Većini članova SDP-a ne smeta to što su od 2007. doživjeli niz poraza puneći vakuum vlasti jedino u vrijeme HDZ-ova poistovjećivanja s ostavkom i pritvaranjem Ive Sanadera. Također, većina članova SDP-a zasigurno smatra da se HDZ-u u političkoj areni najbolje može suprotstaviti političar poput Zorana Milanovića dok god HDZ vodi političar poput Tomislava Karamarka. Ovako tportalov komentator tumači (očekivanu?) pobjedu Zorana Milanovića na unutarstranačkim izborima socijaldemokrata
Napokon dobra vijest za HDZ. Makar statistički. Zoran Milanović ponovno je izabran za predsjednika SDP-a. Otkako je prvi put postao čelnikom najjače oporbene stranke, Zoran Milanović tri puta je predvodio svoju političku opciju na parlamentarnim izborima. Rezultat? Zna se. HDZ je pobijedio 2007. i 2015., dok je SDP trijumfirao 2011. Na svojim prvim parlamentarnim izborima kao predsjednik stranke, SDP-ov je čelnik izgubio kao vođa oporbe, a na posljednjima kao predsjednik Vlade. Da se u međuvremenu tadašnji predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader nije najprije sam smjestio u privremeno političko pribježište nakon čega su ga smjestili i u pritvor, pitanje je kako bi završili parlamentarni izbori 2011. koje je HDZ izgubio puno prije izbornog dana. Nitko osim Zorana Milanovića u hrvatskoj politici koju od 1990. određuju demokratski višestranački izbori, nije izgubio unaprijed dobivene izbore kao 2007., pobijedio na izborima koje nije mogao izgubiti kao 2011. te ponovno izgubio na izborima na kojima se suparnik sam deklasirao otvorivši vrata trećoj opciji kao 2015. Većina hrvatskih birača nije, dakle, dala povjerenje Zoranu Milanoviću kao predsjedniku SDP-a ni 2007. kao perspektivnom čelniku oporbe ni 2015. kada je ocjenjivala njegovo četverogodišnje vođenje vlade i Hrvatske.
Birači SDP-a misle posve drukčije. Nitko među hrvatskim političarima od 1990. naovamo nije čak tri puta pobijedio na pravim kompetitivnim unutarstranačkim izborima s više kandidata za predsjednika kao Zoran Milanović. Milanović je na taj način došao i ostao na vrhu stranke 2007., 2008. i 2016., a jedino se 2012. sam, bez protukandidata natjecao za predsjednika SDP-a kao što će to ove godine biti slučaj s Tomislavom Karamarkom i HDZ-om. I nakon upravo završenih izbora za predsjednika SDP-a Zoran Milanović ima neupitan legitimitet vođenja svoje stranke. Više od tri petine članova SDP-a dalo je povjerenje njemu i tako ga podržalo da i sljedeće četiri godine vodi drugu najjaču stranku u Hrvatskom saboru. Ključno je pitanje u kojem pravcu. Hoće li SDP s četvrti put izabranim Zoranom Milanovićem kao predsjednikom ponovno doći na vlast ili će novi-stari čelnik socijaldemokrata doživjeti svoj treći poraz na parlamentarnim izborima. Birači SDP-a misle jedno, a hrvatski birači drugo.
Barem je tako bilo u posljednja tri izborna ciklusa. U konsolidiranim demokracijama u kojima demokratska pravila odgovornosti podjednako vrijede i u državi i u strankama, malo koji političar koji s pozicije vlasti doživi poraz na parlamentarnim izborima, ne odstupi i sa stranačke dužnosti. Osobito ako je na izborima poražen kao prvi čovjek vlade. I dok je HDZ prije četiri godine svoju tadašnju predsjednicu i bivšu premijerku Jadranku Kosor na unutarstranačkim izborima zamijenio novom čelnom osobom, SDP to nije napravio ni nakon izbornog poraza 2003. kada je stranku vodio Ivica Račan, ni sada kada mu je na čelu Zoran Milanović. Pritom je još 2007. Milanović tvrdio da će se povući s mjesta predsjednika stranke doživi li SDP poraz na predstojećim izborima. Osam godina kasnije na to nije niti pomislio. Kada je riječ o stavovima unutar samog SDP-a nije niti pogriješio. Većini članova SDP-a ne smeta to što su od 2007. doživjeli niz poraza puneći vakuum vlasti jedino u vrijeme HDZ-ova poistovjećivanja s ostavkom i pritvaranjem Ive Sanadera. Tako SDP sve više postaje strankom na vlasti u samo jednom mandatu. Kada god birači imaju priliku vidjeti kako stranka upravlja državom, HDZ se u oporbi slobodno može pripremati za ponovno preuzimanje vlasti. Kako SDP-ovci misle to mijenjati?
Očito vjerujući da će HDZ još jednom biti puno gori. Ili vjeruju u formulaciju o 'pristojnoj agresiji' kako je svoju strategiju prema aktualnoj vladajućoj koaliciji sažeo Zoran Milanović. Pritom je teško shvatiti kako bilo koja agresija može biti pristojna, posebice u zemlji koja dan-danas osjeća posljedice agresije i u društvu koje bi trebalo imati nultu toleranciju prema agresivnom ponašanju u svakom privatnom i javnom prostoru. Većina članova SDP-a zasigurno smatra da se HDZ-u u političkoj areni najbolje može suprotstaviti političar poput Zorana Milanovića dok god HDZ vodi političar poput Tomislava Karamarka.
Zanimljivo je da je Zoran Milanović u izbornoj kampanji s pravom tražio sučeljavanje s čelnikom HDZ-a kao glavnim protukandidatom, a da je takvo sučeljavanje na SDP-ovim unutarstranačkim izborima preskočio. Opet bez sankcija stranačkog biračkog tijela. SDP je svog predsjednika izabrao demokratski, kao što će svi hrvatski birači na sljedećim demokratskim izborima dati svoje mišljenje o tome tko bi trebao dalje voditi zemlju. Uz pretpostavljenu pobjedu Tomislava Karamarka na izborima za predsjednika HDZ-a, Hrvatska će na kraju ovog izbornog ciklusa prvi put od promjene polupredsjedničkog u parlamentarni sustav imati izbore za Hrvatski sabor na kojima će dvije najjače stranke voditi isti ljudi koji su ih vodili i na prethodnim izborima. Sučele li se ponovno Zoran Milanović kao predsjednik SDP-a i Tomislav Karamarko kao predsjednik HDZ-a, na temelju čega će odlučiti većina hrvatskih birača? Želi li se vratiti na vlast Zoran Milanović s SDP-om treba promijeniti ono što ga je odvelo u nacionalne poraze. Umjesto agresije treba ponuditi odlučnost, umjesto uvreda pristojnost, a umjesto pasivnosti sustavan rad u korist cijele zemlje. Svaka uspješna politika mora imati odgovarajuće vrijednosti, sadržaj i formu.
Jer kao što potvrđuju izbori 2015., uvijek se može pojaviti netko treći i do kraja zakomplicirati političku situaciju. Zato su posljednji parlamentarni izbori trebali biti putokaz svima koji ozbiljno računaju na obnašanje vlasti u Hrvatskoj. Bave li se politikom isti ljudi na isti način i pritom doživljavaju poraze ili barem razočaravajuće rezultate, teško je očekivati da će sljedeći put biti drukčije. No, velikom dijelu hrvatskih političara puno je važnije i ugodnije biti na čelu stranke, nego li države. U prvom se slučaju greške opraštaju, u drugom pamte.
tportal
Napokon dobra vijest za HDZ. Makar statistički. Zoran Milanović ponovno je izabran za predsjednika SDP-a. Otkako je prvi put postao čelnikom najjače oporbene stranke, Zoran Milanović tri puta je predvodio svoju političku opciju na parlamentarnim izborima. Rezultat? Zna se. HDZ je pobijedio 2007. i 2015., dok je SDP trijumfirao 2011. Na svojim prvim parlamentarnim izborima kao predsjednik stranke, SDP-ov je čelnik izgubio kao vođa oporbe, a na posljednjima kao predsjednik Vlade. Da se u međuvremenu tadašnji predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader nije najprije sam smjestio u privremeno političko pribježište nakon čega su ga smjestili i u pritvor, pitanje je kako bi završili parlamentarni izbori 2011. koje je HDZ izgubio puno prije izbornog dana. Nitko osim Zorana Milanovića u hrvatskoj politici koju od 1990. određuju demokratski višestranački izbori, nije izgubio unaprijed dobivene izbore kao 2007., pobijedio na izborima koje nije mogao izgubiti kao 2011. te ponovno izgubio na izborima na kojima se suparnik sam deklasirao otvorivši vrata trećoj opciji kao 2015. Većina hrvatskih birača nije, dakle, dala povjerenje Zoranu Milanoviću kao predsjedniku SDP-a ni 2007. kao perspektivnom čelniku oporbe ni 2015. kada je ocjenjivala njegovo četverogodišnje vođenje vlade i Hrvatske.
Birači SDP-a misle posve drukčije. Nitko među hrvatskim političarima od 1990. naovamo nije čak tri puta pobijedio na pravim kompetitivnim unutarstranačkim izborima s više kandidata za predsjednika kao Zoran Milanović. Milanović je na taj način došao i ostao na vrhu stranke 2007., 2008. i 2016., a jedino se 2012. sam, bez protukandidata natjecao za predsjednika SDP-a kao što će to ove godine biti slučaj s Tomislavom Karamarkom i HDZ-om. I nakon upravo završenih izbora za predsjednika SDP-a Zoran Milanović ima neupitan legitimitet vođenja svoje stranke. Više od tri petine članova SDP-a dalo je povjerenje njemu i tako ga podržalo da i sljedeće četiri godine vodi drugu najjaču stranku u Hrvatskom saboru. Ključno je pitanje u kojem pravcu. Hoće li SDP s četvrti put izabranim Zoranom Milanovićem kao predsjednikom ponovno doći na vlast ili će novi-stari čelnik socijaldemokrata doživjeti svoj treći poraz na parlamentarnim izborima. Birači SDP-a misle jedno, a hrvatski birači drugo.
Barem je tako bilo u posljednja tri izborna ciklusa. U konsolidiranim demokracijama u kojima demokratska pravila odgovornosti podjednako vrijede i u državi i u strankama, malo koji političar koji s pozicije vlasti doživi poraz na parlamentarnim izborima, ne odstupi i sa stranačke dužnosti. Osobito ako je na izborima poražen kao prvi čovjek vlade. I dok je HDZ prije četiri godine svoju tadašnju predsjednicu i bivšu premijerku Jadranku Kosor na unutarstranačkim izborima zamijenio novom čelnom osobom, SDP to nije napravio ni nakon izbornog poraza 2003. kada je stranku vodio Ivica Račan, ni sada kada mu je na čelu Zoran Milanović. Pritom je još 2007. Milanović tvrdio da će se povući s mjesta predsjednika stranke doživi li SDP poraz na predstojećim izborima. Osam godina kasnije na to nije niti pomislio. Kada je riječ o stavovima unutar samog SDP-a nije niti pogriješio. Većini članova SDP-a ne smeta to što su od 2007. doživjeli niz poraza puneći vakuum vlasti jedino u vrijeme HDZ-ova poistovjećivanja s ostavkom i pritvaranjem Ive Sanadera. Tako SDP sve više postaje strankom na vlasti u samo jednom mandatu. Kada god birači imaju priliku vidjeti kako stranka upravlja državom, HDZ se u oporbi slobodno može pripremati za ponovno preuzimanje vlasti. Kako SDP-ovci misle to mijenjati?
Očito vjerujući da će HDZ još jednom biti puno gori. Ili vjeruju u formulaciju o 'pristojnoj agresiji' kako je svoju strategiju prema aktualnoj vladajućoj koaliciji sažeo Zoran Milanović. Pritom je teško shvatiti kako bilo koja agresija može biti pristojna, posebice u zemlji koja dan-danas osjeća posljedice agresije i u društvu koje bi trebalo imati nultu toleranciju prema agresivnom ponašanju u svakom privatnom i javnom prostoru. Većina članova SDP-a zasigurno smatra da se HDZ-u u političkoj areni najbolje može suprotstaviti političar poput Zorana Milanovića dok god HDZ vodi političar poput Tomislava Karamarka.
Zanimljivo je da je Zoran Milanović u izbornoj kampanji s pravom tražio sučeljavanje s čelnikom HDZ-a kao glavnim protukandidatom, a da je takvo sučeljavanje na SDP-ovim unutarstranačkim izborima preskočio. Opet bez sankcija stranačkog biračkog tijela. SDP je svog predsjednika izabrao demokratski, kao što će svi hrvatski birači na sljedećim demokratskim izborima dati svoje mišljenje o tome tko bi trebao dalje voditi zemlju. Uz pretpostavljenu pobjedu Tomislava Karamarka na izborima za predsjednika HDZ-a, Hrvatska će na kraju ovog izbornog ciklusa prvi put od promjene polupredsjedničkog u parlamentarni sustav imati izbore za Hrvatski sabor na kojima će dvije najjače stranke voditi isti ljudi koji su ih vodili i na prethodnim izborima. Sučele li se ponovno Zoran Milanović kao predsjednik SDP-a i Tomislav Karamarko kao predsjednik HDZ-a, na temelju čega će odlučiti većina hrvatskih birača? Želi li se vratiti na vlast Zoran Milanović s SDP-om treba promijeniti ono što ga je odvelo u nacionalne poraze. Umjesto agresije treba ponuditi odlučnost, umjesto uvreda pristojnost, a umjesto pasivnosti sustavan rad u korist cijele zemlje. Svaka uspješna politika mora imati odgovarajuće vrijednosti, sadržaj i formu.
Jer kao što potvrđuju izbori 2015., uvijek se može pojaviti netko treći i do kraja zakomplicirati političku situaciju. Zato su posljednji parlamentarni izbori trebali biti putokaz svima koji ozbiljno računaju na obnašanje vlasti u Hrvatskoj. Bave li se politikom isti ljudi na isti način i pritom doživljavaju poraze ili barem razočaravajuće rezultate, teško je očekivati da će sljedeći put biti drukčije. No, velikom dijelu hrvatskih političara puno je važnije i ugodnije biti na čelu stranke, nego li države. U prvom se slučaju greške opraštaju, u drugom pamte.
tportal
