Bila je bez dana škole. U desetoj se, uz mušku djecu, opismenila. Udala se u Oklaje kod Širokog Brijega. Nije putovala. Sav njen svijet prostirao se u radijusu od dvadesetak kilometara. Bilo joj je dvadeset devet kada je 1942. ostala udovica. Tada postaje glava obitelji, podiže djecu, pa unuke, živi životom tolikih hercegovačkih žena.Puši od osme godine. Godine 1977. iznenada umire sin Vitomir. Unuk dolazi iz škole sa zadatkom da načini pticu od drveta. Dijete nije vješto, pa mu baba pomaže. Tako nastaje prva njena skulptura. Nakon toga počinje svakodnevno djeljati. Sjekiricom pa nožem i rašpom od drveta stvara primitivne, ikonične figure, obično životinje, koje boji temperama i premazuje lakom.

Postepeno se oslobađa, njezini prikazi bivaju kompleksniji, poprimaju čudovišne, naivno nadrealne karakteristike. Takve njene ptice, vuka, lisicu, pijevca, gledam 1986. na izložbi u foajeu dvorane CDA u Sarajevu. Oko ptica se guraju i sudaraju, sve se pivama zalijevajući, klinci pred koncert SCH. Kada se u jednom trenutku prolomi Tenina distorzirana gitara, uplašene ptice Babe Penavuše poletjet će prema stropu i zalijetati se u stakleni izlog prema ulici. Ili neće biti baš tako. Dvadeset mi je godina i prvi put vidim radove Babe Penavuše.

Stvorenja iz snova

Njen vanjski svijet je potpuno skučen. Nije bila u kinu, na slikarskoj izložbi, u teatru, nije čitala knjige. Civilizacija joj donosi samo nevolje. Nasilne smrti, nesporazume s državom, strah od grada. Ono dobro je mimoilazi. Sva čuda svijeta njoj će se dogoditi u crkvi. Stari zavjet strašni je, veličanstveni spektakl. Novi zavjet je ono što su nevjernici učinili Sinu našem i Božjem. Između su psalmi, molitve, pjevanja. Za ženu žive i bujne mašte, i velikoga, nekontroliranog vizualnog dara, crkva je i njeno kino, i njen teatar, latinoamerički magijski realizam i Borgesov fantastični bestijarij. To što je vjernica, prava, u crno zabrađena, naša svenarodna baba vjernica, možda je i u vezi s tim što su crkveni ceremonijali uspjeli razigrati sav beskraj njezine imaginacije. Ali njezine crkvene skulpture, kao ni prikazi narodnih junaka, ni iz daleka nisu tako uspjele kao figure životinja. Penavušino je raspelo poput inih raspela koja izrađuju naivni umjetnici diljem kršćanskog svijeta. Ikonografski zasužnjen prikaz, u kojem se umjetnica ne usuđuje odmaknuti od onoga što je vidjela u crkvi. A i to je tako normalno. Stotinama se godina školovani umjetnici nisu usuđivali da pogledaju Krista drugim očima, i da redefiniraju znakove njegova života, smrti i uskrsnuća, pa kako bi se to od nje očekivalo? Njezin Isus vječan je samo u mjesnoj crkvi, i na nebu nad njenim komadićem Hercegovine. Drukčije je s Penavušinim pticama, vukovima, pijevcima, kornjačama i sovama. Oni su stvorenja iz njenih snova, oblici njene slobode, koja se, najednom, čini beskrajnom i neograničenom.

Baba Penavuša ima dvojicu umjetničkih srodnika: Iliju Bosilja i ranoga Petra Smajića. Ilija je počeo crtati i slikati u Penavušinim godinama, nakon što mu je država, kroz nacionalizaciju, otela zemlju. Bio je paor, ta zemlja bila je njegova crkva. Njegovo slikarstvo ostalo je izrazito ikonično, a njegov svijet od fotografiranog se svijeta tako intenzivno razlikovao – i konkurirao mu brojnošću svojih značenja, oblika i izraza – da je promatrač sklon misliti kako je među školovanim ili kanoniziranim umjetnicima jedva bilo nekog čiji bi se likovni svijet mogao svojom svedenom raskoši mjeriti sa svijetom Ilije Bosilja. Penavušine ptice, uza svo njihovo zastrašujuće šarenilo i fizičku ekspresiju, prirodno se razumiju s Ilijinim mitskom svijetom, vode dijalog s njim. Pritom, naravno, Penavuša za Bosilja nije znala, dok on za nju nije ni mogao znati.

Petar Smajić je, bit će, najveći neškolovani talent hrvatskog kiparstva. Bio je neusporedivo bolji prije, dok je djeljao po instinktu. Nakon što je vidio tuđe radove, ili, možda, pročitao neki priručnik za rad u drvetu ili udžbenik iz kiparstva, Petar Smajić izgubio je svoj svijet. Ili ga je izgubio kada se s obitelji, trbuhom za kruhom, iz Zagore selio u Slavoniju. On nije, poput Penavuše, bojio svoje figure, niti je imao njenu ludu maštu. Smajićevi rani radovi su konvencionalni na način narodnog umjetnika koji nastoji stvoriti figuru prema onome što oko sebe vidi. Ali istovremeno, njegovi prikazi izrazito su ikonični, ispunjeni težnjom za pojednostavljivanjem i otkrivanjem onoga nečeg jednog što figuru razlikuje od druge figure, čovjeka od drugog čovjeka. U toj potrazi za jedinstvenim, ali i u zavičajnom ambijentu, Petar Smajić srodan je Penavuši.

Šarenilo školskih tempera

Sofija Naletilić, rođena Penavić, postaje poznata, a potom i slavna, 1982. godine, kada je otkriva i prvu joj izložbu priređuje pjesnik i povjesničar umjetnosti Dubravko Horvatić. Baba Penavuša ubrzo postaje lik iz reportaža, dokumentarnih i zabavnih emisija iz svih jugoslavenskih televizijskih studija. Pojavila se nakon što se odavno već povukao prvi i drugi val hlebinskih naivaca, nakon što se proslavila i vojvođanska skupina naivnih umjetnika, uključujući famozne slikarice i slikare iz banatskoga slovačkog sela Kovačice, i nakon što su originalni umjetnici pretrpjeli lošu manirizaciju kroz bezvrijedne radove armade naivnih parazita. Baba Penavuša se, dakle, pojavila u vrijeme kada se naivna umjetnost publici popela na vrh glave, i izazivala je mučninu i gađenje.

Ali nju, po svoj prilici, nije bilo briga. Izrađivala je svoje “drvljače”, i nije se dala slavi. Kao ni na Iliju Bosilja, ni na Babu Penavušu nisu utjecale reakcije takozvane stručne javnosti. Nije pokušavala drukčije raditi, ili biti netko drugi. Za razliku od Petra Smajića, Penavuša je, očito, imala snažnu umjetničku samosvijest, taman i da nije ni znala što bi to bila samosvijest, pa još umjetnička. Radila je mnogo, navodno je izradila nekoliko tisuća skulptura, ali nakon što se odmakla od prvobitne jednostavnosti i otkrila sav čar šarenila školskih tempera, Penavuša nije dalje eksperimentirala, niti se, da malo fraziramo – razvijala. Odmah je nastupila kao dovršeni umjetnik, s nekom svojom neobičnom misijom da stvori cijeli jedan, mnogobrojan i raznolik životinjski svijet. Više je životinjskih duša u opusu Babe Penavuše, nego u svoj Hercegovini, zapadnoj i istočnoj.

Brut art

Umrla je 1994, s navršenom osamdeset i jednom, na Širokom Brijegu. Nekoliko mjeseci kasnije nagrađena je Grand prixom na Svjetskom trijenalu naivne umjetnosti u Bratislavi. Kao ni svi veliki i pravi naivci, primitivci, predstavnici brut arta i autsajderi, Baba Penavuša nije bila ništa od svega toga. Bila je umjetnica kao što je i Kandinsky bio umjetnik. Kao Ilija Bosilj, Emerik Feješ, Suzana Halupova, Slavko Stolnik. Kao Krsto Hegedušić, koji je imao sve potrebne škole i znanja.

Slikarstvo i kiparstvo elementarne su umjetnosti, iako se slikarski i kiparski zanati uče u školama i na akademijama. Ali za razliku od glazbe, a pogotovo književnosti, koje povlašteno pripadaju formalno obrazovanim, školovanim i prosvijećenim, slikanje i djeljanje stvar su talenta i unutarnjeg svijeta, koji se ponekad nazove i dušom. Stoga nije ispravno autsajdere i art brut tretirati kao geto. Babu Penavušu bi, kao i Iliju Bosilja, trebalo izlagati zajedno s akademskim umjetnicima – naravno, do kraja ostvarenim, kakvi su bili i njih dvoje. Na taj se način nikome ne oduzima, niti ne dodaje na vrijednosti, nego se uspostavlja neka nova, otvorena i komunicirajuća cjelina.

jergovic