Nikola Petković je u formi redakcijskoga komentara, s kolumnističkim portretom, u dva stupca Jutarnjega lista, objavio svoje impresije o meni, pod naslovom: “Što je točno Ivo Banac rekao o Ivi Andriću u Vili Arko”. Objasnio je da to čini kao predsjednik Hrvatskog društva pisaca, a kao povod su mu poslužile tri rečenice iz moje Subotnje matineje, posvećene kiparu Marijanu Kockoviću. Kako je Petkovićevo reagiranje deseterostruko duže, te kako u samo jednoj rečenici nastoji demantirati moju tvrdnju da je Ivo Banac optužio Andrića za simpatije prema Draži Mihailoviću, trebao bih, valjda, i ja sad objaviti deset puta duži tekst od Petkovićevog, u kojemu bih se jednom rečenicom osvrnuo na predsjednika Hrvatskoga društva pisaca, dok bih ostatak posvetio nekoj svojoj osobnoj opsesiji. Recimo, ovogodišnjim snježnim padalinama u Zagrebu.

Rečenica u kojoj se Petković bavi navodnim meritumom glasi: “Da je Jergović bio s nama toga dana, čuo bi što je točno Ivo Banac rekao: ‘Zanimljivo je primijetiti da je Vinko Nikolić tvrdio kako se Andrić 1941. nudio endehaškoj diplomaciji, a Kosta St. Pavlović da je simpatizirao Dražu.’” U nastavku, slavodobitno dodaje i ovo: “I to je sve o Ivi i Ivi, Vinku i Kosti, i onoj Jergovićevoj muškoj fantaziji o Draži, toj ‘trodimenzionalnoj ličnosti koja je imala svoju tragiku i motive i biografiju’”. Tako veli predsjednik Hrvatskoga društva pisaca.

I skoro da je rekao istinu. Naime, u četvrtoj minuti i drugoj sekundi svoga govora, koji je Nikola Petković morao čuti, jer je bio s njima toga dana, Banac je rekao: “Zanimljivo je primijetiti da je Vinko Nikolić tvrdio kako se Andrić 1941. nudio endehaškoj diplomaciji, što nije vjerojatno, a Kosta Pavlović da je simpatizirao Dražu, što je vjerojatnije.” Predsjednik HDP-a, bit će, nije računao na to da imam tonski zapis Bančeva govora, ili je mislio da nitko neće ni primijetiti šest riječi koje je on, Petković, izbacio iz njegova govora, popravljajući tako govornika i štimajući rezultat jedne odavno odigrane utakmice. Učinio je, zapravo, isto što su Andrija Hebrang i Velimir Visković činili, a Petković im se pridružio, kada su mene optuživali za istu stvar kao i Andrića.

Jasno je zašto Ivo Banac Andrića proglašava simpatizerom Draže Mihailovića, kao što je jasno i zašto predsjednik Hrvatskoga društva pisaca Nikola Petković, i svi koji su s njima dvojicom bili toga dana, odobravaju Bancu njegove prosudbe, ali nije do kraja jasno čemu onda naknadna cenzura? Zašto se Petković tako lijepo slaže sa uglednim članom svoga društva, koji u Andriću vidi četničkog simpatizera, a demantira mene, kada glasno primijetim da Petkovićev član u Andriću vidi četničkog simpatizera? Zato što bi oni da govore ono što misle, ali ne bi da ih netko s druge strane taraba čuje?

Ivo Banac, naravno, neće bezrezervno ustvrditi da je Andrić četnik i simpatizer Draže Mihailovića, jer bi ga, možda, netko mogao čuti i zamoliti ga da navede povijesne izvore ili dokumente, fotografije, legitimacije, bilo što. Za ono što on čini, dovoljno je da se pozove na tračeve, u rasponu od Vinka Nikolića do Koste Pavlovića, i da prosudi na način na koji bi, i bez Nikolića i Pavlovića, na ulici, među domoljubima koji se vraćaju sa seksoloških predavanja Judith Reisman, ili idu na demonstracije protiv ćirilice, mogao o Andriću jedino i suditi. Ali, opet, čemu cenzura i krivotvorenje onoga što se reklo?

I tu bismo završili s navodnim meritumom predsjednika Hrvatskog društva pisaca Nikole Petkovića. A od njegovih impresija na moj račun, tek nekoliko ilustrativnih rečenica.

Evo jedne od zanimljivijih: “Pisao je taj (misli na mene, op.aut.) i o leksikografskim natuknicama za Hrvatsku književnu enciklopediju kojih nigdje u javnosti nije bilo.”

Natuknica iz rečene enciklopedije koju sam u više navrata usput spominjao, ona je o Anti Paveliću, “političaru, publicistu i romanopiscu”. Nije baš jasno kako u javnosti nema nečega što je javno objavljeno, u troknjižju, koje je svečano promovirano u Hrvatskom leksikografskom zavodu, uz mnoge visoke zvanice, uključujući i ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, koja je, ujedno, i autorica pojedinih natuknica u djelu, ali i jedna od velikih zagovornica njegove enciklopedijske i kulturne izvrsnosti. Ili, možda, Petković kani reći da sam izmislio i to da je Pavelić predstavljen kao “političar, publicist i romanopisac”, ili da lažem kad, evo sad, kažem da bi i sam Pavelić bio zadovoljan načinom na koji je predstavljen, s rukama izvan svakog zla, kao što Adolf Hitler – Danke Deutschland! – nikada neće biti predstavljen ni u jednoj njemačkoj likovnoj enciklopediji? Evo, i te natuknice, od prve do posljednje riječi, uključujući i vrlo znakovit izbor iz literature o Paveliću:

PAVELIĆ, Ante (pseud. Adam, Ciglar, D. M. Kobilinski,
Mantagna, Lin, Sarti, Senian, Senjan, Serdar Antonio, To-
netti, A. S. Mrzlodorski), političar, publicist i romanopisac
(Bradina kraj Konjica, BiH, 14. VII. 1889 – Madrid, 28. XII. 1959).
Gimnaziju pohađao u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje
je 1910. maturirao. Diplomirao je na zagrebačkome Pravnom fa-
kultetu 1914, a 1915. stekao doktorat prava. Od gimnazijskih dana
član Hrvatske stranke prava. Bio je narodni poslanik Hrvatskoga
bloka u beogradskoj Skupštini. Nakon uvođenja diktature 1929.
otišao je u inozemstvo, a potkraj 1930. osnovao na vojničkim i
urotničkim načelima organizaciju Ustaša – hrvatska revolucio-
narna organizacija (UHRO) sa zadaćom razbijanja Jugoslavije
svim sredstvima. Vratio se u Hrvatsku 15. IV. 1941, preuzeo vlast i
kao poglavnik NDH uspostavio totalitarni polit. sustav. God. 1945.
pobjegao je najprije u Argentinu, a potom u Španjolsku.
Neposredno nakon atentata na A. Karađorđevića u Marseil-
leu (1934), u zatočeništvu u Torinu napisao je političkopropagand-
ni roman Lijepa plavojka (u kasnijim izdanjima Liepa plavka).
Podnaslov »roman iz borbe hrvatskog naroda za slobodu i nezavis-
nost« jasno iznosi autorovu namjeru da se iz polit. okolnosti nasta-
lih nakon marseilleskog atentata, posredovanjem lit. interpretacije
događaja, svjetskoj javnosti prezentira hrv. pitanje te dâ do znanja
postojanje političko-terorističke organizacije kojoj je cilj mijenjanje
ne samo južnoslavenske, već i eur. povijesti. Osim toga, Pavelić u
romanu nastoji sačuvati konspirativnu pozadinu samoga događa-
ja, stvarni identitet sudionika, kako bi i svojevrsnom igrom skriva-
ča privukao pozornost čitatelja te je »tim djelom primijenjene
književnosti uspio na dnevnom redu novije hrvatske povijesti
ostaviti neriješenu enigmu lijepe žene koja je sudjelovala u izvrše-
nju atentata« (B. Donat). U političko-ideološkom pamfletu Stra-
hote zabluda (1938) dao je primjer stereotipne antikomunističke
promidžbene literature. S dvije memoarske knjige – Doživljaji, I
(napisana »u Italiji, godine 1947.«) i Doživljaji, II (napisana, tako-
đer, u Italiji 1946–48) – osvrnuo se na razdoblje od djetinjstva do
stvaranja prve Jugoslavije 1918, te na »deset godina borbe u domo-
vini 1918–1929«.

DJELA: Lijepa plavojka, Buenos Aires 1936; Strahote zabluda, Zagreb 1938; Doživljaji, I, Madrid 1968; Putem hrvatskog državnog prava, Madrid 1977, Doživljaji, II, Zagreb 1998; Strahote zabluda, Zagreb 2000; Doživljaji, III, Split 2008.

LIT.: Š. Balen, Pavelić, Zagreb 1952; M. Kovačić, Ante Pavelić, »Doživljaji«, I, Hrvatska revija, 1968, 4; A. Ilić, Ante Pavelić, »Putem hrvatskog državnog prava«, ibid., 1977, 3; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, II, Zagreb 1989; B. Donat, Poglavnikove književne namjere, Vijenac, 1994, 1–3; isti, Ideje ustaškog pokreta i njihovo tumačenje u djelima ideologa i književnika, Radovi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, 1995, 4; H. Matković, Ante Pavelić, »Doživljaji«, Hrvatska revija, 1996, 3–4; D. Horvatić, Znatni prinos hrvatskoj memoaristici, Hrvatsko slovo, 1996, 57; H. Matković, Iznevjerena očekivanja, Hrvatska revija, 1999, 4.   R.

Natuknica je potpisana inicijalom R, što bi značilo Redakcija, za razliku od većine drugih, koje su potpisane imenima autora. To bi onda značilo i da svi članovi Redakcije Hrvatske književne enciklopedije potpisuju ovakvo mišljenje o liku i djelu Ante Pavelića, te o podacima o Paveliću koji su relevantni i o podacima koji o njemu nisu relevantni za jedno enciklopedijsko djelo objavljeno u Hrvatskoj.

Osobno, nemam više nikakvih problema s onim hrvatskim piscima i književnicima, kao ni s inim hrvatskim “političarima, publicistima i romanopiscima”, koji u Anti Paveliću vide svoga kolegu, možda malo skromnijih, ali svakako važnih i relevantnih stvaralačkih dometa za hrvatsku kulturu. Ali opet ne razumijem zašto bi ikome od njih bio problem čuti da je u enciklopediji koju su sastavljali i ispisivali Ante Pavelić “političar, publicist i romanopisac”? Jedino što ja mogu na to reći jest da u svemu, ipak, postoji logičan slijed: ako je Pavelić političar, publicist i romanopisac, tada Andrić, doista, i može biti samo četnik.

Impresije Nikole Petkovića o mojoj osobi većim se dijelom tiču sprovoda Sime Mraovića, na kojem nisam bio, te mog kratkog teksta, koji je na Mraovićevom ispraćaju pročitan, jer da sam, piše predsjednik Hrvatskoga društva pisaca, “poslao pismo s direktivom da ga se u blizini Simina lijesa pročita”. Ne znam kako je Petkovićevo reagiranje u Jutarnjem doraslo do komentara sa slikom, i nije me baš puno ni briga. U svakom slučaju, nimalo se ne ljutim. Novine podnose i vole razna čudaštva. Uostalom, da je Petković opsesioniran i nečijom drugom osobom, rado bih to pročitao, i ne bih na objavljivanje takvog čega gledao drukčije nego kao na zgodnu redakcijsku šalu. Znate ono: na putu si, i tek navečer otvoriš novine u kojima pišeš, kad ono… he, he, Petković piše o tebi neke svoje maštarije. Ali kako je moguće, ali stvarno kako je moguće, da u novinama izađe priča o tome tko je kome otišao na sprovod, a tko kome nije, i zašto? Ne čudim se, ali se pitam.

Nikola Petković računa na to da mu neću odgovoriti na to. Kao što je i Velimir Visković, uvlačeći moje bližnje u svoje impresije o meni, računao na to da mu ja ne mogu odgovoriti istom mjerom: da pišem o njegovim bližnjima. Kao što su i mnogi od onih koji su se priključili Viskovićevoj kampanji, započetoj prije dvije godine, bavili mojim privatnim životom, intimom mojih rođaka, oca, majke, znajući da im ja, doista, ne mogu ništa. Nikola Petković, pozvavši se na to da je predsjednik Hrvatskog društva pisaca, spustio se još malo dublje, u tuđi grob i u intimu onih koji mu ne mogu odgovoriti. Ne mislim na Simu Mraovića, nego na one kojih se taj grob tiče.

Zašto nisam bio na tom, ili bilo kojem sprovodu, nešto je što se ne bi trebalo ticati ni novina, ni novinskih komentatora, ni hrvatskih pisaca i njihova predsjednika. O odlasku ili neodlasku na očev sprovod mogao sam slobodno pisati, jer sinovi imaju pravo da i to pišu o svojim očevima. Ali u ovom slučaju, riječ o grobu meni je zabranjena. Zanimljiva je, međutim, imaginacija prvoga među hrvatskim piscima, Nikole Petkovića, koji zamišlja da se nad otvorenim grobovima čitaju pisma koja se šalju direktivom. I kako to Petković zamišlja: tko bi bio taj tko u književnosti ili u životu odlučuje što će se nad grobom govoriti?

Da ne bismo tmurno završili s današnjim Sumnjivim licem, citirajmo nešto vedrije iz Petkovićeva komentara: “Budući da je u nizu zabrana previdio zabraniti da mu čestitamo na nagradama, kao predsjednik HDP-a, Jergoviću sam poslao dopis u kojemu sam mu čestitao na Angelusu.” I onda, nekoliko redaka niže: “Čestitku na zasluženoj nagradi uputio sam mu kao predsjednik cehovske udruge, koju on titulira: Hrvatski književni ološ.”

Eto, konačno nešto na čemu, kada je riječ o Petkoviću, osjećam duboku ljudsku zahvalnost: na tome da mi u stvarnosti nije poslao nikakvu čestitku. Dobro, možda je predsjednik imao krivu adresu, možda me je s nekim pobrkao, možda mi je paranormalnim putem, mislima, slao dopis, ali ja ga, još jednom mu na tome hvala, nikada nisam dobio. I najiskrenije, ne bi mi na um palo da bi on takvo što bio u stanju da mi napravi, jer da jest, uplašio bih se gadno, budući da sam nekad bio član Hrvatskoga društva pisaca, i sigurno je tamo negdje u Vili Arko ostala i moja kućna adresa, i broj mobilnog telefona, i moja elektronska adresa, i šta da onda radim ako me Petković ščepa u svoj srdačni zagrljaj? No, srećom i to se dogodilo samo u članku pod naslovom: “Što je točno Ivo Banac rekao o Ivi Andriću u Vili Arko”. Ono što je moguće u literaturi ovoga hrvatskog pisca, srećom nije moguće u životu.

I onda ono što je tako vedro i veselo, da moram još jednom citirati: “Čestitku na zasluženoj nagradi uputio sam mu kao predsjednik cehovske udruge, koju on titulira: Hrvatski književni ološ.”

Svašta vam, dragi moji, mogu od života učiniti članovi Hrvatskoga društva pisaca, a naročito njegovi predsjednici. Znam to iz vlastitog iskustva, nakon dvije godine karnevala. Mogu vas proglasiti četnikom, napominjući da ste vi samo mali, a ne veliki četnik, mogu vas progoniti na državnoj televiziji, onoj koju gleda većina vaših susjeda i ljudi koje srećete po ulici i diljem Hrvatske. Mogu ispisivati potjernice i ilustrirati ih vašom fotografijom, nakon čega ćete dobro pripaziti u kojim se dijelovima Lijepe naše ne zaustavljate ni na benzinskoj pumpi, u koje dijelove Zagreba ne zalazite i u koja se doba dana i noći ne krećete sami po gradu. Mogu vas izolirati, mogu vaše knjige u svojim zarezima, vijencima i ostalim tiskovinama proglašavati zadnjim smećem, mogu inspirirati novinske komentatore da javno zatraže vaše protjerivanje iz Hrvatske. I mogu život učiniti vrlo živopisnim, vama i onima s kim živite. Mogu vam proizvesti niz posljedica zbog kojih ćete, u očaju, tražiti neku vezu na policiji, da vas zaštiti od onih koji ozbiljno shvaćaju hrvatske pisce. Mogu vam objavljivanje knjiga u Hrvatskoj učiniti nemogućim i besmislenim, mogu, doista, sve. I učinili su sve, ili skoro sve, tako da me u Hrvatskoj ima još samo na stranicama Jutarnjeg lista. I naravno, još uvijek sam fizički prisutan, nisam odselio.

No, moje knjige izlaze izvan Hrvatske, u izvorniku i u prijevodima, o njima se piše, s interesom i pažnjom. Ne hvalim se time, nego me samo raduje, onoliko koliko je to ljudski, da na to Nikola Petković, kao ni svi oni koji su bili s njim svih ovih dana i godina, ne mogu imati nikakvog utjecaja. Od toga što će on reći da je neka europska nagrada bila zaslužena ili nezaslužena, ne može biti nikakve štete, a ni koristi. Ne htijući da mi učine ikakvo dobro, gospoda iz Vile Arko su me na kraju svela na moju stvarnu mjeru. I dobio sam mnogo više nego što bih se nekoć, kao mladi pisac, usudio očekivati. Ali ne nagrada, nego mira, sabranosti i samoće.

Ovim završavam nešto što, zapravo, nisam nikad ni započeo. Neću ni u buduće odgovarati predsjednicima HDP-a, u kojem god pravcu budu vodile njihove fantazije. Možda ne bih ni sad da Nikola Petković, citirajući Ivu Banca, nije izgubio tih šest riječi. Našao sam ih, pa da postupim kao pošteni nalaznik, koji je pronašao nešto što o pripadnosti i nepripadnosti Ive Andrića hrvatskoj kulturi i književnosti govori više od svega drugog, napisanog, izrečenog ili neizrečenog.

Izvor: Jergovic