Nisu to činili samo blesani, konjunkturni nacionalisti i intendanti u pokušaju, nego su zadnjih dana, tjedana i mjeseci i neki pametni i pošteni ljudi govorili da je ćirilica i hrvatsko pismo, te su ćirilično hrvatstvo koristili kao argument da se Srbima dopusti javno korištenje azbuke u općinama i gradovima gdje njihov udio u stanovništvu prelazi zakonom određeni postotak. Neobično je, međutim, kako nisu uočili paradoks u svojoj nesumnjivoj dobronamjernosti. Naime, ako je ćirilica i hrvatsko pismo, zašto bi se ona uopće uvodila u službenu upotrebu u Hrvatskoj? Pa ne postoje, valjda, Hrvati koji ne znaju latinično pismo, te bismo im pomogli uvođenjem ćiriličnog pisma da se snađu na putu od Općinskog suda do policijske stanice i katastra. Ako je ćirilica hrvatsko pismo – kao što je, recimo, gotica njemački alfabet – tada njezino uvođenje može proizvesti samo nepotrebnu zbrku. A netko bi se razuman mogao zapitati i zašto je 1990. ćirilica izbačena iz hrvatskih škola, i zašto se od te sezone hrvatske državne nezavisnosti (i neovisnosti) ni u jednoj hrvatskoj knjižari više nije našla knjiga objavljena na ćiriličnom pismu?
Možda pametni i pošteni ljudi insistirajući na hrvatstvu ćirilice smatraju da je ćirilica, ipak, malko više srpska nego što je hrvatska, ali to ne žele reći, nego pokušavaju potajice pomoći svojim susjedima manjincima. Na simboličkoj razini nastoje danas činiti ono što je 1942. činila Diana Budisavljević. Lijepo je to, vrijedno pohvale, pa i divljenja, jer hrabro je u današnjoj Hrvatskoj izgovoriti riječ-dvije u korist ćirilice. Pledoaje u korist azbuke nećete čuti niti od jednoga hrvatskog pisca (izuzmimo Igora Mandića, Predrage Lucića i Matvejevića, Borisa Dežulovića i Antu Tomića) ili javnog intelektualca, a najviše što će vam ta, uglavnom, lijevo-liberalna bratija priznati bit će to kako, možda, u vrijeme dok narod gladuje i nije vrijeme za ćirilicu. Baš kao da je azbuka neko veoma proždrljivo pismo, pa izjede Hrvatima sav njihov kruh. Ili kao da se u vremenima gladi, ako su i takva vremena došla, treba voditi računa samo o većinskim, hrvatsko-katoličkim trbusima. Zato je lijepo, kažem, i vrlo hrabro, čak i ludo neustrašivo, u današnjoj Hrvatskoj prošaptati makar ijednu lijepu u korist ćirilice.
Međutim, problem je taj što je eventualno hrvatstvo ćirilice, ovako ili onako, argument protiv njezinoga javnog isticanja. Ćirilica, naime, ne može biti malo hrvatska, a više srpska. Mogla bi, istina, biti i hrvatska i srpska, ali u tom slučaju ne bi protiv ćirilice bili razni stožernici, niti bi Branka Kamenski ćirilicu mogla usporediti s Richardom Wagnerom. Biva, kao što Izraelci ne daju da se izvodi Wagner, tako po ovoj stožernici hrvatske kulture i prosvjete Hrvati ne bi smjeli pripustiti ćirilicu. Bit će, ipak, da oni bolje od nas drugih znaju što trenutno jest hrvatsko, a što nije hrvatsko. Osim toga, povijesne i kulturne okolnosti se mijenjaju, mijenjaju se konteksti, pa tako ono što je, možda, jučer ili prije pet stoljeća bilo hrvatsko, danas više nije hrvatsko. Ono što je bilo znak identiteta, danas je znak izdaje i agresije, jer podsjeća tisuće i stotine tisuća žrtava Domovinskoga rata na stradanje njihovih bližnjih. Dakle, ćirilica je nekada bila hrvatska, ali danas više nije. Kao što je nekada, recimo prije dvadeset i koju godinu, Hrvatska bila domovina Nikole Tesle, a nakon što mu je usred Gospića 1991. spomenik dignut u zrak, ona to više nije. Je li, recimo, Tesla dio hrvatske kulture možemo najbolje provjeriti ako zamislimo toga slavnog Srbina negdje u Lici 1992, 1993. Nasuprot, recimo, trenutačno raščinjenom generalu Mirku Norcu. Kako bi se tad proveo Nikola Tesla? Ne možemo svojim smatrati nešto čemu ćemo istovremeno osporavati pravo na goli život, na ljudsko dostojanstvo i na različitost. Ako u Hrvatskoj nema mjesta za ćirilicu, ako ona vrijeđa većinske osjećaje, ako protiv ćirilice propovijedaju katolički biskupi i ako je ćirilica, kako čujemo, znak zločina i zločinaca, tada u hrvatskoj kulturi nikako ne može biti mjesta ni za Nikolu Teslu, kao što u njoj nema mjesta za Ivu Andrića.
Ako ćemo danas govoriti o ćirilici – a pitanje je ima li to uopće smisla – i ako ćemo se protiviti agresivnoj većini, državnome radiju, televiziji i institucijama nacionalne kulture – što doista nema nikakvog smisla – tada o njoj, kao odgovorni i duboko žalosni ljudi, možemo govoriti samo kao o srpskome pismu. Ne samo da ćirilica odavno nema nikakve veze s hrvatskom kulturom, ne samo da se živa hrvatska književnost u posljednjih nekoliko mjeseci stoput riječju, djelom i previdom odrekla ćirilice, nego ćirilica iz hrvatske perspektive ne može biti promatrana ni kao rusko, bugarsko, ukrajinsko pismo. Ćirilica je za nas samo srpska, i bit će srpska dok god se na nju ne naviknemo. A to se, sva je prilika, neće dogoditi nikad, jer se, malo-pomalo, u konstrukciju hrvatskoga nacionalnog identiteta posljednjih mjeseci ugrađuje negativan i neprijateljski odnos prema ćirilici. Stvara se nešto što će, po svoj prilici, kasnije biti nepopravljivo. Jer onaj kome danas ratne rane nisu zacijelile, neće mu zacijeliti ni za sto, ni za dvjesto godina. On je po nacionalnom osjećaju otvorena živa rana, od toga živi, ranom se hrani. Opasno je tako živjeti, ni najgori dušmanin ne bi to Hrvatima poželio, ali ako oni tako žele, ako tome teže njihove kulturne institucije, ako je to temelj nacionalne politike, ne može se više ništa. Srpska manjina u Hrvatskoj bit će u toj stvari samo kolateralna kolektivna žrtva, sve dok je kroz generaciju ili dvije sasvim ne nestane. Tada će u Hrvatskoj ostati samo Hrvati i – ćirilica. Ćirilica kao prijetnja i uvreda upućena od onih kojih više nema.
U jednom trenutku, Zoran Milanović izgovorio je: pokažimo velikodušnost! Pitanje manjinskih prava, identiteta Drugoga i Drukčijega, ne tiče se velikodušnosti. Čak se ne tiče ni zakona, donesenih očito samo zato da bi se prevario Bruxelles, da bi se ušlo u Europsku Uniju, i tek onda se otvoreno pokazalo što se misli i osjeća prema svemu Drugom i Drukčijem. Manjinska prava i poštovanje različitosti, koje uvijek počinje od odnosa većega prema manjemu, a nikada obrnuto, ono je što razlikuje civilizirani svijet od samoubilačkih i sebi dovoljnih zajednica. Pitanje Drugoga i Drukčijega u Hrvatskoj se tiče isključivo i samo odnosa prema Srbima. Sva druga manjinstva marginalna su, svaka druga snošljivost potpuna je tlapnja. Odnos prema ćirilici odnos je prema Srbima, a ne prema stradanjima iz 1991. Uostalom, Vukovar su napadali latinični tenkovi i topovi. Ako smo zaboravili, službeno pismo Jugoslavenske narodne armije, bila je – latinica.
Izvor: Jergovic
