U socijalističkoj Jugoslaviji postojao je, sjetit ćete se, mit o legendarnom rudaru iz Breze Aliji Sirotanoviću, koji je u jednom radnom danu iskopao više ugljena od još legendarnijeg sovjetskog rudara Alekseja Stahanova. U ono vrijeme, kada se udarništvo cijenilo puno više od muljaža tipova koji se nikada nisu vrući napili vode (oni će se pojaviti puno kasnije), to je, velim, doživljavano kao postament za mit koji se glancao na sve moguće načine. Uz ostalo i izmišljenim anegdotama, od kojih jedna kazuje da je Tito pitao Aliju, nakon što se okitio ordenom junaka socijalističkog rada, treba li mu što, a ovaj je, kao, odgovorio: “Veća lopata, druže Stari.” Stvarno, međutim, Sirotanoviću uopće nije trebala lopata jer je radio pneumatskom bušilicom, a lopatala su osmorica njegovih kamerata, zajedno s kojima je i srušio rekord Alekseja Stahanova.

Ali pustimo sve to. Alija je sa svojim jaranima iz smjene u jednom danu odvalio iz utrobe zemlje 158 tona mrkog ugljena i to mu nitko ne može oduzeti ni danas, kada se na to gleda s grohotnim podsmijehom. Uostalom, ako je to smiješno, da vidimo tko su novi junaci našeg doba. Tu zbilja nema razloga ni za kakav smijeh, ali itekako ima, vidjet ćemo, za teško, invazivno grčenje želuca. O tim novim junacima redovito i marno izvještava hrvatsko izdanje poslovnog magazina “Forbes”, kojem se redakcijsko srce ispuni ponosom uvijek kada piše o broju milijardera u zemlji, jer taj broj, kao i svote koje pospreme u džepove, neprestano i nezaustavljivo raste. Tu Hrvatska visoko prednjači u regiji, što znači da kod nas krupne parajlije očito bolje uspijevaju nego u Srbiji, BiH, Crnoj Gori…, čak i nego u osjetno razvijenijoj Sloveniji. I to onda hrvatski mediji, sa svakom objavom novih podataka, obavezno dočekuju s radosnim jujukanjem, iako ono svaki put zazvuči kao sardonično cerekanje nad otvorenom rakom. Uz ovo, naime, ide i podatak da je Hrvatska na samom evropskom vrhu po socijalnom jazu koji je zinuo između bogatih i siromašnih. A to znači da, u očitoj uzročno-posljedičnoj sprezi, na svakog milijardera dolazi sve više hiljada, desetina hiljada onih koji nemaju dovoljno za hranu, odjeću, benzin, kino, kazalište… Na kraju krajeva, ni za novine koje im prodaju ovu idiotsku priču samo zato što i same više drže do interesa svojih sve bogatijih vlasnika nego sve siromašnijih čitatelja.

Zato ta priča koja vrijeđa zdravu pamet ima stalno nove nastavke, a posljednji smo dočekali ovih dana. Ozareni “Forbes” nas obavještava da su hrvatski milijarderi, od kojih su pedesetorica najbogatijih dosad raspolagali sa 11,5 milijardi kuna, u posljednjih godinu dana uvećali bogatstvo za dodatnih 1,3 milijarde. Dakle, ugrubo, za desetak posto, što je rast koji vam, čak i ako to ne želite, otvara oči. Istodobno je, naime, prosječna plaća zaposlenih u Hrvatskoj narasla samo 0,7 posto, ali je u pojedinim mjesecima 2012. čak padala, što je u ovoj krizi, kojoj se ne vidi kraja, očekivana perspektiva i ubuduće. Što to znači valjda se ne mora objašnjavati ni zadnjem bedaku. Jer ne treba ni slovom biti upućen u teoriju viška vrijednosti da bi se vidjelo kako se hrvatski milijarderi nezasitno bogate, dok su stope privrednog rasta u minusu, isključivo na grbači svojih zaposlenika. Ili, da to reknemo direktnije, parazitiraju na njihovim opustošenim i sve neizvjesnijim egzistencijama.

U svakom slučaju, Alija Sirotanović u ovakvom sistemu sigurno ne bi završio na novčanici državne valute, puno je vjerojatnije da bi do nje mogao doći samo teškom mukom – metodama u stilu svog prezimena. Zato kada čujete nekoga da se smije na njegov spomen, najlakše ćete se othrvati kikotanju ako u mislima uprizorite tipa koji ga je zamijenio na tronu junaka našeg vremena. To je milijarderska štetočina, čiji kolektivni portret izgleda, najkraće, ovako. Ništa ili jedva išta proizvodi, ali zato masovno kupuje, mahom u inozemstvu, i to onda preprodaje u zemlji, uz nadu da taj kompradorski model može trajati unedogled. Ali, žalim slučaj, ne može. To sliči na vlak s kockastim kotačima, a u krajnjoj liniji sadrži i klicu samouništenja koja ubrzano bubri na memljivoj podlozi ove krize. Ne radi se samo o spomenutom rastućem jazu između bogatih i siromašnih, zbog kojeg otkucava bomba socijalnih frustracija i bjesova što svakog trenutka može eksplodirati, nego i o nečemu čime kapitalistička klasa još direktnije puca u vlastite noge. Riječ je o tome da sve veće odlijevanje profita u njihove džepove, uz sve manje plaće zaposlenih, čini golemu većinu stanovništva kupovno impotentnom. A kada oni nemaju čime kupovati, ni kapitalisti nemaju kome prodavati. To je povratna opruga koja njih lupa tim jače što je više zatežu, tj. tim jače što više smanjuju plaće svojih zaposlenika, i to nije nešto što vrijedi samo za Hrvatsku i za ovo današnje vrijeme. John Kenneth Galbraith upravo taj bogataški autizam u kresanju plaća uzima kao glavni uzrok velike američko-evropske krize 1929. i narednih godina, a zanimljivo je da odmah zatim spominje još nešto što danas također gledamo. To je mahnito odlijevanje kapitala iz proizvodnje, gdje su profiti mali ali pouzdani, u burzovne i bankarske špekulacije, gdje su profiti veliki ali sasvim nepouzdani (primjer Cipra). Tako postaje očito da je “Forbesova” mezimčad već tada dovoljno poopćila svoje štetočinstvo da se može govoriti o univerzalnom pravilu.

Istinabog, postoje neke razlike u nijansama, pa je zbog poslovne konzervativnosti današnjih banaka u Hrvatskoj ovaj drugi uzrok krize barem zasad manje prisutan. Ali je zato naglašeniji onaj prvi, zbog čega je ona, ponavljam, izbila u sam evropski vrh po socijalnim razlikama, a to prate i drugi oblici socijalnog deprivilegiranja i deklasiranja radnika i cijelog društva. Hrvatska je danas zemlja u kojoj sindikati muku muče s tzv. reprezentativnošću, jer im se članstvo osipa ne samo zbog nemoći da ga zaštite, nego i zbog masovnih otkaza. Hrvatska je zemlja u kojoj je novinska vijest postalo već i to kada radnicima nekih velikih tvrtki stignu plaće (kao ovih dana u riječkom 3. maju). Ovo je zemlja u kojoj novi privatni vlasnik splitskog brodogradilišta uvredljivo zabranjuje pušenje radnicima koji su to brodogradilište stvorili, dok za njega nije nimalo sigurno hoće li ga znati barem neko vrijeme održati. Ukratko, Hrvatska je zemlja u kojoj svaka nova objava “Forbesove” liste najnaprednijih bogataša neodoljivo sliči na smrtovnicu kojom se obznanjuje da je umro još jedan dio kreativnih potencijala društva. A to znači i dio društva u cjelini.

Izvor: Novosti