Ponekad tako, autom oprezno zaobilazeći bicikliste po turopoljskim cestama, zavirujem im pod kacige, zagledam se u noseve i u sunčane naočale, pa u tim glavama i u lateks utegnutim tijelima, pokušavam prepoznati je li to – Ivo Goldstein (1958.). Jer je sasvim moguće da jest, on ovim drumovima biciklira, jednom me je, kaže, iz daljine prepoznao kako pješačim put Vukomeričkih gorica. Ali mnogo je lakše njemu da prepozna mene u trenirci, nego meni da prepoznam njega u uniformi modernog Eddyja Merckxa. Izvjesno je, međutim, da se na ovom teritoriju, među uzbrektalim traktorima i brižnim vikendašima, često susrećemo. Bez zaustavljanja ili pozdravljanja, jer cesta je da se njome prođe. Sve drugo opasno je i nepotrebno.
Francuski student, učenik čuvenih profesora, svojedobno šef Katedre za opću povijest srednjeg vijeka pri Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Među ostalim, povremeno je predavao i Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Ali onda je 2003. godine učinio profesionalni obrat, koji je komentiran u javnosti, inače savršeno nezainteresiranoj za akademska pitanja, pa je interes preusmjerio na hrvatsku povijest dvadesetog stoljeća. Goldsteinu su se narugali da je neozbiljan, da nema kvalifikacije, nema objavljene radove, pa da predaje povijest, pa još hrvatsku!, dvadesetog stoljeća… No, sve je to već bio prirodno i očekivano. Profesor, kojeg u javnosti ne tituliraju i ne doživljavaju profesorom, odavno je ponio breme svoga prezimena i svoga, za klaunove i goniče, krajnje suspektnog podrijetla. Meni, pak, zanimljiv je i važan bio taj njegov obrat, jer je sugerirao da i u znanosti i u poslu povjesničara ima onog što vitla našim dušama i pametima u umjetnosti i u našim književnim poslima: osobnog uloga i razloga da pišemo upravo ono što pišemo.
U vrijeme kada se Goldstein zainteresirao za srednji vijek, to doba rađanja europskog društva, fascinacija Školom Anala, Braudelom, Le Goffom, Georgesom Dubyjem, bila je na vrhuncima, a avantura otkrivanja srednjega vijeka činila se privlačnom poput putovanja preko mora i otkrivanja novih indija. Bilo je to doba mira, dekadencije samoupravnog socijalizma i Titova posmrća, i čovjek nije imao previše razloga da se bavi sobom, svojim podrijetlima i odjekom svoga imena u tuđemu uhu. Cijelu jednu epohu kasnije, nakon ratova devedesetih, trijumfa nacionalizma na Balkanu i sveopćeg imperativa etničke čistoće, povratak u srednji vijek pretvorio se u izraz gotovo nepodnošljivog eskapizma. Srednji vijek postao je naša daleka budućnost, a sva povijest nam se svela na dugotrajnu i mučnu suvremenost. I još se nešto dogodilo: sami smo, sa svojim imenima, prezimenima, te stvarnim i izmišljenim obiteljskim povijestima, postali predmetom proučavanja velike nacionalne povijesti. Tako se to meni čini, premda se s Ivom Goldsteinom nisam previše družio, i nisam se raspitivao o njegovom doživljaju stvari. Družio sam se s njegovim ocem, premda mnogo stariji, bio mi je generacijski bliži.
U osamnaest godina koliko se službeno bavi suvremenom poviješću, Ivo Goldstein temeljito je obradio, dijelom u suradnji s ocem, povijest zagrebačkih Židova i njezin strašni finale u hrvatskoj, tojest ustaškoj inačici Holokausta. U povijesti male zajednice, ako je dobro napisana, najpreciznije se zrcali povijest društva u cjelini. Povijest hrvatskih Židova tako je istinska povijest Hrvata. Pored židovske, u naše je vrijeme precizno opisana još jedna mala zagrebačka i hrvatska zajednica: muslimanska. Njome se bavio Goldsteinov student i doktorant Zlatko Hasanbegović. Postoji li čitatelj, profesionalni ili neprofesionalni, a da je pročitao i jednu, i drugu knjigu, i “Židove u Zagrebu 1918. – 1941.”, i “Muslimane u Zagrebu 1878. – 1945.: doba utemeljenja”? Bilo bi to zanimljivo znati, manje zbog teme, više zbog autora. U zaostaloj, ideološki korumpiranoj kulturi ne čitaju se knjige pisaca koji nam nisu politički sumišljenici. Takvima ne priznajemo ni da su pisci.
U tih osamnaest godina, Goldstein je još napisao vrlo uravnoteženu i dokumentiranu, stilski i literarno dobro izvedenu knjigu o jasenovačkom logoru, te povijesno-kulturnu sintezu o trideset godina hrvatske samostalnosti. Obje knjige, u ovom trenutku vrlo žive i prisutne u hrvatskim knjižarama, ne zrcale se i ne uspoređuju s tematski srodnim knjigama drugih autora. Naprosto, takvih knjiga nema, niti ima onih koji bi ih pisali. Nevoljena i neželjena Goldsteinova jasenovačka i hrvatska povijest, praćena urlicima iz mraka čitave vojnice internetskih mrzitelja, u mnogočemu biva i jedina ozbiljno napisana povijest hrvatske duge sadašnjice. Ili možda nije tako? Napisao je i zasigurno najbolju biografiju Josipa Broza Tita, nesumnjivo najčuvenijeg Hrvata u svijetu. Ali kod nas, je li ozbiljno pisanje o Titu, Jasenovcu i Hrvatskoj nešto što ćemo dočekati s poštovanjem ili s kamenovanjem?
Kad god Goldsteinu sinu (kao i nekoć Goldsteinu ocu), nešto loše krene, ili nam se barem učini da mu je loše krenulo, uslijede salve oduševljenja. Tako, recimo, kad ga je, nekom zastrašujućom većinom, odbilo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ničije uakademijenje u posljednjih trideset godina nije izazvalo toliki javni odjek i takvo masovno oduševljenje, kao ta košarica koju su hrvatski veleumovi odaslali Ivi Goldsteinu. Ili kada je “David Goldman” u pismima čitatelja velikom i važnom Jerusalem Postu napao Goldsteina, optuživši ga da je, manje-više, izmislio koncentracijski logor u Jasenovcu. To je, pak, prouzročilo oduševljenje domoljubnih, žutih i javnih hrvatskih medija, ali i istinsko ozarenje sarajevskih bošnjačkih portala, koji baš i nisu najbolje shvatili o čemu je riječ, osim da to Izraelci kore Hrvate zbog fašizma. Nekoliko dana kasnije pokazalo se, međutim, da je “David Goldman” ustvari pseudonim naših hrvatskih diverzanata na Jerusalem Post, ali to više nije bila vijest koje bi bila zanimljiva ni hrvatskim medijima, iz jedne vrste razloga, ni bošnjačkim medijima, iz druge vrste razloga.
Lijeve vlasti imenovale su Ivu Goldsteina za hrvatskog veleposlanika u Parizu. Bio je to pametan potez: maloj, uglavnom neprisutnoj i u svijetu ne naročito simpatičnoj zemlji vjerojatno je bolje i korisnije da ima obrazovanog i reprezentativnog ambasadora, koji nešto zna o kulturi zemlje u koju je došao, nego kakvog ambicioznog i poslovično neobrazovanog i neduhovitog karijernog diplomata, od kojeg će ljudi bježati na partijima, tulumima, prijamima. “Zašto svi hrvatski diplomati djeluju nekako uvrijeđeno?”, pitao me jednom, u jednoj europskoj zemlji, prevoditelj mojih knjiga. Nasmijao sam se, ali mu nisam ništa odgovorio. Danima sam poslije njuškao vlastite pazuhe, češkao se i namiještao naročito idiotski izraz lica, da slučajno netko ne bi pomislio da stižem iz zemlje uvrijeđenih ljudi. U Hrvatskoj samo oni koji su si veoma važni djeluju uvrijeđeno. Goldstein nije od tih.
Ovih dana u jednim novinama negdje sam pročitao da se Plenković baš naljutio jer je Milanović predložio neke svoje kandidate za veleposlanička mjesta, te među njima i Ivu Goldsteina. Kada je otac Goldstein umro, Plenković je bio toliko ljut da nije kondolirao javnosti i obitelji, niti je ikoga iz Vlade bilo na pogrebu. Možda je to bilo razumljivo: Slavko Goldstein odbio je njegova tadašnjeg teklića Božinovića, kad ga je ovaj zvao u komisiju za legalizaciju ustaškog pozdrava. Ivo Goldstein, pak, učinio je golemu uslugu još uvijek nedovoljno učvršćenom premijeru u tada snažno karamarkiranoj Hrvatskoj, pa je prihvatio prisustvo u takvoj komisiji. Neobično je, doista vrlo neobično, da je gospodinu Plenkoviću Ivo Goldstein odgovarao za ulogu koja je neusporedivo važnija i po hrvatsku sadašnjost i budućnost sudbonosnija od toga tko će biti hrvatski veleposlanik u Ateni. Između Grka i Hrvata neće se dogoditi ništa veliko ni važno ni ako slučajnim odabirom Vlada i Predsjednik ambasadorom imenuju prvog hrvatskog turista koji u 2022. godini posjeti Akropolu. U čemu je onda problem s Goldsteinom? Da problem nije u onom istom zbog čega je Goldstein imenovan u komisiju za odgodu hrvatskog suočenja sa smislom i posljedicama ustaškog pozdrava?
Ministar Gordan je Grlić Radman, kako pišu novine, tim povodom izjavio da trojica kandidata koje je predložio Milanović “niti su diplomacija”, a “niti su hrvatska”. O Goldsteinu, pak, da je “dok je bio veleposlanik u svojoj sobi držao Titovu sliku ili bistu i pisao protiv prvog hrvatskog predsjednika. Na stranu fama o Titovoj slici u veleposlanikovoj sobi, na stranu i floskula o karijernim diplomatima kao imperativnu hrvatske diplomacije, ali što bi konkretno moglo značiti ovo – “niti su hrvatska”. Neobično je da gospodin Grlić Radman, inače sasvim ugodan i odmjereno srdačan čovjek, upoznao sam ga kada je kao hrvatski veleposlanik u Berlinu došao na poziv organizatora da uveliča dodjelu jedne književne nagrade koja mi je pripala, uopće može izgovoriti za trojicu hrvatskih građana da nisu – hrvatski. Siguran sam, naime, da gospodin Grlić Radman takvo što nikad ne bi rekao u Berlinu.
Bilo bi lijepo, i Hrvatska bi bila istinski slobodna i neustrašena zemlja istih takvih, slobodnih i nepreplašenih ljudi, kada bi njezini najugledniji ljudi iste stvari koje govore u Berlinu govorili i u Zagrebu. I obrnuto, naravno.
