Dogodi se još uvijek u Hrvatskoj, premda sve iznimnije i rjeđe, da se na javnoj dužnosti zatekne društveno svjestan pojedinac, koji je u stanju jasno razlikovati privatni od javnoga prostora. Posljednji takav primjer zbio se u malenoj općini Tribunj (1536 stalno nastanjenjih, prema popisu stanovništva iz 2011.), gdje se općinski načelnik Marko Grubelić dizao prije zore i prije plažnih čistača da pokupi preko noći ostavljene ručnike i ležaljke, kojima su građani, pretpostavlja se turisti, ali većinom naši ljudi, te poneki stranac koji se hitro prilagodio lokalnim običajima, rezervirali najbolja mjesta na plaži. Običaj je to stari i za njega zna svatko tko se makar jednom izložio čarima ljetovanja u malenim mjestima na dalmatinskoj obali, zauzmeš busiju u hladu ispod bora, rasprostreš ručnik, zapišaš teritorij, i tu ostaješ do kraja ljetovanja. Tako zauzeto mjesto na plaži postaje trajno tvoje, takvog ga se sjećaš kada stignu jeseni i zime, te mu se najstojiš vratiti sljedećega ljeta. A ako ga tada nađeš zauzetog, to u tebi stvara gadnu traumu, nacionalnu i kulturnu frustraciju, jer se netko odvažio dirnuti u djelić plaže koji je već postao tvoj, ili što bi se advokatskim jezikom reklo: ušao ti je u posjed. Zato bi bolje bilo, misle naši turisti, zaljubljenici u najljepše more i najljepšu obalu na svijetu, kada bi se zauzeta plažna mjesta upisala u zemljišne knjige i u katastar. Tada se ne bi događalo da netko pomakne tvoj ručnik s mjesta na kojem si ga ostavio. S tvog komadića plaže, gdje si od davnina i gdje su se sunčali još tvoji stari.

Samo oni koji ne znaju što je sunčanje misle da je plaže sa svih strana ista, i da osim ona dva-tri mjesta u hladu, pod kržljavim, osoljenim borovima, ne postoje bolja i lošija mjesta. Pravi turist i građanin Hrvatske – ili kako je to modernije i podobnije reći: državljanin – zna da je plaža, posve suprotno iluziji o istosti, prostor koji je nedvosmisleno klasificiran kao i zatvorska ćelija. Valja se izboriti za bolje mjesto, a zatim ga preko noći, i sve do kraja ljetovanja, rezervirati i označiti. Rezervacije na plaži poštuju se kao i rezervacije u zatvorskoj ćeliji. Garantira ih sila jačega.

I tako, kada se neki slučajni turist zatekne u Tribunju, pa mu na um padne da se, mimo hrvatskih običaja, priokupa i podapere, i da se isprži na mjesnoj plaži, i kada se u tu svrhu digne u sedam ujutro namjeren da nađe mjesto za svoj ručnik, sve računajući da je kasnije na plaži gužva, dogodit će mu se da se među svim onim preko noći ostavljenim ručnicima i ležaljkama i rezerviranim mjestima osjeti kao da je kročivši na plažu ušao u tuđu kuću. I to je, zapravo, dominantan osjećaj lošeg dalmatinskog ljetovanja: konstantno se osjećate kao da ste u tuđoj kući. Kao da ste podstanar u onoj jednoj djevojačkoj sobici, pa kad vam se pripiški ili biste se tuširali, na vrhovima prstiju se šuljate prema zajedničkim prostorijama, e da ne uznemirite gazdaricu. Nema čovjeka koji bi u našim krajevima bez velike nevolje otišao u podstanare. I sve je manje ljudi koji bi bez velike nevolje tražili svoje mjesto na plažama malenih, ubavih i gostoprimljivih dalmatinskih mjesta.

Običaj da se rezervira mjesto na javnoj plaži proizašao je iz dugog niza hrvatskih običaja, čiji je cilj da se rezervira, privatizira, osvoji i poništi javni prostor. Naravno, taj prostor može biti stvaran – kao što je stvarna plaža u Tribunju – a može biti i simboličan, kao što je, recimo, simboličan novac, ili kao što je, recimo, simboličan položaj predsjednika Vlade. Premda je živ čovjek na taj položaj postavljen, položaj mu ne pripada, nego je on tu samo da položaj predsjednika Vlade štiti od sramoćenja i da ga na kraju mandata vrati onome kome položaj pripada. Recimo, to da živ čovjek koristi položaj predsjednika Vlade svoje zemlje, koliko god ona bila malena, siromašna i nezanimljiva, da bi se kandidirao za položaj predsjednika Vlade u Bruxellesu ne razlikuje se suštinski od rezerviranja najboljeg mjesta na plaži u Tribunju, tako što preko noći ostaviš ručnik na mjestu koje ti ne pripada, ali si se na njemu nekom srećom ili silom zatekao.

Marko Grubelić, načelnik Tribunja, mlad je čovjek, taman za Irsku, ali umjesto da ode u Irsku, on se odvažio da ranim jutrom skuplja ručnike i ležaljke s plaže, odnosi ih u dvorište svoga načelstva, a tamo neka ih pokupe oni kojima pripadaju. I još prijeti da će, nastavi li se s običajem, plažnu rekvizitu, a ustvari granično znakovlje novonastalih državnih tvorevina, ustupiti udrugama koje se skrbe za napuštene pse i mačke. “Ako se to još jednom dogodi, ja ću podnijeti prijavu za otuđenje tuđe stvari!”, odgovara u izvještaju jedne od komercijalnih treš televizija turistkinja iz Samobora. I cijela se stvar svodi na bizarni obračun naroda i vlasti, a mladog se načelnika kroz web toaletoide i ostale tabloide ridikulizira, tako što se cijeli slučaj pretvara u simpatičnu i neopterećujuću ljetnu priču i u govance koje veselo plovi najljepšim morem na svijetu.

I doista, ne treba sumnjati da bi sud gospođi iz Samobora dao za pravo. Jer u suprotnom, budemo li o javnom prostoru, onome stvarnom ili onom simboličnom, razmišljali kao o nečemu što se ne može rezervirati, prisvojiti i privatizirati, bilo za sunčanje, bilo za prezaposlenje u Bruxellesu, preokrenut će se paradigma na kojoj je današnja Hrvatska postavljena. I nikome tad neće biti dobro ni drago: ni gospođi iz Samobora, ni hrvatskim sucima, ni predsjedniku Vlade, jer će svi, u ime nečega u što ne vjeruju, biti lišeni onoga što posjeduju.

Marko Grubelić, načelnik Tribunja, idealist je, koji vjeruje. Lani su mu prerezali kočnicu na službenom automobilu. Je li policija pronašla počinitelja, je li ga sud kaznio? O tome nema tko da izvijesti. Ali motivi počinitelja su nedvosmisleno jasni: načelnik kao da je izgubio razum, pa uporno brani javni prostor. Ako mu je do javnog prostora, zašto ne ode u Irsku? Tamo je barem obilje javnoga prostora. Zato ljudi i odlaze u Irsku. Nije zauzeto. A položaj predsjednika Vlade u Irskoj vrijedi više od položaja predsjednika Vlade u Bruxellesu.

U što to Marko Grubelić vjeruje dok sa svojim suradnicima skuplja ručnike i ležaljke, i tako barem na jedan dan, na jedan tjedan ili jednu ljetnu sezonu, oslobađa tribunjsku plažu? Vjeruje u to da je plaža javni prostor, a da je njegov prvi i osnovni zadatak u zaštiti nedodirljivosti javnoga prostora. Vjerujući u javni postor, Marko Grubelić vjeruje u Hrvatsku, skoro na isti način na koji oni koji odlaze vjeruju u Irsku. Razlika je u tome što se njemu još uvijek čini da je sve u njegovim rukama i da je dovoljno rano se dići i prionuti poslu, pokupiti ručnike i osloboditi onoliko Hrvatske koliko je njemu kao načelniku općine i kao građaninu – a ne samo kao državljaninu – povjereno.

Zašto bi bilo dobro ono što radi načelnik Tribunja? I zašto štititi javni prostor, ako zapravo svi, osim onih stvarno slabih i nemoćnih, imaju manje ili veće koristi od njegova zaposjedanja, privatizacije i otimanja? I tko, zapravo, ima koristi od Grubelićeva ideala plaže na kojoj će najbolja mjesta rezervirati oni koji se najranije probude? Ranoranioci, insomnici i insomanijaci, ili?

Koristi će najprije imati oni koji se s dolaskom u turizam u Dalmaciju neće osjećati kao podstanari u tuđemu stanu. Ali to je manje važno. Važnije je što će na taj način svi u Tribunju znati da postoji samo jedan način na koji mogu doći do najboljeg mjesta na plaži. Pokušajte samo zamisliti koliko bi takvo saznanje bilo važno i veliko kada bi postalo moguće na razini Hrvatske. Pokušajte zamisliti kako bi ova zemlja izgledala kada bi se na javnim dužnostima pojavili čudaci koji bi naokolo išli i uklanjali ručnike i ležaljke. Nije to pitanje pred izbore, jer vam na izborima neće biti ponuđeni likovi kakav je Marko Grubelić. Demokratska procedura samo će slučajno na povlašteni položaj uzdići nekog tko bi da štiti javni prostor. I vrlo brzo će ga na isti način ukloniti. To je stvar kulture i života u zajednici. Možda nedovoljnog čitanja dobrih knjiga, možda nedostatka empatije, a ponajprije nedovoljnog učenja sramu. Samo što je primitivca nemoguće posramiti. Osjeti li da vam je takva nakana, tužit će vas za pretrpljene duševne boli. Ishod suđenja unaprijed se zna.




jergovic