U Hrvatskoj ruganje je uz hajkanje pretežiti oblik kolektivnog samopotvrđivanja. Kao što guske na seoskome dvorištu najednom iz čista krenu uglas gakati, tako se mi, baš poput tih gusaka, krenemo nekome rugati. Posljednjih tjedana rugali smo se tako mladom diletantu, inače magistru primijenjenih umjetnosti iz Rijeke, koji je pobijedio na natječaju Savjeta Hrvatske narodne banke, a na prijedlog njezine Komisije za novac, u izboru za naličje, glavu iliti revers eurokovanica, koje će vizualno i simbolično oprisutniti Hrvatsku u novčanicima i blagajnama čeljadi širom Europe. Kako je nastao nagrađeni rad? Navodno tako što se mladić najprije na internetu raspitao kako se ta stvar dizajnira. Potom je maznuo prvu fotografiju zvjerčice po imenu kuna na koju je na internetu naišao. Onda ju je nabrzinu prestilizirao u nekom kompjutorskom programu za fotografije, pretvarajući motive s fotografije u obrise. I tako je pobijedio. A nakon što je izbio skandal – jer iza svake fotografija na internetu, ipak, stoji nečije autorstvo – mladić je prvi put krajnje profesionalno postupio, uzmaknuvši glavom bez obzira, uz dobro formulirano obrazloženje, vjerojatno sročeno u kakvoj odvjetničkoj kancelariji: “Bila mi je izuzetna čast sudjelovati u postupku odabira nacionale strane hrvatske eurokovanice. Međutim, potaknut neugodnom atmosferom koja se stvorila u medijima i na društvenim mrežama, kao i pritiscima kojima sam izložen vezano uz moj dizajn naličja kovanice od jednog eura s motivom kune, odlučio sam povući svoj prijedlog dizajna za ovaj motiv te se odričem bilo kakvih prava po osnovi sudjelovanja na natječaju za motiv kovanice od jednog eura.”
Mladić za kojeg saznajemo da je magistar primijenjenih umjetnosti, da živi u Rijeci i da područja njegova djelovanja uključuju slikarstvo, ilustraciju, strip i dizajn nije učinio ništa čemu bismo se smjeli rugati. Još manje bi se na mladića trebala pokretati ovakva hajka. Netko bi ga, istina, trebao ukoriti što mažnjava fotografije po internetu. To se naprosto ne smije, čak ni kada se fotografijama služiš samo da ukrasiš svoj fejsbučki profil. Ali u njegovom diletantizmu nema ničega besprizornog ni društveno štetnog.
Društveno je, međutim, štetan, besprizoran i po nas duboko uvredljiv diletantizam članova Savjeta Hrvatske narodne banke, članova Komisije za novac HNB-a, a onda i samog guvernera HNB-a Borisa Vujčića. Idiotskim propozicijama natječaja, koji su zatim rezultirali izborom pobjedničkih rješenja, među kojima sitan internetski lopovluk mladića s kunom sasvim sigurno nije urodio najgorom sramotom i najnakaznijim rješenjem za hrvatsku glavu neke eurokovanice, Vujčić i njegova bankarska družba uvrijedili su svakog kome je do kulture i umjetnosti, ali i do pristojnog lica ove zemlje, stvarnog i simboličkog, imalo stalo. Nevolja tog svijeta iz Savjeta Hrvatske narodne banke i iz Komisije za novac, i nevolja Borisa Vujčića, guvernera, očito je u tome što njihovo materijalno bogaćenje i uspinjanje na hrvatskoj socijalnoj ljestvici nije praćeno minimalnim kultiviranjem ukusa, kakvo donosi čitanje knjiga, gledanje dobrih filmova, pohođenje izložbi… Istina, imali su oni Komisiju za odabir, koja je, tvrde, bila sastavljena od “stručnjaka iz relevantnih institucija i stručnih udruga”, ali kako “relevantne institucije i stručne udruge” nisu same po sebi jamac da će njihovi “stručnjaci” biti stručni, te kako zapravo i ne postoji takva razina stručnosti koja bi od loših, neznalačkih, diletantskih propozicija došla do dobrih rješenja, ili još preciznije, kako ne postoji taj stručnjak koji bi od govna napravio pitu, rezultat je morao biti upravo ovakav kakav jest.
Pritom, zapravo je sretna okolnost da se mladić s kunom malo zaigrao, pa je maznuo fotografiju s interneta. Jer da to nije učinio, nitko ne bi vidio nikakav problem. To što su rješenja loša, ružna i rogobatna, te što s njima nijedno đače ne bi položilo ispit kod majstora, srednjovjekovnog dizajnera i kovača vladarskih zlatnika, kao ni kod nekog ovodobnog medaljara, nikome, zapravo, nije problem. Recimo, taj nesretni Nikola Tesla, koji će se na našu totalnu sramotu naći na kovanicama od pedeset, dvadeset i deset centi – umalo ne rekoh lipa! – neusporedivo lošije izgleda od te kune s kovanica od jednog i dva eura. A osim što lošije izgleda, osim što je lošije stiliziran, dovoljno bi bilo tek malo prošetati po internetu i uvjeriti se da s onom kunom ima još nešto zajedničko… Ali hajde da se ja time ne bavim. Mladić koji je nagrdio Teslu završio je hotelijersko-turističku školu i studira za kontrolora zračnog prometa, te, sve to saznajemo iz službenih dokumenata Hrvatske narodne banke, “trenira kickbox, a slobodno vrijeme posvećuje raznim hobijima”. I naravno, ni ovaj mladić, kao ni onaj prvi mladić, kao ni još neki mladići i cure koje nećemo spominjati, ne snosi baš nikakvu odgovornost za diletantizam i protukulturno djelovanje Hrvatske narodne banke, njezina Savjeta, Komisije za novac, guvernera…
No, hajde da se još jednom vratimo na početak i na sam izbor hrvatskih motiva na reversima eurokovanica. Trebalo je to biti nešto što smo mi, nešto što su naša kultura i naši identiteti. A kako bi, ipak, čak i za nas bilo previše da na eurokovanicu pokušamo staviti svetu obitelj Kostelić, Luku Modrića i natpis Zimmer frei, našli smo se, svi zajedno, u grdnim mukama. Tako je izvršena aproprijacija američkog Srbina Nikole Tesle, koja se u osnovi i ne razlikuje od srpske aproprijacije stare dubrovačke književnosti. Ali što da radimo kada nitko, ali baš nitko, od onih koji nama nešto znače, svijetu ne znači ništa? Da, mogli smo se Teslom poslužiti za veličanstvenu gestu pomirenja sa Srbima, ali to bi onda bilo nešto drugo, i to bi onda bilo provedeno na drukčiji način. Ili smo mogli za kovanicu eura upotrijebiti onog divnog Homo volansa, Fausta Vrančića. Ali to bi zahtijevalo ne samo ozbiljnu moć mašte, nego i ozbiljan dizajnerski, novčarsko-medaljarski dizajn.
Onda, što mi to želimo pokazati s motivom glagoljice? Grafički to može dobro izgledati, ali kao znak to je ilustracija iz nekog ambicioznog fantasy romana neuspješnog istočnoeuropskog romanopisca. A zemljopisni obris Hrvatske? Mislite da će se netko u njega zagledati na naličju svog novčića? I čemu nam taj obris služi, ako nema baš nikakvog sadržaja? Hrvatska kao trajna europska terra incognita.
I na kraju ta zlosretna kuna. Fotograf kojemu smo maznuli fotografiju vjerojatno je svoju kunu snimio negdje u Velikoj Britaniji. Ili, možda, u Skandinaviji. Ali mogao ju je snimiti bilo gdje, jer ova agresivna i borbena šumska živinica opstaje diljem Europe, tako što kolje miševe, lanad, neoprezne zečeve i ptice. Živi, kao što i svi mi živimo, o svom jadu zabavljena, nemoćna i u svakom pogledu prilično beznačajna. U hrvatskoj mitologiji, koju je naknadno, za Tuđmanove potrebe, osmislio jezikoslovac Dalibor Brozović, kunine su kožice bile sredstvo plaćanja davnim Hrvatima. Krivo smo, dakle, mislili da je kuna bila platežno sredstvo isključivo u NDH. Ali sad bismo, prema zamisli Borisa Vujčića i drugova, iz sentimenta prema nacionalnoj moneti koju upravo gasimo, trebali na eurićima gledati kunu. Pa zašto? Bit će zato što se ničega i nikoga pod milim Bogom nismo uspjeli sjetiti. Da to ikako može, ponovit ću, na reverse eurokovanica stavili bismo svetu obitelj Kostelić, Luku Modrića i raspetog Isusa Krista. Ali ne daju nam! Je li tako, guverneru?
Jest, kad bih se igrao ove igre, na revers kovanice od dva eura stavio bih Vrančićevog Homo volansa, na mojih pedeset centi bio bi Nikola Tesla – ali tako što bi njegovo ime i prezime te naziv Hrvatske bili ispisani ćirilicom. Time bi se ovo pismo konačno našlo na amblemu Europske Unije, a za unutrašnje bi hrvatske potrebe bili riješeni mnogi problemi Teslinih i naših identiteta. Na glavi kovanice od jednog eura bio bi bjeloglavi sup. Osim što je ta lijepa i mirotvorna ptica doista hrvatska (tojest – i hrvatska), ona, kao i svaka širokokrila, velika ptica ima ozbiljan heraldički, simbolički, amblematski potencijal. A što bih stavio na one najsitnije novčiće? Nemam pojma, možda srdelu.
To bi, dakle, bili motivi na mojim eurokovanicama. Natječaj za izbor idejnih rješenja bio bi pozivni, a na njemu bi sudjelovali dizajneri kovanog novca iz cijeloga svijeta, medaljari, umjetnici koji se bave minijaturama u metalu… Hrvatska narodna banka bi sve to samo financirala, a njezin bi guverner iskazao poštovanje prema umjetnicima. Bio bi to jedini njegov posao, bila bi to jedina uloga HNB-a u cijeloj stvari.
jergovic
