Roditelji su mu bili liječnici. Djed je pred rat bio najstariji aktivni doktor u gradu. Dobrostojeća, bogata porodica u kojoj se, onako od šale i od duga vremena, odlazilo na ladanje u Monte Carlo. Već 1941. otac je ubijen, navodno u grupi talaca, a majka je ugušena u dušegupki koja je kružila Beogradom. Djed se, zajedno s bakom, ubio prekomjernom dozom morfija.
Dječak je dopao na staranje stricu, starijem očevu bratu, koji je bio oženjen za Njemicu, katolkinju, pa je prema vladajućim rasnim zakonima blaže tretiran. Za njega se brinuo koliko i za vlastitog sina, osim što ga nije bilo briga hoće li dječak nastaviti pohađati gimnaziju. On je sam to riješio: uspio se, na osnovu napola autentične krštenice iz luteranske crkve, upisati u madžarsku gimnaziju. Tako je, zaštićen strininim porijeklom, uspio izbjeći i veliki novosadsku raciju iz zime 1942, kada su mjesne Židove i Srbe bacali u rupe izbušene u zaleđenom Dunavu.
Godina je 1944, Njemačka gubi na svim frontama, bliži se kraj rata, ali progon Židova biva još žešći nakon što je zbačen admiral Horthy, namjesnik nepostojećeg kraljevstva, a njemački nacisti preuzimaju izravnu vlast. Jednoga dana žandari dolaze po dječaka. Znali su da je tu, nisu ih zanimali stric i strina. Odvode ga u sabirni centar, odakle će biti poslan u Auschwitz, pa u Buchenwald. U Buchenwaldu će dočekati kraj rata. Živ.
Trebalo je proći još nekoliko mjeseci da se kroz spaljenu i opustošenu Europu, Europu veličanstvene pobjede nad fašizmom, Europu nade, probije do Novog Sada i Zrenjanina. Tek tada saznaje cijelu priču o majci, ocu, djedu i baki. Stric je iznenađen i uplašen kada ga vidi.
Postepeno mu se raspetljava vlastiti slučaj, to kako su i zašto tog dana došli po njega da ga vode u Auschwitz. Nikako to nije moglo biti slučajno. Netko ga je morao prijaviti. Osim toga, žandari strica i strinu nisu ni ružno pogledali. Zar bi tako postupili s nekim tko je malog Židova skrivao u kući? A pritom je Židov i taj koji ga skriva? Nešto tu nije bilo u redu. Ili je, zapravo, sve bilo u najboljem redu. Da bi olakšao život sebi i svojima, da bi se oslobodio svakog mogućeg rizika – a potencijalno je riskirao i život svoga rođenog sina zarad života bratova sina – stric ga je prijavio, i tako su došli po njega. Rođeni stric, u čijoj je kući živio tri prethodne godine. Može li se živjeti s takvim saznanjem?
Šesnaest mu je godina. Ali nema staratelja. Preživjelim logorašima ne nameću staratelja, nego se, onako neformalno, računa da su punoljetni. Bilo bi bizarno odrediti staratelja onome tko je izašao iz Buchenwalda. Živi kao podstanar kod majke jednoga svog druga – čiji je otac, Madžar, osuđen na smrt kao ratni zločinac – pohađa srednju tehničku školu, arhitektonski smjer, i izdržava se kao tehnički crtač. Od cjelokupne goleme imovine nije mu ostalo ništa. Nestao je namještaj, auto – jer djed je imao auto – u kućama i stanovima u kojima su živjeli sad živi netko drugi. Ali on nije ljut ni bijesan. Pogotovo nije ljut na komunistički režim. Upravo suprotno, pod komunistima Jevreji su ponovo postali ljudi. I on je postao čovjek. Jevrejin je, kao i toliki drugi, postao onoga dana kada je prvi put bio diskriminiran – kao Jevrejin. Bilo je to malo prije rata, kada je za vrijeme vlade Cvetković-Maček uveden cenzus za upise u gimnazije i na fakultete, prema kojemu broj upisanih Židova nije smio prelaziti udio ovog naroda u stanovništvu. Mislite da je to, zapravo, pravedno? Da, mnogi su to 1940. mislili, i postali su u svojim mislima i osjećajima tihi saučesnici u budućem zločinu Holokausta. Ili ih uopće nije bilo briga. Čime su također postali saučesnici u tom zločinu. Ali nije on o tome razmišljalo. Samo je bio začuđen i pomalo gnjevan u svojoj najednom otkrivenoj jevrejskoj koži.
Šezdesetak godina kasnije iz Australije u posjet starome kraju posljednji put dolazi jedan stari novosadski Jevrejin. To je sin njegova strica, dječak s kojim se družio sve do dana kada su ga odveli u logor. Čovjek mu se javlja telefonom, želi da se još jednom vide. Pristaje da se nađu, iako bi, možda, netko na njegovom mjestu to odbio. U lice mu iznosi sumnju da je zbog njegova oca završio u Auschwitzu. Starac odgovara neodređeno, nekom strašnom, uvredljivom frazom. Nešto kao: znam da je između vas dvojice postojalo nešto… Kasnije na sebe pokušava prihvatiti krivnju: kao, on ga je odao nekoj susjedi koja je bila u vezi s nacistima… Ali to nije vjerojatno. Ipak, zašto bi netko na sebe preuzimao krivnju svoga mrtvog oca. Rastaju se hladno. Nikad se više neće vidjeti.
Ovo je dio životne priče Ivana Ivanjija, pisca i briljantnog knjževnog prevoditelja – čovjeka koji je Günteru Grassu dao glas i poetiku u našim jezicima, na način u toj mjeri neusporediv da bi se Ivanjijevi prijevodi Grassa morali uzimati kao kanonski, dok su svi drugi, i srpski i hrvatski, samo informativni – ali i čovjeka koji je poznat kao Titov simultani prevoditelj za njemački jezik. Po ovom zadnjem je široj publici Ivanji najpoznatiji, a ni njemu nije mrsko da o tome piše i govori. O iskustvima s maršalom napisao je odličnu i vrlo zabavnu publicističku knjigu, naslova “Titov prevodilac”, ali ta knjiga, i ta vrsta Ivanjijeve popularnosti odvlači pažnju od onoga po čemu je ovaj pisac neusporedivo veći i važniji, i što ga čini jednom od krupnih figura ne samo naših književnosti i kultura, nego i značajnim imenom europske književnosti i kulture, naročito na njemačkome govornom području, gdje je Ivan Ivanji, zapravo, domaći pisac.
O svom privatnom Holokaustu Ivanji je pisao fragmentarno i mjestimično, u više svojih romana, sve nastojeći da vlastitim iskustvom cijepi likove svoje fikcije. U tome je znao biti i vrlo uspješan, ali očito je da nikada nije bio do kraja zadovoljan, da mu je stalno nešto izmicalo. S vremena na vrijeme činilo se i da bježi i od svoje jevrejske i od stradalničke teme, pa bi pisao vrlo zanimljive romansirane biografije antičkih careva rođenih ili naseljenih u našim krajevima, pa bi se bavio užeknjiževnim temama, ili bi re-kreirao Grassa u ovome jeziku, ili bi prevodio nešto deseto… A onda se, pomalo i neočekivano, i na način furiozan, duhovit i pomalo čudovišan u crnohumornom tonu i šokantnom intimizmu, vratio temi svoga života. (Iako, on ne voli da se o Holokaustu govori kao o temi njegova života. To je bio samo jedan manji odsječak. Ostalo je kod Ivanjija bilo drukčije…)
Knjiga “Moj lepi život u paklu”, čiji vam se naslov neće svidjeti prije čitanja, ali ćete nakon čitanja shvatiti i da je takav naslov tačan i da je lijep u svojoj istinitosti, nastajala je u posljednjih, možda, desetak godina. Njezine je fragmente Ivanji objavljivao po beogradskim časopisima i novinama, najviše u tjedniku Vreme, ali bilo je nemoguće i naslutiti što to on piše i u što će se knjiga pretvoriti.
Na ovih četiristotinjak stranica sve se, zapravo, vrti oko Ivanjijevih nestalih, oko njegova oca, majke, djeda. Ali taj njegov način, to je nešto skoro pa nezabilježeno… Naime, ovaj je pisac sentimentalan na neki drukčiji način, koji gotovo pa ne priliči pisanju o Holokaustu. Osim kada o Holokaustu piše onaj koji o tome sve zna, iz prve ruke i iz vlastitog srca.
Ivanjiju je stalo do istine. Ali do onog njezinog dijela koji ljude plaši. Recimo, postoji barem jedno mjesto na kojemu čitatelj pusti suzu. Koliko god bilo nepristojno prepričavati tako važno mjesto u knjizi i budućem čitatelju kvariti užitak u tekstu, ovaj put to stvarno moram učiniti. Miješajući različite vremenske i životne tokove Ivanji najednom krene da opisuje to kako je morao nositi svoga starog psa kod veterinara, da ga uspava. Eutanazija pudle Besi. “Doktorka joj je dala prvu injekciju za smirivanje, pa drugu, definitivnu. Odmilovao sam je u smrt.” U tih pet riječi, ili u te tri riječi i dvije rječice, stao je pjesnički genij Ivana Ivanjija. I zapravo je stala cijela knjiga. U tih pet riječi knjiga je o Holokaustu i knjiga o njegovom lepom životu u paklu i izvan njega. To je Ivanjijevo majstorstvo i njegovo književno i životno zavještanje.
Malo čime je taj čovjek u životu bio impresioniran. Zapravo ničim toliko da se ne bi mogao našaliti. Ili da ne bi mogao reći istinu. U ovoj je knjizi i scena u kojoj on, logoraš, gnjevno nogom šutira leš za koji je zapeo. Leš drugog logoraša.
On piše o logoraškom radovanju smrti nevinih njemačkih civila u savezničkom bombardiranju. Piše o užasu izdaje i o slatku od višanja, o logoru kao savršenom lijeku od vjere u Boga i o madžarskom kao jeziku Očenaša. Piše o tome kako austrijski diplomati poklanjaju saher torte, upakirane u lijepu ukrasnu kutiju. Zgodno, kaže, ali kako bi bilo da srpski diplomati poklanjaju tegle ajvara. (Inače, Ivan Ivanji je početkom devedesetih privremeno emigrirao iz Beograda u Beč, i nositelj je austrijskog pasoša.)
Jedino čime je on stvarno impresioniran su njegove godine. Osamdeset i sedam mu je, dvadesetdeveto godište. Sjećanja se osipaju. Na jednom mjestu spominje svoju staračku demenciju. Ali i to je šala. I pomalo nervozno konstatira kako se uopće ne sjeća svoga transporta za Auschwitz. Bio je u nekom specijalnom stanju i ništa od tog puta nije upamtio. Tako Ivanji ne pamti jednu od logorologijskih žanr scena. A mrzi ga izmišljati.
“Moj lepi život u paklu” knjiga je tuge i vedrine. Veličanstvena i pomalo frajerska knjiga istaknutoga našeg pisca mlađe generacije. A tko smo mi, ako je on naš? Mi smo oni koji su pročitali knjigu, a koji bi drugi bili?
jergovic
