Među nekim svijetom u ovim krajevima raširio se običaj da se o ljudima po upokojenju govore samo poganluci. Sjećamo se tako hvarskog svećenika Milija Plenkovića, koji se javno poradovao smrti Slavka Goldsteina, a evo i Vojislava Šešelja, prigodom smrti Dejana Anastasijevića: “Odapelo ono govno Dejan Anastasijević, po zanimanju lažni haški svedok. Suprugu Jadranku mi optužio da mu je na simsu namestila dve ručne bombe, da pogine kad povuče roletnu. Stoka mu poverovala, jebao mu pas mater”. Između popa Plenkovića i ratnog zločinca i mirnodopskog kabadahije Šešelja, na jednoj strani, i Goldsteina i Anastasijevića na drugoj razlika je golema, nepremostiva i gotovo neiskaziva, kako u ratu tako i u miru. Ali je zanimljivo kako se danas kvalificiraju njihovi ideali. Plenković i Šešelj su domoljubi i bogoljubi, čija su domoljublja, navodno, međusobno suprotstavljena, ali ni to nije nužno tako, budući da se Šešelja zove u hrvatske domoljubne emisije, a on se na pozive spremno (možda i zadomspremno) odaziva, dok su Goldstein i Anastasijević, uglavnom, univerzalni izdajnici, premda su obojica za zajednice u kojima su živjeti, te kulture i narode kojima su svojim djelom pridonosili, učinili obilje dobra. Ali njihovo dobro iritantno je domoljubima, i to zato što drugim zajednicama, kulturama i narodima nije navještalo ili donosilo zlo. Za razliku od popa Plenkovića i vojvode Šešelja koji su, svaki za sebe, izvanredno jasno prepoznali i dosljedno provodili princip po kojemu je domoljubno dobro samo ono što je za drugoga zlo. I naravno da su se poradovali smrtima baš onih koji su u njihovu narodu i zajednici odbijali pridonositi takvome zlu. Plenković se radovao smrti Hrvata Goldsteina, Šešelj smrti Srbina Anastasijevića. (To što je Goldstein još i Židov, vjerojatno je samo zasladilo radovanje, ali nije mu presudilo.)
Nevolja ovih društava u tome je što su im bliži plenkovići i šešelji, nego Goldstein i Anastasijević. Bliži su im vjerojatno i zato što prvi, koliko god znaju biti osebujni, pripadaju tipu, dio su antropološke konfekcije, svatko se u njima može naći, dok su Goldstein i Anastasijević jedinstveni. Njih dvojica bili su sami protiv matice.
Da nije bilo rata ili da šešelji nisu bili šešelji, Dejan Anastasijević vjerojatno ne bi bio onakav novinar. Vjerojatno bi se bavio stripom, žanrovskom književnošću, rock-muzikom, i dalje bi imao svoju emisiju na radiju, i vjerojatno bi bio nepodnošljivo apolitičan. Ustvari, on se ni ovako nije bavio politikom i političkim novinarstvom. Da jest, mnogo bolje bi prošao. Bavio se onim u novinarstvu od čega su drugi bježali kao đavo od krsta, a njemu iz nekih razloga nije bilo dano da pobjegne, nego je izgleda vjerovao da mu je dužnost da upravo to radi. Iznevjeri li svoju dužnost, neće biti ni njega ni svijeta.
O okupiranom Vukovaru iz studenoga 1991. dva su novinska svjedočanstva. Prvo, objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji, reportaža je Borisa Dežulovića. Drugo je djelo Dejana Anastasijevića, i tim je dragocjenije što je njegov autor stizao s druge strane i vraćao se na tu famoznu drugu stranu. Uz to što je objavio reportažu, koja se stilom, ali ne i sadržajem, razlikovala od Dežulovićeve, Anastasijević je dosljedno, kroz život, nosio to iskustvo, ne zatajivši ga nikad i ne pokušavši da ga zaboravi ili ostavi po strani. Na petnaestu godišnjicu pada Vukovara, godine 2006, napisao je novi tekst, koji započinje važnom rečenicom: “Odlično se sećam Vukovara. Bio je to ne samo moj prvi ‘pravi’ novinarski zadatak (dotad sam se uglavnom bavio kulturnim temama), nego i prvi neposredni susret sa ratom i užasima koje on donosi”. Pokušajte zamisliti kakav je to bio ulazak ne samo u novinarstvo, nego i u život koji više nikad neće biti onakav kakav je prethodno bio i kakav će drugim ljudima i dalje biti, bez obzira na rat i na njegove stvarne i umišljene posljedice!
Kao što nije zatajio Vukovar, ne pokušavši ga nadživjeti i pregorjeti, tako Dejan Anastasijević nije zatajio niti za sobom ostavio nijednu drugu svoju veliku temu. A nevolja je htjela, i nešto u čovjeku, da se bavi uglavnom samo takvim, velikim i sudbinskim, redom smrtonosnim temama. Pamtim tako njegove tekstove o braći Bitići (Bytyqi), Ylliju, Agronu i Mehmetu, američkim državljanima, koje je u srpnju 1999. otela i pogubila, metkom u potiljak, specijalna policija Savezne Republike Jugoslavije. Pronađeni su u jednoj od masovnih grobnica. U vrijeme kada se Atanasijević počeo baviti slučajem braće Bitići, bila je to tema od koje se ledi krv u žilama. I to iz više razloga. Jedni su načelne prirode, dok su drugi konkretni, tiču se života i smrti onoga koji se tom temom bavi. Naime, nije tu bila riječ o stradanju trojice ljudi niti samo o državnom teroru, nego o činjenici da su braća Bitići vjerojatno pogubljena zato što ubojice i njihovi naredbodavci nisu imali pojma da tu nije riječ o nekim običnim kosovskim Albancima, čiji život u tom trenutku ne vrijedi ništa, kao što u sljedećem ništa neće vrijediti život običnih kosovskih Srba, nego je riječ o Amerikancima. Koliko u toj računici vrijedi život novinara koji se tom temom bavi?
Dejan Anastasijević radit će za američke i britanske medije, bit će dopisnik Tanjuga iz Bruxellesa, imat će dobru priliku da ode iz Srbije i više nikad se ne vrati, da lijepo živi negdje na Zapadu kao analitičar balkanskih prilika i novinar nekog od velikih medijskih servisa. Za takvo što imao je jako dobar razlog: dvaput je protjerivan iz svoga grada. Prvi put 1999, u vrijeme NATO-ova bombardiranja SR Jugoslavije, i drugi put 2007, kad mu je na prozoru stana eksplodirala ručna bomba. Možda se vraćao jer nije bio u stanju da negdje drugdje živi, ali ja imam dobre razloge vjerovati da se vraćao zato što nije bio u stanju odustati od onih načela koja je u sebi otkrivao kada je u studenom 1991. ušao u Vukovar. Što će ostati od nas, od ovih ljudi i naroda, što će ostati od ovoga svijeta ako baš nitko ne bude htio da svjedoči istinu?
Godine 2002, bio je listopad, kada je učinio nešto što je vrlo lako mogao izbjeći: bio je u Haagu svjedok optužbe na procesu protiv Slobodana Miloševića. “Činilo mi se da bi moje odbijanje da se pojavim pred sudom i javno potvrdim svoje reči bilo neprincipijelno i kukavički.” Tako je lakonski objasnio svoju odluku, ne ulazeći nijednog trenutka u razmatranja mogućih praktičnih i životnih posljedica svoje odluke. Svjesno je prihvatio da bude izdajnik, i to ne samo za srpske domoljube i Šešelja, koji je tada započeo svoj nekrolog Anastasijeviću, nego i za anonimne Šešeljeve hrvatske kolege, ispod članka objavljenog u Večernjem listu. Ovako piše “dalibla”: “Nije to ništa. Mi smo imali predsjednika koji je svjedočio protiv interesa svoje države. Uvijek smo ispred”. A ovo pridomeće “VinkoL”: “Ma kolko je Hrvata preminulo ovih dana, ali ne… bitan je neki zapadni turčin. Pa mora se poštivati ‘otadžbina’. Kaj ne?” Na kraju, možda komemoriranje Dejana Anastasijevića u hrvatskim medijima i služi samo tome da se stvori zgodna platforma za iživljavanja nekih domaćih šešelja.
Nije on bio junačan čovjek. Njegova je hrabrost bila bezgranična, ali vrlo diskretna. Činio je ono što se drugi ne bi usudili, ali ne zato da se pokaže, nego zato što netko, eto, mora i to. On je bio onaj jedan kojem je bila dužnost da ostane čestit. I da na kraju njegova čestitost doživi kolosalan poraz. Sve što je radio Dejan Anastasijević završilo je suprotno od njegovih nastojanja. Strana na kojoj se zahvaljujući svome karakteru i ispravnosti zatekao izgubila je sve što se moglo izgubiti. Pop Plenković i vojvoda Šešelj su na svim frontovima ispobjeđivali, ne samo da su ovo njihove zemlje, ovo je, sve više se čini, njihov svijet!
Ali hajde da načas povjerujemo da sve ovo ima nekog višeg smisla, da povjerujemo kako postoji neko etičko načelo, neki bog bez Boga, ili sam Bog, koji će omjeriti ove zajednice u skladu s onim što su učinili njihovi najbolji pripadnici. U tom slučaju Srbija bi zahvaljujući Dejanu Anastasijeviću mogla dobro proći. On je danas pravednik.
Slabo sam ga poznavao. Nekoliko puta smo se upoznali, razmijenili po nekoliko rečenica, i to je bilo sve. Bili su mi važni njegovi tekstovi, a bit će mi važni i dalje. Novine u kojima takvi pišu nekim čudom nikad ne postaju jučerašnje. A Dejan Anastasijević, gdje god bio i što god radio, ostao je novinar Vremena.
jergovic
