Uzrujao se tako građanin Pariza, podrijetlom iz Hrvatske, kada je u ambasadi svoje zemlje, u veleposlanikovoj sobi za audijencije, ugledao uokvirenu fotografiju koju je snimio Georgije Vladimirovič Skrigin, predratni baletan Hrvatskoga narodnog kazališta, kasnije slavni fotograf, filmski snimatelj i režiser. Slika prikazuje vođu partizanskoga pokreta Josipa Broza Tita u suknenoj zimskoj uniformi, s dvorogom vojničkom kapom na kojoj je petokraka sa srpom i čekićem. Osupnut onim što je vidio, građanin Pariza nazvao je redakciju prijestolničkog lista i prenio joj dojmove. Naravno, nije on telefonirao pariškim novinama, iako, rekli smo, već dugo živi u tom gradu, nego je zvao zagrebačku redakciju. Nije to učinio iz razloga diskrecije, jer nije u redu denuncirati tako svoje zemljake i pripovijedati Francuzima što se vidjelo u eksteritorijalnim prostorijama jednoga istočnoeuropskoga veleposlanstva, nego je naš Parižanin, podrijetlom Hrvat, dobro znao da pariškim novinama, barem onima nad kojim nadzor nema Marine Le Pen ili kakva tajna neonacistička organizacija, ne bi mogao objasniti zašto zapravo zove.
I zbilja, već sutradan, u hrvatskim novinama i na web portalima mogao je vidjeti nadnaslove “Diplomatski skandal?”, pa “Diplomatski gaf”, a ispod članaka u kojima se novinari ibrete i presenećuju, baš kao da su i sami redom građani Pariza, podrijetlom iz Hrvatske, stoje i danas, pet dana nakon objave, na oči Državnoga odvjetništva, ovakvi komentari na račun veleposlanika Ive Goldsteina: “U kojeg bi to boga Goldstein kao židov vjerovao? Poviest je pokazala da je njihov ovozemaljski /bog/ izključivo novac, ne prežući ni pred čim ovaj današnji poredak je stvoren od njih samo za njih, svi ostali su samo njihove lutkice, marionete koje za šaku škuda izvršavaju upute.” I što će na ovo reći građanin Pariza, podrijetlom iz Hrvatske? Što će reći na nekoliko stotina takvih i sličnih antisemitskih, filoustaških, neonacističkih komentara, koji se diljem interneta, na hrvatskim web portalima mogu naći ispod tekstova o “diplomatskom skandalu” sa ili bez upitnika? Neće reći ništa, nego će se praviti kako on nema ništa s tim. A ima, naravno, i on, i svi koji se javno snebivaju nad fotografijom u veleposlanikovom uredu, a privatno su spremni objasniti i zašto im baš ta fotografija smeta. U strogo anonimnom obliku, naravno.
Ivo Goldstein objašnjava da se Titova slika u njegovu uredu našla slučajno. Namjerio ju je odnijeti u jedan pariški lokal, koji je Josip Broz rado posjećivao. Ali čija bi se slika, zapravo, trebala naći u njegovu uredu i na njegovu kaminu, nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, i formalno postala fragment ujedinjene Europe? Odgovor ovisi od toga je li Hrvatska Europom postala na prevaru, ili je doista prihvatila da Europom bude i s Europom se ujedini oko temeljne misli i ideje na kojoj je ujedinjenje zamišljeno. Europa, naime, nije mogla biti ni kršćanska, ni judeokršćanska, ni bezbožnička, nije mogla biti republikanska, niti je mogla, poput Austro-Ugarske, potpasti pod zajedničku krunu. Europa nema zajedničku memoriju, jer su Europljani i oni koji su na lomačama spaljivali heretike, ali su Europljani i oni koji su spaljene heretike proglasili svojim zaštitnicima. U cjelokupnoj europskoj povijesti nije bilo događaja koji bi djelovao ujedinjujuće, oko kojeg bi se svi složili i našli se na zajedničkoj, europskoj strani. Sve velike i male ratove još od vremena Džingis kana Europa je vodila protiv sebe same i protiv drugih Europljana. Čak ni sam pojam ujedinjenja nije od toga čist, nego je, suprotno tome, u nedavnoj prošlosti predstavljao politički okvir najvećega zločina u njezinoj povijesti. Naime, Adolf Hitler planirao je svoju ujedinjenu Europu.
Događaj oko kojega se Europa ujedinila, misao, ideja, sura, paragraf, stih i riječ bez koje nikada ne bi bilo ni Europske Unije, ni Europskoga parlamenta, ni Vijeća Europe, kao ni same mogućnosti da se uspostavi zajedništvo između različitih kultura i jezika, borba je protiv fašizma. Oko svega drugog mogu postojati i postoje različita mišljenja, ali oko odnosa prema holokaustu, nacističkim koncentracijskim logorima, rasnim zakonima, istrebljenjima čitavih naroda ili već samoj ideji o neravnopravnosti koja proističe iz boje očiju, dužine bederene kosti ili obima lubanje, različitih mišljenja u ujedinjenoj Europi neće biti. Pojave li se, zajednica će se raspasti, jer neće biti misli, neće biti one vjere koja je stvorila pretpostavke zajedničke Europe.
I onda, što da radimo sa slikom vođe antifašističkoga pokreta u Jugoslaviji u prostorijama hrvatskoga veleposlanstva u Parizu? Čiju je sliku Ivo Goldstein mogao da stavi na to mjesto kao simbolički hrvatski prilog ideji europskoga ujedinjenja, ideji antifašizma? Ili bolje rečeno, koga to današnja Hrvatska može pokazati drugima kada bi da progovori o sebi i o svojima u Drugome svjetskom ratu? Je li, možda, Ivo Goldstein u sobi za audijencije trebao izložiti sliku poglavnika Nezavisne Države Hrvatske doktora Ante Pavelića? Naime, kada govorimo o antifašizmu, tada je, kao u malo čemu drugom u Hrvatskoj, izbor tako nedvosmisleno i bolno jasan: ili Pavelić ili Tito! Trećega nema, koliko god se domišljali i koliko god izmišljali i lagali sebe i Europu. Zna to jako dobro i građanin Pariza, podrijetlom iz Hrvatske, i to je jedini razlog što nije telefonirao redakciji Le Mondea ili Le Figaroa, jer njima baš nikako ne bi mogao objasniti svoj problem s fotografijom Georgija Vladimiroviča Skrigina. Nije to slika komunističkog diktatora, ama nije na njoj ni starac u ljetnoj rezidenciji na Brijunima dok pije viski s Orsonom Wellesom, nego pedesetogodišnji partizanski vođa, koji se bori i protiv Trećega Reicha, i protiv Mussolinijeve Italije, i protiv ustaško-četničke koalicije, koja bi se uvijek uspostavljala za velikih neprijateljskih ofenziva. A što se tiče zvijezde petokrake na njegovoj kapi, u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji, tu pomoći nema. Naš antifašizam je kao Heineken pivo: nema ga bez zvijezde petokrake.
U subotu cijela je Europa obilježila Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Sve javne televizije u regiji imale su specijalne emisije. U Beogradu, Berlinu i Beču, širom europske Europe, održavani su koncerti. Hrvatska televizija tog je dana izvještavala o domoljubnim aktivnostima predsjednika Generalskog zbora Marinka Krešića, čovjeka koji je odavao počast na sahrani zapovjednika Jasenovca, ratnoga zločinca Dinka Šakića, koji je na odru ležao u ustaškoj uniformi. O Danu borbe protiv fašizma nije bilo ni riječi. Jedini koji su ovaj dan obilježili bili su Zoran Pusić i njegova udruga. Eto, otud i čuđenje nad slikom u veleposlanikovom uredu, otud i antisemitizam anonimnih komentatora na web portalima. A otud i dojam da je Hrvatska na prevaru ušla u Europu.
Izvor: Jergovic
