U Barceloni, na svetoga Antu, godine 1986. dovršeno je tiskanje knjige “Ograničenja”. Objavljena u 400 broširanih i 150 tvrdo uvezanih primjeraka, od kojih je 50 numeriranih, “s potpisom autora i jednom originalnom grafikom Pere Marune”, ova knjiga nikada nije stigla do hrvatskih knjižara. Ali jedan njezin primjerak pronađen je ovoga proljeća – točnije 17. travnja – na polici s pjesničkim svescima, u podrumu antikvarijata u Vukotinovićevoj ulici, i otkupljen zatim za 60 hrvatskih kuna. Godinama nakon objavljivanja knjige vlasti će samostalne Republike Hrvatske tako nazvati nacionalnu valutu, u spomen na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poslije će lagati da tomu nije tako.U vrijeme kada je Boris Maruna predavao svoj rukopis u tisak, a bilo je to travnja 1985, bilo mu je četrdeset i pet, Jugoslavija je bila čvrsta i stabilna, i činilo se da od povratka u domovinu neće biti ništa. Slobodan Milošević pojavit će se tek dvije godine kasnije, a zatim i kancelarijski Titov general Tuđman. Vrijeme se tada uskovitlalo i ubrzalo, ali sljedeću je pjesmu iz knjige “Ograničenja” Maruna napisao ranije, i posvetio je Bogdanu Radici:

KAD DOĐE PRAVI ČAS

Ja ću ga poznati: osvanut će dan visok
Kao sunce, sunce kao
Gora, tjedan kao godina
I ja ću zbaciti vrijeme s leđa
I mom strahu, i mom kroničnom bronhitisu, mojoj astmi
I mojim hemeroidima ne će biti traga
I ja ću staviti ad acta sve primljene uvrede
Sve nenaplaćene račune i osjećati se ponovo
Kao da mi je osamnaesta
O veliki Bože
Kad dođe pravi čas
Ja ću zbaciti vrijeme s leđa
Kao prljavu potkošulju maloga državnog činovnika
I ustati kasnije nego inače (neka samo čekaju
U uredu) i pomno se izbrijati u starom ogledalu
Obući bolje odijelo
Zataknuti karanfil, ispiti dva špricera natašte
Nazvati svoju djevojku iz mladosti
I ugovoriti sastanak za poslijepodne
I potom
Kao nekad
Lijep, čist i uspravan
Preći ću pola Zagreba pješke
I uspeti se na
Strossmayerovo šetalište
I otići do Sabornice
Odmaknuti ustranu stražara i
Ušetati unutra kao mali bog
I dobaciti karanfil najzgodnijom tajnici
Dati predsjedavajućem
Nogom u stražnjicu
I jednostavno reći: Sjednica je
Završena.

Idite u miru svojim kućama,
Idioti!

Kako su raspodijeljeni i rasprodani primjerci knjige “Ograničenja”, mi to ne znamo. Živjeli smo daleko od Barcelone, još dalje od Newport Beacha odakle je Maruna svoju zbirku otpravio u svijet, ali da su nam tada, na državnoj granici, pronašli “Ograničenja” u prtljagu, imali bismo ozbiljan problem s policijom. U Službi državne bezbjednosti isljeđivala bi nas dvojica inspektora, jedan dobar, drugi zao, danas velikih domoljuba i znanstvenika, jedan s Hrvatskog instituta za povijest, drugi s Instituta Ivo Pilar. Uzalud bismo im obojici, kroz bijes i suze, objašnjavali da nas u toj knjizi zanima jedino poezija, i da je Boris Maruna veliki pjesnik ovoga jezika, kojega slobodno prenosimo preko državnih granica. Na osnovu izvješća dvojice budućih domoljuba, jednoga podrijetlom iz Zapadne Hercegovine, drugoga rođenog Zagrepčanina, pravomoćno bismo bili osuđeni na devet mjeseci uvjetno, zbog posjedovanja neprijateljske literature. Tada je, naime, režim već bio liberaliziran.

U pjesmi “Kad dođe pravi čas” pjesnik se nije nadao povratku. Pjesma je takva i napisana, jer povratka neće biti, ili je moguć samo u pjesmi. Pjesništvo je za Borisa Marunu bilo prostor potpune slobode, i mogao je zamišljati, on kojemu su Jugoslavija i bivša žena dvije najgore stvari koje su mu se dogodile u životu, kako stiže na Markov trg i u času slobode odmiče ustranu stražara, predsjedavajućem daje nogom u stražnjicu, kaže da je sjednica završena, i završava pjesmu veličanstveno: “Idite u miru svojim kućama, Idioti!”

Tog dana, i do navršenih pedeset godina Marunina života, “Idioti” iz sabornice bili su, uglavnom, komunisti. Doživjet će Boris, ono što Bogdan Radica neće, da “Idioti”, koje bi on u miru poslao njihovim kućama, budu bivši udbaši, nastaše i neo-ustaše, gadovi iz prvih redova, bogobojazni ognjištari i ostali, ali to sad više i nije važno. Važnije je da je jedna pjesma preživjela svoje vrijeme, da je nadživjela zanos s kojim je napisana, i danas, kada je čitamo, zvuči nam živo i prisutno, poput grafita s fasade preko puta, i pjesnikov glas osjećamo kao svoj vlastiti, pa vlastitom rukom odmičemo stražara ispred sabornice, predsjedavajućem Sabora dajemo nogom u stražnjicu, i izgovaramo: “Idite u miru svojim kućama, Idioti!”

“Ograničenja” su programatska Marunina knjiga, s njome je bio pri svojim pjesničkim i književnim vrhuncima, osamljen kao Bog i kao rimski papa, najsuvremeniji hrvatski pjesnik. Ovako je pisao u bilješci o piscu: “Kažu da je život odlaganje samoubojstva. Da bi bio moguć, kao svi ljudi, i ja živim u nadi, da će moja strana, ma što bila i ma što predstavljala, pobijediti jednog dana. Pretpostavimo da ne će. U tom slučaju, vi pobijedite.” A o poeziji tad misli ovako: “Kad ipak pišem, nastojim to činiti tako, da me mogu čitati i kibici nogometnih utakmica. Drugim riječima, poezija bi trebala izići na ulicu. To znači, da poezija, barem u jednom od svojih vidova, ne bi smjela biti teža od dizanja utega. Da bi bila odgovorna, bilo bi dovoljno, da pjesnik, poput smrti, bude slobodan od predrasuda. Znati sve o ničemu, znači imati otvoreni odnos prema svemu. Naravno, ja svoje predrasude nosim sa sobom. U neku ruku, nikada nisam živio izvan Hrvatske.”

U proslovu knjige, pjesnik se obraća “Ljubaznom čitatelju”, sljedećim stihovima: “Uvijek će se naći netko/ Da ti kaže da ovo nije/ Poezija/ Ti mu/ Ljubazni čitatelju/ Mirno odgovori/ Da je suvremena poezija/ Borba za opstanak.” Proslovu prethodi zahvala pjesnicima od D. H. Lawrencea, Williama Carlosa Williamsa, Bukowskog, Eliota, Pounda, Nicanora Pre, Zbigniewa Herberta, Pabla Nerude, Karla Krolowa… “To su ljudi, kojima dugujem riječ, ponekad cijeli stih, koncept, ideju, strukturu i, ponekad, samo moglu.” Među dvadeset nabrojanih imena, samo je jedno ime nekoga hrvatskog pjesnika: Danijela Dragojevića.

Nakon zahvale i proslova, slijedi moto knjige: “Ali ja sam na putu vazda nesretan: upravo u onoj gostionici u kojoj sam ja bio, nije znala konobarica hrvatski.” Riječi te pripadaju Ocu domovine, Anti Starčeviću. A puno dublje, u utrobi knjige, u spjevu “Ograničenja” stihovi su u kojima Maruna govori da ga umara svaki rad, da ga umaraju sprovodi, umara ga nebo i valovi na pijesku, “ali najviše od svega umara me telefon i prljavo donje rublje masa.” Prezir prema masama iz 1985. ostao je u pjesnika doživotan, samo su se mijenjale povijesne okolnosti i životne prilike. Ima nekoga živog literarnog cinizma u tome što je Boris Maruna doživio Hrvatsku, onakvu kakva je sasvim neočekivano nastala i kakva je, uostalom, i danas. Hrvatsku Ruže Tomašić. Njemu je, međutim, bliži bio Ivica Račan.

Neka se sasvim celebralna proza otvara pred čitateljem, dok zamišlja hrvatske emigrante, radnike i stare ustaše, koji paranoično strepe pred udbinim atentatorima, i koji ispod ruke, tajno, kupuju knjigu pjesama Borisa Marune, što je u izdanju Knjižnice Hrvatske revije urednički potpisao Vinko Nikolić… Ali čiji li je, Bože, bio ovaj primjerak iz antikvarijata u Vukotinovićevoj, ako ga na tom mjestu nije posijao sam Maruna, uvjeren da ga nitko prije mene neće naći.

Izvor: Jergovic