Nepopravljiva nevolja našega doba u tome je što baš svaka glupost, gadost i okrutnost koja nekome na um padne istog će trenutka završiti u javnosti. To do nepodnošljivosti pojačava emocionalnu napetost, ili do jednake takve nepodnošljivosti otupljuje svaku emociju, pa onda živeći u (još uvijek) tuđemu ratu, živimo svatko na svoj način i u skladu sa svojim duševnim stanjem. Neki je Ukrajinac, govori mi Ana, inače filantrop, čovjek koji je financirao svoju vlastitu bolnicu, izjavio, ili je to negdje na internetu napisao, da ranjene i zarobljene Ruse treba škopiti, da ih treba kastrirati. On je za poštivanje svih konvencija ratovanja, ali ne, kaže on, ako su Rusi u pitanju. Ne želim to da čitam. Pravim se da toga nema. Na strani sam napadnutoga, jer čovjek naprosto ne može biti na strani napadača. Bilo da je Ukrajina u pitanju, bilo da je Vijetnam u pitanju. Ali nije to razlog što ne želim tragati za ukrajinskim filantropom koji bi kastrirao Ruse. Jednako tako, ne čitam više ruskog neofašista, Putinova inspiratora i prijatelja nekih hrvatskih novih desničara, Aleksandra Dugina. Ono što on govori i piše u biti se ne razlikuje od onog što govori i piše taj neki Ukrajinac koji bi škopio Ruse. Razlika između njih dvojice samo je ta što Ukrajinac očito reagira u afektu, on je dakle digitalni gad, dok Dugin reagira iz cjelokupnoga svog životnog iskustva, iz svoga filozofskog znanja, promišljeno i domišljeno, ulažući u tu reakciju svoju glavu i srce. On je zlo na stari način, a njegov je suparnik zlo na digitalni način. Naša je nevolja u tome što živimo u vremenu, i ovaj rat doživljavamo u vremenu kada su se dva načina izjednačila. I zapravo je postalo isto reagirati u afektu, i reagirati s umišljajem.

Možda je to u ratu i ranije bilo isto. Čovjek koji u afektu ubije neprijateljsko dijete, te siluje djetetovu majku na oči njegova neprijateljskog oca, vjerojatno to ne bi učinio samo da je pomislio da će s tim životnim iskustvom morati da živi do kraja života. Ako bismo ga pokušali razumjeti, možda bismo najprije pomislili da je već prije nego što je to učinio u ratu doživio nešto što mu je uništilo sve ono dobro i lijepo do kraja njegovog života. I ranije je bilo da u ratu političari, vojskovođe i generali ubijaju statistički i birokratski, te u skladu s učenjem nekoga svog mudrog učenjaka (kakav je Putinu Aleksandar Dugin), čineći to vrlo temeljito, prilježno i odgovorno, spaljujući sela i gradove, otvarajući koncentracijske logore i protjerujući čitave narode, ali oni su, za razliku od tog vojnika koji ubija neprijateljsko dijete i siluje njegovu mater, takve stvari radili ne ulažući u njih svoje duše. Osim što su djelovali anonimno i inpersonalno, ne imajući ništa protiv nijednoga konkretnog djeteta i nijedne konkretne matere, pa čak i nijednoga oca, znali su da skoro svaki ishod rata vodi njihovu posvećenju u pravednike, mirotvorce, moralno besprijekorne dobitnike nobelovih nagrada i na kraju u statue na gradskome trgu. Za razliku od njih, njihov će vojnik, koji je silovao i ubijao, završiti u ludnici ili u zatvoru. On će se ubiti ili će biti onaj simbolički i amblematski krivac za rat, preko čije će kože neki budući političari graditi mir i prijateljstvo s dojučerašnjim svojim neprijateljima. Njegov afekt će završiti tako, a njihov umišljaj će završiti onako! Biva tako, i nikako drukčije, u svim ratovima dvadesetog stoljeća.

Međutim, dok smo ranije mogli biti identificirani, u srcu sjedinjeni sa svojim političarima i generalima, dakle s onima koji ubijanje provode kao što bi u samoposluzi provodili godišnju inventuru proizvoda, danas smo, u ovom ratu koji (još uvijek) nije naš, sjedinjeni s onima koji djeluju u afektu. Sjedinjeni smo sa silovateljima majki, ubojicama njihove djece, ali ne i s tim majkama, djecom i očevima koji sve ovo nemoćno gledaju. S njima ne možemo biti sjedinjeni, jer je njihovo iskustvo čak i u digitalnom dobu jedinstveno, pripada samo njima, neprepričljivo je, daleko od čovjeka. Za razliku od iskustva onih koji siluju i ubijaju.

Kako je to moguće? Pa tako što se silovanje i ubijanje već zbilo, prije nego što će se zbiti u stvarnosti. Zbilo se na društvenim mrežama, u propagandnim izvještajima raznih agitpropova, koje opet nadziru oni političari i generali. Prije nego što je prvi vojnik silovao i ubio, na fejsbucima, tviterima i po inim mračnim mjestima velike internetske duše čovječanstva, po hiljadu tisuća puta već je izgovoreno i napisano da je neki vojnik s one druge strane ubio dijete, silovao majku, doveo oca da sve to gleda. A vijest o tome najprije su, od usta do usta, od profila do profila, prenosile neke angažirane i uplašene domaćice, činovnici u nekim kancelarijama, uspaljeni osmoškolci, navijači nogometnog kluba, da bi uskoro ta vijest, svo vrijeme lažna, stigla i do jada i bijede naših službenih medija. Svaka propagandna laž u ratu teži da postane istinom. No, ranije su se time bavili neki drugi ljudi. Time se niste bavili vi. Sada, međutim, u ratu koji (još uvijek) nije vaš, vi ne misleći što činite, pripremate postelju za silovatelja, vi ste kuršum za srce djeteta.

Digitalna sveprisutnost stvorila je u nama iluziju da smo i tamo gdje nismo. Tako smo ovog trenutka u Kijevu, u Harkovu i Harkivu, u Mariupolju, tako smo ovog trenutka na svakom mjestu na kojem se u Ukrajini vodi rat, na svakom mjestu na kojem se događaju stvarni i (još uvijek) fiktivni zločini. Svako zlo koje zamislimo i koje napišemo na svom fejsbuku, sutra će se nekome dogoditi. U ranijim ratovima bili smo odgovorni, jer su zločini činjeni u naše ime. U ovom ratu smo odgovorni, jer u zločinima sudjelujemo. Pozivamo na njih, najavljujemo ih, izazivamo ih tako što ljude uvjeravamo da su se već dogodili, ali da ih je počinila suprotna strana. Možda doista postoji neki ruski filantrop koji kastrira ukrajinske muškarce? Ako ne postoji, sigurno će postojati.

U prethodnim ratovima postojali su ratni izvještači, novinari i fotoreporteri, koji su s prve crte bojišnice, iz grada pod opsadom, po kojem padaju bombe i granate, izvještavali o onome što se stvarno zbiva. Danas imamo internetsku i telefonsku vezu s prvim crtama bojišnice, s gradovima koji nestaju pod bombama i raketama Vladimira Putina, Aleksandra Dugina i njihova bezumnog ljudskog stada, ali ustvari mi nemamo pojma što se ljudima tamo događa, jer ne postoje ratni izvještači, nema novinara i fotoreportera. Naše redakcije šalju novinare u Lavov, da otamo izvijeste o ratu u Ukrajini. Na žalost, to je isto kao da smo 1992. novinare slali u Viroviticu da iz Virovitice izvještavaju o opsadi Sarajeva. Isto tako, i u najgora ratna vremena, svaka bolja redakcija u napadnutoj Hrvatskoj i još napadnutijoj Bosni i Hercegovini imala je u Beogradu svoga ratnog dopisnika. Danas nijedna hrvatska redakcija, uključujući i provladin javno financiran HRT, nema dopisnika iz Moskve. Ono što saznajemo o događajima u Moskvi je, kao i ono što saznajemo o životu i stradanju ljudi u Kijevu, gola i prazna tabloidna propaganda, ili propaganda iz uma nekog jedva malo osuvremenjenog američkog ili londonskog, briselskog domazeta loše. Zamislite kako bi naš rat izgledao ljudima u svijetu da su o njemu saznavali od nekoga svog domazeta loše, ili kako bi naš rat izgledao nama da smo u njemu sudjelovali pomoću fejsbuka i tvitera.

Informacije o ratu u Ukrajini ne stvaraju se u Ukrajini. Jedino što je iz te zemlje u ovome našem ratnom svijetu stvarno prikaz je Volodimira Zelenskog, dok gostuje u svim parlamentima slobodnoga svijeta. Ništa drugo ne vidimo, ništa drugo nije nam dopušteno znati, jer je svaka autentična vijest zagušena zaglušujućim šumom jeftinog, niskog, krvožednog i zastrašujućeg spektakla. Rat u koji smo svi već krvavo uključeni, jer smo na društvenim mrežama, svojim je stvarnim živim sadržajem od nas mnogo dalje nego ijedan rat koji se vodio u dvadesetom stoljeću. I 1914. i 1941. već drugog smo dana iz novina saznavali kako stoje stvari na frontama. Čak se i skrivana suština Holokausta i koncentracijskih logora širila Europom, te su je mogli naslutiti svi koji su stvarno htjeli znati. Rat u bivšoj Jugoslaviji osim što smo imali u svojim životima (neki jesu, drugi možda baš i nisu), bio je vrlo prisutan i plastično prikazan na našim televizijskim ekranima. A sad, što zapravo vidimo, čujemo i saznajemo sad? Prognoze i gatke vojnih i političkih analitičara? Zapravo ništa! Najviše što se u Hrvatskoj o Ukrajini i iz Ukrajine dosad moglo doznati govorenje je o književnosti, jeziku, kulturi i životu lavovske profesorice i prevoditeljice, moje prijateljice Alle Tatarenko. Samo Alla je stvarno govorila o ratu, govoreći o Tarasu Ševčenku.

Ukidajući tradicionalno izvještavanje, zaboravljajući na novinarstvo, mi dajemo riječ onom ukrajinskom filantropu, a Rusiju svodimo na Aleksandra Dugina. I polako tonemo u vlastito ludilo. Svatko danas može postati ratni zločinac i ubojica djece u Ukrajini. Dovoljni su mu fejsbuk i tviter.

jergovic