Ivo Andrić umro je u jedan sat po ponoći. Bio je četvrtak, 13. ožujka 1975, i bio je to kraj duge agonije koja je, bez nade u oporavak, potrajala od prosinca protekle godine. U službenim kalendarima Andrićeva smrt susrela se sa smrću Veljka Vlahovića, političara, narodnog heroja i revolucionara, koji je šest dana ranije umro u Ženevi. Beogradom se širila glasina, ružna i indiskretna, kakve su Andrića pratile cijeloga života, pa ga prate i svih ovih četrdeset godina koliko ga nema, kako je umro još u petak, istoga dana kad i Veljko Vlahović, ali su ga držali u hladnjaku mrtvačnice sve dok Jugoslavija nije oplakala i pokopala crnogorskog heroja. Ta je laž bila potrebna jer se osjećalo koliko bi Andriću bilo neugodno kada bi za nju znao. Mudrost je rulje da za svakim pošalje trač u kojemu se žrtva otiskuje i prepozaje kao lice mrtvaca u posmrtnoj maski.
Bio je prosinac 1944, Jugoslavija je još bila u ratu s Madžarskom, kad su na Dunavu naši presreli teretni brod koji je prevozio tabake knjiškog papira. Dragocjeni teret je zaplijenjen, a prije nego što je i dopremljen u Beograd već se raspravljalo za što će biti upotrijebljen. Prije nego što započne izgradnja socijalizma bilo je potrebno izdati Knjigu. Koju, to se još nije znalo. Marxov Kapital, Lenjina, Staljina, Ustav nove Jugoslavije… Marko Ristić, nestor srpskoga nadrealizma, Krležin prijatelj, pretekao je ratne komesare, njemu je na kraju dopao sav madžarski papir. Na tom je papiru u ožujku 1945. tiskana “Na Drini ćuprija”, prvo izdanje jednoga od tri Andrićeva romana napisana u okupiranom Beogradu. Ristić je bio i Andrićev prijatelj, premda ih je dijelio sav ponor nadrealizma.
Tokom ljeta i jeseni 1945. u Sarajevu i Beogradu objavljeni su “Travnička hronika” i “Gospođica”. Ivo Andrić u to vrijeme već živi u sarajevskom hotelu Evropa kao bosanskohercegovački narodni deputat. Ulaz u hotel stotinjak je koraka od stare Andrića kuće, koja se nalazi ispred Bučukovog antikvarijata. Godinama kasnije kuća će biti srušena da bi u ulici bilo više svjetla. Njega nije briga. Uvijek se trudio da za sobom zamete sve privatne tragove, naročito one koji su se ticali obiteljskog porijekla. Ali ta kuća, koje odavno nema i čije je prazno mjesto Miroslav Karaulacsnimio u jednoj od epizoda sjajne dokumentarne serije o Andriću (režirao Goran Marković, koji se upravo bio vratio iz Praga, s akademije), bila je poprište nenapisane sage o Pamukovićima, čiji se torzo da nagovijestiti iz nekoliko pripovijetki. To je jedna od njegovih nedovršenih ili nenapisanih knjiga. Najdalje je otišao s romanom o posljednjim desetljećima turskoga Sarajeva, tom svojevrsnom “Sarajevskom hronikom”, koju su nakon njegove smrti urednici konstruirali i objavili pod naslovom “Omer paša Latas”.
Postoje tematski i stilski motivi i razlozi za te nikada ostvarene knjige. Andrić se još od mladih dana i od pripovijetke “Put Alije Đerzeleza” spremao za roman o Sarajevu, i u tim mu je pripremama minuo život. Od nekih je doba, možda i pod utjecajem Thomasa Manna, započinjao roman o katoličkoj sarajevskoj porodici Pamukovića. Govorio je kako bi napisao, samo kad bi bilo vremena i snage, roman o Ali paši Rizvanbegoviću, ali ta se knjiga ne naslućuje, osim što Ali pašu srećemo u epizodi “Omera paše Latasa”.
Razlozi stila ponešto su mutniji. Pišući “Kuću na osami”, kao i neke druge, izdvojene pripovijetke, pokušavao je biti drukčiji pisac: zasanjan, razmaštan, oslobođen potrebe za dokumentarnom vjerodostojnošću, razigran u konstruiranju i dekonstruiranju priče. Jesu li mu smetali prigovori, ako ih je uopće čuo, da je tradicionalan, starinski pripovjedač, realist na prijelazu vjekova? To je malo vjerojatno. Osim što takve primjedbe nisu izgovarali, a još manje ih zapisivali, ozbiljni čitatelji i književni kritičari, one za Andrićeva života nisu odjekivale javnim prostorom. Ali on je, ipak, žudio da bude drukčiji, da piše kao što su pisali oni europski pisci koje je cijenio.
Bosna je bila njegovo tematsko polje. O tome su ispisane mnoge rečenice, čija sentimentalnost zasmeta svakome tko bi da o tome nešto kaže. Zato je, možda, najbolje tako: Bosna je bila Andrićevo tematsko polje. Bio je pisac “cijele Bosne”, koji nije bio određen njenim nacionalnim i vjerskim partikularitetima. Je li takav bio zato što je po svome trajnom uvjerenju bio Jugoslaven, i što je do kraja života odbijao partikularizirati svoju pripadnost, ili su njegova politička uvjerenja, dijelom, posljedica njegova osjećaja i interesa za “cijelom Bosnom”, ili jedno s drugim nema nikakve veze?
Svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim imenom, te bi ga se tako i danas trebalo zvati. Nije on veći dio svoga vijeka pisao srpskim, a samo je rane radove napisao na hrvatskom, kao što se danas voli reći, nego je otpočetka pisao – srpskohrvatskim. Osim imena, takav je bio i njegov doživljaj jezika: pripadale su mu sve riječi, cjelokupni leksik, bez obzira na zemljopisno-jezično, kulturološko ili nacionalno porijeklo. I u pitanjima jezika, kao i oko nacionalnog samoodređenja, Ivo Andrić bio je vrlo dosljedan i nedvosmislen. U vjerskom smislu do 1942. pisao se kao katolik, da bi se onda u nekakvom internom popisu stanovništva u Nedićevoj Srbiji izjasnio da je “bez vere”. Svjedoci tvrde da je to učinio iz protesta zbog zločina nad Srbima u NDH, te zbog odnosa Katoličke crkve prema ustašama i njihovom djelovanju. Pedesetih godina postaje član Saveza komunista Jugoslavije, ali ne i borbeni ateist. Osim što je odavno minulo doba njegove borbenosti, on ateistom nije ni bio. Bio je vjernik bez vjere.
Andrićeve građanske okolnosti su za njegova života bile predmet beskrajnih ogovaranja. Nakon Andrićeve smrti predmetom ogovaranja postala je i njegova književnost. Tako postoji trač o pripovijetki “Pismo iz 1920.” koji govori da je Bosna zemlja vajkadašnje mržnje. Ili kolosalni trač, koji se već pomalo ugradio u konstituciju bošnjačkoga nacionalnog identiteta, o Andriću kao “mrzitelju Bosne” i “mrzitelju muslimana”, koji u svojim romanima i pripovijetkama “dehumanizira muslimanske likove”. Četrdeset godina nakon njegove smrti Andrića se ogovara po tabloidima, u zabavnim televizijskim emisijama i na simpozijima društava pisaca. I kako to već išće ovaj naš najrašireniji usmeni žanr, trač raste od usta do usta, balon se napuhava, ali nikako da pukne. Trač o Andriću najveći je trač južnoslavenskih društava uz, možda, onaj da Tito nije bio Hrvat, nego je bio Rus, ali taj trač je sitan, gotovo i nedostojan objekta ogovaranja, i tiče se samo urođeničkog zazora pred strancima, dok je trač o Andriću, doista, kolosalan, i tiče se njegova književnog djela i životopisa, svega što je u životu bio i svega što u životu nije bio.
Trač je žanrovski vrlo stroga forma. Kao u pravom pornografskom filmu tu se mora vidjeti baš sve, pa i ono što po prirodi stvari i shodno tački očišta čovjeku mora ostati nevidljivo. Oko trača nije ljudsko oko, oko je trača svevideće. Tako je i moglo proniknuti u tajnu Andrićeve književne i kulturne pripadnosti. Naravno, tajna ne postoji, jer Andrić je, rekli smo, bio jugoslavenski pisac, srpskohrvatskog jezika, rođenjem, porijeklom i književnim interesom iz Bosne. Ali kako Jugoslavije više nema, a nema, kažu, ni jezika srpskohrvatskog, tako bi Andrić u ostavinskoj raspravi nekome trebao pripasti. Zašto bi trebao? Pa ako su mrtvi i on i Jugoslavija, zar ne bi bilo prirodno da mrtvo mrtvome i pripadne. Knjige ionako pripadaju samo kulturi onih koji knjige čitaju.
Danas, 2015. Ivo Andrić nije, niti može biti, hrvatski pisac, koliko god ga neki ovdašnji zazivaju kao dio zajedničke, i hrvatske, i srpske, i bosanskohercegovačke kulturne i književne baštine. Bilo bi zanimljivo da nam kažu koga još, osim Andrića, smatraju dijelom te i takve, zajedničke, baštine. Možda stariju dubrovačku književnost ili braću Iva i Luja, Vojnoviće? Nije, valjda, Ivo Andrić jedina zajednička baština Srba i Hrvata?
Ivo Andrić ne ostaje izvan hrvatske književnosti zato što se jednom davno, bit će to 1919, osjetio protjeranim iz Zagreba. Nije toliko važno ni to što je i 1941, i 1971, i 1991. bio izdajnik, neprijatelj i srbokatolik, kakvim ga je lijepo 1971. opisivao Šime Đodan. Izvan hrvatske književnosti najmanje se našao zbog refleksa jata, i činjenice što je preuzeo lijepu srpsku ekavicu kao svoj pretežni, premda ne i isključivi književni izraz. Na Andrićevu književno-kulturnu pripadnost nisu mogla utjecati ni njegova građanska opredjeljivanja, ni to kojom se nacionalnošću upisao u svoju radnu, vojnu, planinarsku knjižicu…
Ivo Andrić danas nije hrvatski pisac, ali to nije u vezi ni s jednom njegovom odlukom ili opredjeljenjem. Isto tako, on je mogao biti i hrvatski pisac, opet bez obzira na svoje odluke i opredjeljenja. Njegovo (ne)pripadanje hrvatskoj književnosti tiče se oblika i okvira samoodređenja te književnosti mnogo više nego samog Andrića.
On je pisac “cijele Bosne”, tvrdnja je koju su od Ivana Lovrenovića prihvatili čak i oni koji na Andrićevom pretpostavljenom hrvatstvu zasnivaju svoj interes za njegovim književnim djelom, ali kako da Andrić bude hrvatski pisac ako hrvatska književnost svojom ne doživljava “cijelu Bosnu”? Kulturno-književna pripadnost nekoga pisca određena je, prije svega drugog, piscima na koje se poziva, kojima se utječe i s kojima predstavlja svojevrsnu zajednicu. Pisci koje Ivo Andrić smatra svojima, koje baštini i od kojih uzima, redom su ovi: Petar Kočić, Simo Matavulj, Svetozar Ćorović, Janko Veselinović… Nije baš nikakav problem što nijedan od Andrićevih uzora, osim Matoša, kojem duguje ton svoga adolescentskog pjesništva, nije Hrvat, nego je problem što hrvatska književnost, na način na koji je definiraju njeni prvaci i politički komesari, o Kočiću, Matavulju, Ćoroviću i Veselinoviću zna onoliko koliko svojim studentima na kolegiju srpske književnosti stigne ispredavati profesor Dušan Marinković. Način na koji je unutar hrvatske književnosti postavljena granica identiteta i književnih interesa odredio je pripadnost Andrićeva književnog djela. Parafrazirajmo cijenjenoga, velikog profesora Stanka Lasića: Andrić je nama bugarski pisac.
Ili je, ipak, malo više od toga. Naime, u posljednjih dvadeset i pet godina bosanskohercegovački su Hrvati, pisci i književni historičari, oni u Mostaru, koliko i oni u Sarajevu, Ivu Andrića dosljedno tumačili iz vlastitoga identitarnog ključa, a da im, pritom, Andrićevi uzori već ni po logici zavičajnosti nisu mogli biti strani. Tako su postupali i lijevi, i desni, svi, i bez obzira na politička opredjeljenja, pa i na stav o Bosni i njenom kulturnom identitetu. Preko njih, bosanskohercegovačkih Hrvata, Ivo Andrić danas ulazi u svekoliku hrvatsku kulturu, kao neka vrsta folklorne specifičnosti. Kao što ni gusle ili lijerica ne pripadaju Hrvatu iz Međimurja, iako su dio hrvatskoga folklornog identiteta, tako ni Ivo Andrić ne pripada svim Hrvatima. Možda bi ga trebali predavati na Međunarodnoj smotri folklora, svakoga ljeta na Jelačić placu?
Bosna je zemlja propuha, zemlja promaje. Strah od propuha najveći je od svih naših strahova. Pomalo se to proširilo i na okolne zemlje, tako da i u Zagrebu usred ljeta netko zatvara sve prozore na tramvaju. U subotu, 29. rujna 1973, u razgovoru s Ljubom Jandrićem ovako o tome kaže Ivo Andrić: “Moj tetak je tvrdio da se pre Švaba nije u Bosni ni znalo za promaju!” Andrić je pisac onih koji osjete što se sve iz ove rečenice u moguću priču širi.
