Hajde da porazgovaramo o našim strahovima od izbjeglica. Prvi, i najčešće spominjani, strah je da bi se među te ljude – među našu braću u potrebi i u nevolji – mogli uvući ratnici ISIL-a. U osnovi, to je sasvim moguće, čak i vrlo vjerojatno, nastavi li se ova izbjeglička kataklizma. Postoje barem dva racionalna razloga zbog kojih bi Kalifat pod krinkom ljudske nesreće mogao udariti po Europi. Prvi je da se bliskoistočnim muslimanima onemogući bijeg u Europu i da im se razbije iluzija o univerzalnosti i premoći europskih humanističkih vrijednosti. Drugi i mnogo važniji je da se Europljane navede da na ISIL-ov izazov odgovore isilovskim sredstvima te da na ekstremni rasizam i šovinizam uzvrate vlastitim oblicima rasizma i šovinizma. ISIL će sjeći glave i rušiti tisućgodišnje kulturne spomenike, a Europa će, kako već predlaže Nicolas Sarkozy, po rubnim zemljama Europe i u sjevernoj Africi stvarati sabirne logore – koji se, inače, zovu i koncentracijski logori – gdje će unutar bodljikave žice držati zatočene izbjeglice. Iako je, načelno govoreći, bolje biti u žici nego odmah ostati bez glave, suštinska razlika ne postoji. ISIL-u je, u to nema baš nikakve sumnje, namjera da svoga glavnog protivnika, a to je Europa, navede da prihvati rat istim sredstvima, onim koje je sam odabrao i s kojim mu vrlo dobro ide. Pristane li Europa na to, ozbiljno rastu šanse da Kalifat pobijedi u svom ratu, budući da je najjače europsko oružje u konsenzusu o općeljudskim i humanističkim vrijednostima. To je, recimo, jasno njemačkoj kancelarki kada govori da bismo se odricanjem od izbjeglica odrekli temeljnih europskih vrijednosti. Te vrijednosti ne služe tome da nas nekome drugom pokažu kao dobre i empatične pojedince, niti kao društva zasnovana na empatiji i solidarnosti. Temeljne europske vrijednosti koje spominje Merkel brane Europu efikasnije od bilo kakvog raketnog štita. A odustane li od njih, Europu neće zaštititi nikakav raketni štit.
Koliko god bila realna pretpostavka da će ISIL, pod krinkom izbjeglica, udariti na Europu ne bi li poništio “temeljne europske vrijednosti”, i ne bi li muslimanima pokazao da u Europi ne mogu naći spas, krivo je misliti kako kolone izbjeglica ISIL-u olakšavaju infiltraciju u europska društva. Osim one notorne, više puta ponavljane činjenice da su ISIL-ovi ratnici, kao i napadači iz europskih metroa, željeznica, kafića, trgovina, mladići i djevojke rođeni u Europi, i to ne samo unutar tradicionalnih muslimanskih obitelji, nego među njima ima kršćana i kršćanki koji su primili islam, osim što, dakle, među izbjeglicama nema terorista, jer da su htjeli biti teroristi ne bi ni bježali u Europu, sasvim je naivno vjerovati da je nekome sirijskom, iračkom ili saudijskom kabadahiji potrebna kolona izbjeglica da bi se prošvercao u Europu i, na primjer, digao kelnsku katedralu u zrak. Zašto bi se gužvao po vlakovima ili autobusima, kad lijepo može sjesti u avion, doći u Europu i učiniti ono što je naumio? Dakle, neće on iskoristiti izbjegličku krizu da bi počinio teroristički čin, nego će zbog izbjegličke krize takav počiniti čin. I to zato da bi poništio “temeljne europske vrijednosti” i da bi muslimane s Bliskog i Srednjeg istoka odvratio od vjere u “temeljne europske vrijednosti”.
Ideja da bi veliki protok izbjeglica mogao olakšati ulazak terorista u Europu zapravo je bizarna. Ali zar kolektivni strahovi i nisu u pravilu zasnovani na bizarnim idejama. Ako je vjerovati Hogaru Strašnom, stari Vikinzi plašili su se da im nebesa ne padnu na glavu. Čime bi oni koji se ovoga plaše otklanjali svoj strah? Time da zaustave ljude na granicama Europe i da im, eventualno, vrlo pristojno objasne kako to čine jer bi se među njih mogao umiješati terorist. Kao da bi se strah od zrakoplovne nesreće rješavao ukidanjem aviona. Ili kada bi se strah od droge rješavao hermetičkim zatvaranjem granica, a strah od visine rušenjem nebodera. Strah je, pored ostaloga, i posljedica nesposobnosti ili nespremnosti da se činjenice hijerarhiziraju. Što je za nas veće i važnije: sudbina ljudi, stotina, tisuća, milijuna ljudi, koji bježe pred stradanjem, spašavaju svoje bližnje i sebe od sigurne smrti, ili od života u nemogućim uvjetima, ili nam je veće i važnije da izbjegnemo teroristički napad na slastičarnu, vlak, školu, dječji vrtić? Ovo drugo je strašno, ali ono prvo je strašnije. A najstrašnije bi bilo da budemo ucijenjeni od razbojnika, i da postanemo suučesnici u stradanju onih koji su progonjeni.
Strah od terorističkog napada kao posljedice izbjegličkog vala po svojoj je narativnoj strukturi jednostavan strah. Postoje, međutim, i vrlo složeni strahovi, za čije je shvaćanje potreban talent za šahovsku kombinatoriku, ako ne i dijagnoza paranoidnog poremećaja. Bez toga vam je, naime, teško shvatiti o čemu je riječ. Tako me jedan dobronamjerni čitatelj ovih dana pita zar mi nije sumnjivo to što su među sirijskim izbjeglicama u apsolutnoj većini muškarci u fertilnoj dobi, mladi, snažni i plodni, i što dolaze s istim takvim ženama? I zar mi nije sumnjivo, pita on dalje, što svi idu baš u Njemačku, a ne, recimo, u Francusku, Belgiju ili Luksemburg? Zar mi se ne čini kako iza svega toga postoji neki veliki i mračni plan?
Pošto nemam dara za šah i matematiku, a loše stojim i s paranojom, ja zapravo i ne znam što dobronamjerni čitatelj ima na umu i o kakvom bi mračnom planu moglo biti riječi. Ako bih bio slobodan da o tome mislim, najprije bi mi na um palo kako dobronamjerni čitatelj ima neke svoje erotske fantazije vezane za fertilitet sirijskih muškaraca pa mu, možda, smeta to što dolaze gotovo isključivo u ženskoj pratnji, pa još i s djecom. Ali otkud najednom ta briga za Njemačku u odnosu na Luksemburg? Kako sam po kriterijima svoga dobronamjernog čitatelja glup, pa nisam u stanju dokučiti o kakvom se to velikom i mračnom planu radi, i kako se u složenim strahovima lako izgubim, krenut ću prečicom i poslužiti se solidnim pamćenjem.
Osamdesetih godina identičan problem budući srpski nacionalisti imali su s albanskim fertilitetom. Prvo su imali taj problem, a tek su zatim postajali nacionalisti. Malo zatim fertilitet su otkrili i kod bosanskih muslimana. I malo pred rat započele su kolektivne fantazije o tome kako će već 2010. Šiptari biti većina u Kraljevu i Kragujevcu, a do 2030. past će i Beograd. Oni se, naime, strateški sele i naseljavaju, a odmah zatim započinje razmnožavanje. Između straha dobronamjernog čitatelja iz 2015. i straha jednako dobronamjernog srpskog malograđana iz 1987, ili nešto manje dobronamjernog iz sljedećih nekoliko godina, nema nikakve razlike. Ista im je naracija, slična su im pitanja, jednaka intelektualna kombinatorika kakvoj ja glup ne uspijevam doskočiti. Ili je, možda, njihov sustav mišljenja nepobjediv, jer je u osnovi neporeciv?
Oni vjeruju da na ovom svijetu postoje skupine ljudi, pače čitavi narodi, možda i civilizacije, koji se tako nađu, recimo u veškuhinji u Kobaneu, ili u na sastanku kućnog savjeta u Damasku, pa osmisle veliki mračni plan kako da se kolektivno nasele u Berlinu, ili barem u Garmisch Partenkirchenu, s ciljem da Njemačku pretvore u Siriju. Svaki šovinizam – rasizam, nacionalizam… – započinje i završava fantazijom o kolektivnom drugom. Naime, dok je on, šovinist, vječno sam, ima svoju ženu, svoju djecu, svog renaulta 4 i svoj stan, i tako sam donosi odluke samo o svome životu, i o životu svoje obitelji, pa se pritom još i svađa sa ženom koja bi htjela nešto drugo, dotle onaj drugi, onaj inovjerni, koji je druge nacije, boje kože i jezika, djeluje poput pčelinjaka, u velikom općenarodnom i općemuslimanskom kolektivu. Samo iz takve budalaste vizije svijeta može nastati ideja o velikoj i mračnoj zavjeri sirijskih izbjeglica.
Čovjek po svojoj prirodi nije neustrašiv. Dobar je strah kome ga je Bog dao. A dao ga je svima. Boj se ovna, boj se govna, a kad ćeš živjeti? Umjesto da uzgajamo svoje strahove, kao što je Englez stoljećima uzgajao travu pa se sad ima na čemu igrati nogomet, bolje bi nam bilo da ih svakodnevno plijevimo. Uredno oplijevljen strah zdrav je za život. Nezdravo je drugim ljudima, a pogotovu drugim narodima, pripisivati nadnaravne moći. Ili u njihove postupke učitavati zavjere tajnih sila. Snaga “temeljnih europskih vrijednosti”, koje je napokon spomenula Angela Merkel, u njihovoj je antizavjereničkoj jednostavnosti.
Ovih je dana u Zagrebu bio veliki njemački i europski pisac, povjesničar i intelektualac Philipp Blom, koji mi je usred zajedničkog nastupa na Festivalu svjetske književnosti pokazivao fotografiju na svom mobitelu, snimljenu ovih dana negdje u Njemačkoj. Na slici njemački policajac daje sirijskom dječaku svoju službenu kapu, gledaju se i smiju jedan drugom. I tako se, kao u ikonografskom zapisu, najednom stvara novi smisao njemačke uniforme. Ovo je fotografija pobjede u ratu protiv ISIL-a. Pobjede temeljnih europskih vrijednosti, bez navodnika.
jergovic
