa drugo ne preostaje. Dakle, kada nisi u sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski zadatak, onda si i ostao puko ništa. Taj se zadatak naime uvijek iznova postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, te upravo to sačinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom.
Mogli bismo dakle kazati: Nacionalist je nezreli čovjek (a Kant je to nazvao s pravom, iako nije mislio samo na ovakav tip čovjeka, „samoskrivljenom nezrelošću“).
A taj nacionalistički, ustaški nihilizam, obnovljen nakon pola stoljeća, svojom je ideologijskom indoktrinacijom u hrvatskom narodu pomutio i ono malo sabranosti i jedva probuđene građanske svijesti, tako da su Hrvati najvećim dijelom ostali posve ošamućeni od jedne politike, koja to nije ni bila, iz jednostavnog razloga što nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili politička osnova društvena života, osim u nacizmu i fašizmu, gdje je na djelu zvjerinjak, a ne politika!
,,Nacionalizam ili demokracija”, Razlog, Zagreb, 2006.
6yka
