Sredinom travnja u auli Gradske knjižnice u Zagrebu otvorena je skromna edukativna izložba u povodu četiristote godišnjice rođenja Jurja Križanića. Vijest o tome nije izašla u novinama, niti je objavljena na ikojem od većih zagrebačkih informativno-zabavnih portala. Samo na web-stranici Knjižnica grada Zagreba, gdje se inače najavljuju događaji po mjesnim bibliotekama, gdje je u najavi stajalo i da će izložbu otvoriti pater Ivan Golub, pjesnik, pisac i, kako je negdje objavljeno, najznačajniji naš križanićolog. Bila je to prva, a pokazat će se i posljednja javna gesta kojom će glavni grad obilježiti obljetnicu jednog od onih malobrojnih našijenaca, Hrvata koji su sudjelovali na velikoj europskoj pozornici ideja, i čija životna avantura izlazi izvan uskih provincijskih okvira i prilika naših bezimenih, kontekstualno savršeno beznačajnih povijesti. O sljedećoj velikoj Križanićevoj godišnjici, na petsto godina od njegova rođenja, ne samo da ovih nas više neće biti živih, nego, sasvim moguće, neće biti ni svijeta koji bi sebe znao na hrvatskome jeziku i koji bi se ikoga i ičega mogao sjećati.
Šest-sedam mjeseci kasnije nema više ni Ivana Goluba, tog dobrog pamtitelja i tumača sanjara i stradalnika s rubova kršćanstva, od Markantuna de Dominisa do Miroslava Krleže, a četiristote godišnjice Križanićeve sjetili su se još u njegovu rodnom Ribniku, gdje su mu tiskali kalendar i podigli spomenik (još jedan izvanredan rad Marije Ujević). U svojoj ga se autorskoj kolumni na portalu Telegram sjetio Božo Kovačević, uzaludno nastojeći kulturnoj i političkoj zajednici naglasiti ono što bi trebalo biti notorno i samorazumljivo. Najteže je, vjerojatno i nemoguće, ljudima objasniti ono što bi oni sami nužno trebali znati, jer ako ne znaju, tada i nisu ono što misle da jesu.
Juraj Križanić rodio se 1618, a možda i 1617. ili 1619. Otac mu bje Gašpar, mati Suzana, rođena Oršić. Gimnaziju je završio u Zagrebu, filozofiju studirao u Grazu, teologiju u Bolonji i Rimu, gdje je i doktorirao. Odrana se zainteresirao za istočnu crkvu, učio je o pravoslavlju i o ruskoj povijesti. Tako mu je još kao dvadeset i trogodišnjaku na um palo kako rješenje crkvenoga i narodnog pitanja zapravo vodi istim putom. Proučavajući pravoslavno učenje, pa se, bit će, pomalo i zaljubivši u pravoslavnu liturgiju – Križanić je, pored svega drugog, bio i muzikolog i glazbenik – zaključio je ono do čega su, zapravo, dolazili svi koji su se prije, ali i poslije njega otvorena srca bavili onom drugom Crkvom: razlike u učenjima između rimske i istočne crkve takve su da prepreka zajedništvu nije u dogmi, nego u vrhovnome zemaljskom autoritetu i u raspodjeli moći. S druge, pak, strane Rusija, ta nepregledna slavenska zemlja, u odnosu na koju su u sedamnaestom stoljeću jezične, kulturne i identitetske bliskosti bile neusporedivo izraženije nego što će to biti nakon devetnaestostoljetnog formiranja nacija, praćenog jezičnim reformama, i veliki ruski car, kao veliki moćni gospodar uspavanog slavenskog narodnog duha, imali su snagu da pod sobom ujedine sav slavenski svijet, te da ga organiziraju u jedan veliki imperij, koji bi, tako je to doživljavao Križanić, onaj mali hrvatski svijet iz kojeg je on potekao stavio u veliki i moćni kontekst, tako da Hrvati, kao ni svi južni Slaveni, više ne bi bili kmetovi i skrajnuta sirotinja pod vlašću gospodara tuđinske kulture i jezika, nego bi bili sami svoji gospodari.
E, da bi se ovo drugo ostvarilo, bilo bi potrebno ostvariti uniju između dvije crkve, tako da ruski car prizna duhovni autoritet Rima, a Rim će njemu priznati njegov vladarski autoritet. To se činilo ne samo mogućim, nego i sasvim jednostavnim, jer nije bilo prepreke u krivovjerju, a dobro i korist bili su zajednički.
I tako je Križanić Kongregaciji za širenje vjere u Vatikan poslao predstavku o misiji u Rusiji. U to je vrijeme bio župnik u Varaždinu, ali njegove ambicije bile su goleme. Šest godina kasnije, uz crkveni blagoslov, stići će u Moskvu, gdje će ostati samo dva mjeseca. Ali tada zapravo započinje njegova velika avantura, u okviru koje će, recimo, napisati žestoku raspravu protiv protestantizma, ali će istovremeno dokazivati kako pravoslavci nisu heretici ni raskolnici, nego su dovedeni u zabludu iz neznanja. Čini se da je Križanić vjerovao da između dva svijeta, zapadnog i istočnog, postoji jedan fatalni problem: jedan o drugom premalo znaju, te zaključke donose na osnovu krivih saznanja.
To ga, dobrog kršćanina, žestokog misionara, uvjerenog borca za narodna prava, utopista i revolucionara, čini gorljivim (što zna biti i grijeh), pa 1658. bez papina odobrenja ponovo odlazi u Moskvu. Stiže do carskog dvora, gdje ga primaju u službu na izradi gramatike crkvenoslavenskog jezika, te rusko-latinskog rječnika. Očito je da su carevi ljudi bili fascinirani množinom i vrstom njegovih znanja, ali vrlo je vjerojatno da su u njemu prije svega drugog vidjeli – špijuna. On se, pak, nije kontrolirao, nego je naokolo pripovijedao i svjedočio o svojoj misiji i svom velikom političkom i kršćanskom cilju. I tako je 1661. završio u Sibiru, u progonstvu u kojem će ostati sve do 1676. Tada će već, za ondašnje društvene kriterije, ali i sa stanovišta ondašnjeg trošenja biološke supstance, Juraj Križanić biti starac. U Sibiru je napisao gramatiku, ali ne crkvenoslavensku ni rusku, nego gramatiku nekog fantastičnog sveslavenskog jezika, kombiniranog od kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja njegovih zavičaja. Ta knjiga, za razliku od druge, koju je također napisao u Sibiru i nazvao je “Politika”, nikada nikom neće trebati. U Sibiru je pisao i o unutarcrkvenim, pravoslavnim sukobima, naravno navodeći vodu na svoj, katolički mlin.
Iz Rusije odlazi ilegalno, onako kako je u Rusiju i došao. Dolazi u Vilnius, koji smo mi zvali Vilno, pa je u redu da ga tako i dalje zovemo, gdje je bez ikakvih prihoda. Da ne umre od gladi, priključuje se dominikanskom redu. Iako po nuždi postaje fratrom, ima neke više istine i sudbinske tačnosti u Jurjevom zaređenju. Savršeno je usamljen sa svojim idejama, dvostruko optužen i dvostruko sumnjičen. Za Rusiju, iz koje je pobjegao, ostao je vatikanski špijun i sumnjivac. Za svoje je sumnjiv kao rusofil, blag prema raskolnicima i njihovu učenju. Doživljava sudbinu većine ljudi koji su pokušavali odigrati ulogu mosta, pa su bivali pregaženi u blatu.
Šezdeset i pet mu je kada se s vojskom poljskog kralja Jana Sobieskog našao na zidinama Beča, braneći grad i Zapad od konačne velike navale moćnoga osmanlijskog carstva. Tu, na Beču, kao posljednjoj tački svoga velikog puta, Križanić umire. Iako se ne zna kako je i od čega umro, njegova smrt je u simboličkom smislu nedvosmislena. Nije on pao pod teretom svojih ideja, nego pod teretom neshvaćanja. Činilo mu se da je tako jasno i nedvosmisleno dobro ono što zastupa.
Juraj Križanić stoljećima je ležao mrtav, da bi ga onda kao uspomenu i kao jednu od uporišnih tačaka vlastitog identiteta, emocionalnog, nacionalnog i kulturnog, te političkog, krajem dvadesetih godina našega prošlog stoljeća oživio Miroslav Krleža. Nakon eseja “O patru dominikancu Jurju Križaniću”, što ga je objavio u časopisu Književnik, Krleža je dugo najavljivao i samom sebi obećavao dramu, pa roman o Križaniću, ali nije napisao ni jedno, ni drugo. Paradoksalno, ali kao da Krleža nije bio pisac za ovu temu, premda je po temperamentu, te kao misleće čeljade bio toliko blizak Križaniću. Ostavio ga je nenapisanog, kao svojevrsni dar i izazov nekome budućem piscu.
A zašto se ovi naši nisu sjetili Jurja Križanića? Iz političkih, svjetonazorskih, interesnih razloga? Mislim da nije ništa od toga. Nesjetili su ga se zato što je hrvatsku kulturu pomorila amnezija, Alzhajmerova bolest, zapravo demencija neke druge vrste, koja pustoši sva duboka, daleka i konstitucijska sjećanja, a ostavlja samo ono što je plitko, nedavno, trivijalno. Riječ je o nekom strašnom dubinskom odricanju od svake, ali baš svake tradicije, do kojeg, paradoksalno, dolazi u ime tobožnjeg tradicionalizma.
Duboki smisao Križanićevih nastojanja i njegovih ideala niti je u rusofilstvu, niti je u sveslavenstvu, nego u pokušaju, veličanstvenome i u porazu, da se o sebi i o svojima misli i djeluje u širokom civilizacijskom kontekstu, u kontekstu Europe i svijeta.
jergovic
