Bje i Giga Gračan. U prizemnom stanu, gotovo u podrumu, tamo negdje oko Medveščaka, ugodno zamračenom i ušuškanom, kao u uterusu, u Nojevoj arki, ili u snu, među mnoštvom sitnih i tajanstvenih predmeta, u kući ni staroj ni novoj, nego onakvoj kakva je većina zagrebačkih kuća, živjela je. U tom prijatnom mraku bio je i solidan audiofilski uređaj, s kojeg je sve vrijeme tekao Treći program Hrvatskog radija, dok je odnekud iz srca tame vrebala nepovjerljiva crna mačorčina. Taj Janika, kojeg je supotpisivala na svim svojim pismima i elektronskim porukama, karakterom se dramatično od nje razlikovao. Razlika je to između života sa psom i života s mačkom. Dok pas na čovjeka sve više sliči, i čovjek na psa, život s mačkom zasnuje se na razlici, koja se s vremenom povećava, sve dok u trenutku smrti, ljudske ili mačje, jedno drugome ne postanete potpuni stranci. Golema je, duboka i strašna ta bliskost dvoje stranaca. Mnogo dublja i potpunija od te prijazne sličnosti čovjeka i psa. Hoće Janika i ogrepsti, rekla je Giga, iznenađena kad mi se mačak prikučio. Začudo, nije me ogrebao, premda sam i na to bio spreman.
Pušila je kao Turčin. A onda je prešla na neku od varijanti lažnih cigareta. Prestati nije mogla, ili nije htjela. Srasla je s cigaretom, ili s tim ritualom. Ili s pripadnošću svijetu koji puši, dimi, i dio je nekorektnog, nezdravog i nehigijenskog poimanja duha kroz duhan. Uživala je u neprestanim jezičnim igrarijama. Premetala je riječi, stvarala nered i živjela u tom neredu od riječi, iz kojeg je zatim, s urednošću posvećenice i redovnice, izvlačila svoje prijevode. U tim prijevodima nije bilo nereda ni greške. Bila je sugestivan tvorac raznih svjetova. Ali ja je pamtim po prijevodima Northropa Fryea, njegove “Anatomije kritike”, u nas prvi put objavljene 1979, kad su Gigi bile trideset i četiri, a naročito Georgea Steinera, kojeg je prevodila desetljećima i bila mu odan i pouzdan zastupnik u hrvatskoj i nekoliko okolnih južnoslavenskih kultura. Ovaj Ahasver i apatrid, književni i filozofski sveznalac, vjerojatno najbolji književni čitatelj dvadesetog stoljeća, pisac iznimne moralne čvrstine, duhovit, nekonvencionalan i protivan represivnom, neokonzervativnom, politički korektnom, zamorno glupavom duhu vremena, bio je vodič kroz plićake i sumrake sveprožimajuće i sveprisutne gluposti kulturnih apscesa i bolonjskih procesa, te kulturalnostudijskih čireva na guzici svjetske književnosti, a Giga je Gračan bila naša Georgina Štajnerova. I koješta drugo ona je još bila, i umjela je biti, usprkos i unatoč prilikama koje pametnim ženama, kao ni pokojem muškarcu, nisu baš išle na ruku.
Pojavom, muštiklom i desnicom rukom, uzdignutom negdje u visinu brade, Giga je u javnosti bila dama s kraja dvadesetih i početka tridesetih, koja do svoga damstva ne drži naročito, ali ono time biva samo očiglednije i autoritativnije. Rodom Slavonka i Osječanka, lijepo je i o svojim podrijetlima umjela pričati, bila je jedna od najurbanijih pojava na zagrebačkoj kulturnoj sceni. To u nekom drugom slučaju i ne bi bila pohvala – urbani su, naime, i prepuni kontejneri za smeće; urbani su, i to veoma, nogometni huligani – ali u njenom slučaju jest pohvala. Ponašala se kao da grad u međuvremenu ništa nije izgubio od svoje gradskosti, i kao da je dužnost građanina da dobrim primjerom popravlja sve nesavršenosti grada.
Ovo, na primjer, pamtim: kada je u jesen 2016. dobila nagradu za životno djelo u prevođenju, koja nisi ime Josipa Tabaka, trećinu inače nevelikog novčanog iznosa ostavila je Društvu prevoditelja, trećinu je proslijedila nekoj udruzi za zbrinjavanje napuštenih životinja, a trećinu koja ostaje diskretno nespomenuta zadržala je za sebe. Eto, na to sam mislio rekavši da je Giga bila urbano čeljade u ovome opustošenom gradu. Gospoda poput nje prave se da ne primjećuju kvar na konstrukciji zajednice, nego se svojim postupcima trude da ga popravljaju. I u najgora doba ljudi poput Gige Gračan žive i rade kao da je sa svijetom i gradom sve u najboljem redu.
Mnogo se bavila krimićima, trilerima, detektivima, špijunima, intrigama… Pomalo je to i generacijski bilo zadano. Ta šezdesetosmaška i hladnoratovska mladost vrlo je ozbiljno shvaćala Johna le Carréa. Ja tu nisam mogao prirodati svoje oduševljenje, dok sam po ljetnim stalažama primorskih kuća uzaludno među takvom literaturom tražio nešto za sebe. Bila je feministkinja, ali na svoj osobeni, vrlo individualistički, pomalo anarhoidan način. Opet u duhu epohe u kojoj je odrastala i formirala svoj estetski i društveni ukus.
Ali vratimo se u mrak njezina stana. U njemu, u tom mraku, iz kojeg se samo radio čuje, i svijetli svjetiljka uz koju se čita, postoji temeljni Gigin razlog. Taj razlog nije bio od svjetla i od slike, nego je bio od zvuka. Premda je povremeno pisala po novinama, bavila se uređivanjem kojekakvih odavno već mrtvih književnih listova i časopisa, radio je bio temeljni medij njezina izražavanja. Godinama je radila na Trećem programu, onom Trećem programu na kojemu su radili Danijel Dragojević i Snješka Knežević, i snimala je neke vrlo zanimljive glasovne, razgovorne, dijaloške emisije. Njezina zvučna slika, kakvu pamtim iz života, te s nekoliko cedeova i kazeta, što mi ih je u tih tridesetak godina poznanstva dostavila, bila je živa, bogata i nipošto čista. Raznih se tu glasova, različitih se oblika prisutnosti moglo čuti iz mraka Giginog radija. Osim što je bila glazbeno obrazovana, imala je vrlo razvijen i osviješten odnos prema zvuku. Radio je stroj za proizvodnju zvukova. Tišina je na radiju smrt. Tišina je smrt. Iza Gige Gračan ostala je velika tišina.
A onda su se, prema političkom diktatu, promijenile prilike na radiju. Treći program, koji je dugo bio posljednje utočište razuma, obrazovanja i kulture, preuzele su zdrave snage. Jednom dnevno emitira se na tom bivšem kulturnom programu katolička sveta misa. Redovite emisije imaju ugledne domoljubne eminencije, koje u razgovorima s probranim gostima ogovaraju sve koji nisu dovoljno Hrvati, i traje tako urušavanje jednoga svijeta. Taj svijet stvarale su generacije hrvatskih pisaca i intelektualaca, uglavnom opet urbanog tipa, e da bi se zatim urušio u samo nekoliko tjedana ili mjeseci. Dok urušavanje traje, godina je, čini mi se 2016, Giga Gračan urednici šalje otvoreno umirovljeničko pismo, u kojem prosvjeduje protiv eliminacije Ljubice Letinić. Prosvjed ugluho prolazi, kao da se nije ni dogodio, i kao da hrvatske kulture nema. A ja se tad pitam što li sad, Bože mili, na svom dobrom audiofilskom uređaju sluša Giga Gračan, koji program na radiju? Jer Treći, pretpostavljam, više ne može slušati. A kakav bi mogao biti njezin život bez radija, u zamračenom stanu? S kakvim bi se tu moglo živjeti glasovima i tonovima?
Kad god bih je poslije sreo, a sretali smo se na književnim promocijama – posljednji put je to bilo na promociji dijarističkih knjiga Zdravka Malića, u izdanju Disputa – na vrh mi je jezika bilo da je upitam koji sad radijski program sluša. Ali naravno da je to nisam pitao. Među gospodom se o porazima ne razgovara. A Giga Gračan je, kao i bolji dio njezine generacije, kao i hrvatska kultura uostalom, doživjela vrlo temeljit poraz svih svojih težnji i nastojanja. Osim toga, svih tih godina postojao je dogovor da svratim do nje po jednu knjigu, koju mi nije željela poštom poslati, jer da bih se mogao potruditi pa doći, i tako ću, valjda, i sam čuti koji sad radio sluša. Međutim, na kraju će ispasti da nikada neću doći. Odlazi Giga Gračan, jedan je život u procesu likvidacije i temeljitog zaborava.
U ponedjeljak, 9. prosinca 2019, u sam osvit velike epidemije, u prostorijama zagrebačkog Napretka u sedam se sati navečer odigrala promocija Malićevih dnevnika. Još jednom joj obećavam da ću se najaviti i doći. Premda, vjerojatno, znam da neću. Skoro dva mjeseca kasnije, 3. veljače 2020, deset dana prije svoje supruge, umire u Cambridgeu George Steiner. A onda opet teče vrijeme, do smrti Gige Gračan. Što je bilo s Janikom? Što je bilo sa Šarikom?
