Godine 2016. na Interliberu se, u izdanju Školske knjige, pojavilo drugo, prošireno izdanje “Književnog leksikona”, samostalno autorsko djelo profesora Milivoja Solara. Nevelika, krajnje svedena knjiga, u kojoj se jezikom razumljivim svakome pismenom građaninu predstavlja najsvedenija bit književne povijesti, teorije književnosti, njezina pojmovnika i imenika. Vodeći računa o kompleksnosti svakog pojma i svake leksikografske jedinice u svojoj knjizi, Solar nastoji da razumljivim učini i ono što je po prirodi stvari nerazumljivo. Književnost je, kao i filozofija, ili kao filologija u cjelini, nalik onim sedimentnim stijenama u kanjonu Neretve. Da bismo razumjeli onu koja je na samom vrhu i na površini, po kojoj je prosut tanak sloj zemlje iz koje niče osamljeni bor, moramo imati pojam o slojevima koji su ispod nje, sve do samog dna i do rijeke koja u dubini teče. Profesor Solar, međutim, u svom “Književnom leksikonu” upustio se u gotovo nemoguć pokušaj da objasni značenje, smisao i važnost svakoga svog pojma, tako što će s dvije-tri riječi premostiti sve sedimente. Nije to pisanje književnog priručnika za idiote – kakvo bi, možda, bilo moderno u Americi ili na Zapadu – to je nešto mnogo veće i ambicioznije: pisanje književnog priručnika za one koji nisu čitali, ali možda hoće. Solarov “Književni leksikon” je, kako će biti riječi u popratnim tekstovima, “namijenjen učenicima, studentima i ljubiteljima književnosti općenito”. Ali zapravo bi se moglo reći da je namijenjen onom čovjeku koji će u kupeu putničkog vlaka postaviti profesoru pitanje što je to roman, ili što je to postmodernizam?
Naravno da sam kupio i drugo izdanje “Književnog leksikona”, premda sam već imao prvo, objavljeno 2008. u izdanju Matice hrvatske. Osim što na titularnoj stranici piše da je ovo izdanje prošireno, pa u njemu ima i nečega što nije bilo u prvom izdanju, volim ovakve knjige, a one su toliko rijetke. Malo ih je u hrvatskoj kulturi, ali ih je malo i u bilo kojoj, pa i mnogo većoj, bogatijoj i razvijenoj kulturi. Zašto ih je malo? Zato što se u povijesti jedne kulture jedva nađe takvih sveznalaca i genijalnih stvaralaca koji bi se odvažili do krajnje mjere pojednostavljivati svoja znanja i svoditi ih na leksikone koji bi istovremeno bili razumljivi potpunim neznalicama i korisni onima koji se s autorom mogu u znanju mjeriti. Da bi čovjek pisao takvu knjigu – a to je ona vrsta leksikona koji isključivo može biti djelo jednoga autora, nikako autorskog tima – istodobno se mora izložiti riziku samosramoćenja, dok mu svijet njegova interesa mora biti savršeno jasan i bistar. S takvom knjigom ne stječe se slava, kao ni ugled među kolegama. Ona se sastavlja i piše uglavnom iz razloga koji se danas smatraju zastarjelim, a to su prosvjećivanje naroda i poučavanje, da ne kažemo učiteljevanje. Da bi sastavio ovakvu knjigu, Milivoj Solar istodobno je morao biti gospodar sveg znanja i učitelj. Nikako samo veliki profesor i akademska legenda jedne kulture, nego koprivnički srednjoškolski učitelj.
Zanimljivo je ispratiti imena pisaca iz cjelokupne književne povijesti, koji su se našli u njegovoj, strogo svedenoj knjizi. To je njegov mali kanon. Ali zanimljivije je nešto drugo: kako izgleda Solarov književno-jezični zahvat? Recimo, je li srpska književnost za njega isto što i bugarska – sjetimo se izolacionističke geste profesora Stanka Lasića – ili hrvatska književnost prirodno, logikom jezične i kulturne bliskosti, štedro zahvaća i svoja susjedstva? Odgovor na ovo pitanje donekle je predvidljiv i očekivan: sve ono i svi oni koji su Solaru u srpskoj, crnogorskoj ili bošnjačkoj književnosti bili važni prije 1990, ostaju mu važni i u “Književnom leksikonu”. On je sa stanovišta benkovačkog, korčulanskog ili velikogoričkog cenzorskog komesarijata crveni jugoslavenski đavo, čije knjige svakako bi valjalo spaljivati na trgovima. Ili ih ne financirati javnim novcem! Stoga je cendranje Ministarstva kulture i niza situiranih uglednika nad smrću osamdesetdevetogodišnjeg Solara tipični pogrebni cinizam i licemjerje. Ili kondoliri i kondolirke ustvari nisu ni čitali radove Milivoja Solara, niti tu prelistali “Književni leksikon”. Jer da jesu, nikako u njemu ne bi nalazili svoga velikana.
Drugo izdanje “Književnog leksikona” kupio sam, a da nisam ni provjeravao kakvim je sadržajima i kojim natuknicama prošireno. Premda to inače činim, i premda se pri susretu s ovakvim knjigama, leksikonima, panoramama, antologijama, pregledima, često odajem toj svakako bizarnoj navadi da po indeksima imena i u sadržaju čega tu ima, a čega nema. A kako sam i sam pisac, potražim ima li u knjizi i mog imena. Ali ovaj put to nisam učinio. Naprosto zato što u jednom malom “Književnom leksikonu”, pisanom iz te uzvišene perspektive vječnosti, u knjizi dakle Eshila, Sofokla i Shakespearea, koja nikako ne pretendira da zahvati suvremenost, te u književnoj kulturi čiji se kanoni prirodno zatvaraju nad još uvijek živim grobovima Marinkovićevim, Kišovim, Pavićevim i Ugrešićkinim, a koja ni Ugrešićku ne bi priznavala da nije spomenutog pogrebnog cinizma i licemjerja, nema smisla tražiti pisca rođenog 1966, dakle cijelih dvadesetak godina nakon što su se rađali posljednji kanonizirani. Pritom, taj pisac – govorim o sebi u trećemu licu – gotovo da je apsolutna nepoznanica onoj hrvatskoj akademskoj kulturi iz koje proistječu kriteriji nacionalne književnosti ili književnosti jednoga jezika. Mnogo je više znanstvenih tekstova o tom piscu u posljednjih dvadeset i kusur godina objavljeno na poljskom, ili na njemačkom, ili na engleskom, nego na hrvatskom jeziku. I doista, nema on iz čega biti kanoniziran i potom plasiran u ovakvu jednu svedenu i strogu knjigu. Pa mi stoga nije na um palo da svoje ime potražim u Solarovom “Književnom leksikonu”. Konačno, čak i da Milivoj Solar nije tako ozbiljan znanstvenik, profesor i književni obrtnik, pa da se poigrao šarenim popkulturnim efektima, ni preko njih moje neznatnosti ne bi se moglo u njegovoj knjizi naći. Po mojim se djelima – izuzev jednog zacijelo slučajnog izuzetka, iz vremena prije osnivanja Hrvatskog audiovizualnog centra – ne snimaju se u Hrvatskoj filmovi, nikad nijedan moj roman nije dramatiziran za hrvatske pozornice, nikada nisam nagrađen nikakvom državnom nagradom…
Tako je danima “Književni leksikon” Milivoja Solara, drugo izdanje Školske knjige, iz 2016, boravio u mojoj kući, i stanovao pokraj moje fotelje, a ja sam ga, između ostalih rituala svakodnevice i čitanja drugih knjiga, uzimao u ruke, da bih se divio mudroj jednostavnosti i tačnosti Solarevih natuknica, a bogme i da bih ponešto naučio. Golemo je i pregolemo čovjekovo neznanje, tako da i pod stare dana najvažnije stvari o svojim poslovima i profesijama učimo iz knjiga i priručnika za početnike. Oni malobrojni koji iz takvih knjiga nemaju što više naučiti, red je da ih za opće dobro krenu pisati.
I onda sam, valjda sedmoga dana, nasumičnim listanjem “Književnog leksikona” naišao na slovo J, i pod tim slovom na svoje ime i prezime. Osjetio sam se kao pred skrivenom kamerom, da bi me zatim oblio onaj neobični i riječima teško opisivi posvemašnji osjećaj nenadane časti. Pred tim tekstom, ni kratkim ni dugim, u koji su na taj savršeno jednostavan i razumljiv način bili smješteni moji život i djelo, osjetio sam se, istodobno, i skromnim poput indijskog pustinjaka, i savršeno ostvarenim. U hrvatskoj i bosanskoj književnosti, jer ja sam, veli Solar, hrvatski i bosanski pisac, bit će to najveće priznanje koje sam doživio. Većeg, barem iz moje perspektive, vjerojatno ne može ni biti. Profesor Milivoj Solar smjestio je me u “Književni leksikon”, premda u njemu nema pisaca moje ni nekoliko starijih generacija, i premda ni u hrvatskoj, ni u bosanskoj akademskoj literaturi nije mogao naći gotovo nijednog obrazloženja da bi takvo što trebao učiniti. Mogao je to učiniti samo nakon što je čitao moje knjige, i nakon što je, suprotno svim akademskim navikama i ponekom pravilu, svoje čitanje teksta postavio kao prvi i posljednji kriterij.
Čovjek kada je izložen progonu i omalovažavanju, ili kada mu, kao što se to u Hrvatskoj često radi, odriču vjerodostojnost i kompetencije u nečemu na što je sveo sav svoj život, hvata se za ono što ga u njegovoj suštinskoj posvemašnjoj samoći jedino može spasiti. U ovih deset godina, otkako je izašlo drugo izdanje “Književnog leksikona”, nekoliko sam puta posegnuo za tom knjigom, iz razloga bizarnog i rekao bih žalosnog: da pročitam Solarevu natuknicu o sebi. I da pobjegnem u nju.
Profesora Milivoja Solara za života nisam sreo.
