Još jedan veliki trijumf hrvatske kulture: imamo svog predstavnika na listi od sedam najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Europi! Ali to nije sve, uspjeh je regionalni, da ne kažemo općejugoslavenski: od sedam najugroženijih lokaliteta uz Mirogoj još su dva iz našega bivšeg svijeta: veličanstvena, glavna pošta u Skoplju, te manastir Visoki Dečani na Kosovu.
A u Dečanima iguman je, ili jezikom zapadne Crkve gvardijan, moj drug iz vojske i doživotni prijatelj Sava Janjić. Rođenjem Dubrovčanin, djetinjstvom i mladošću Trebinjac, čovjek potekao s one granice o kojoj je pisao Mirko Kovač, pametan, darovit i obrazovan, bio mi je spasonosan za onih grdnih mjeseci u Kninu 1984. Bio sam ponosan na sve što je kasnije radio, a ponajviše na njegovu ulogu u vrijeme rata na Kosovu 1998. i 1999, kada je samostanske prostore otvorio za sklonište susjeda Albanaca pred nadirućom srpskom vojskom. Nikada nije dopuštao da bude ucijenjen svojim izrazito manjinskim, gubitničkim, osamljeničkim položajem, pa je svih ovih godina djelovao u dvostrukoj opoziciji: prema vlastima u Beogradu, i njihovoj viziji rješavanja kosovskog problema, i prema vlastima na Kosovu, i njihovoj ideji o tome što bi trebali biti Srbi na Kosovu i kome bi trebala pripasti njihova golema kulturna i duhovna baština. Proglašenje Dečana za ugroženu europsku baštinu izazvalo je grdan bijes kod prištinskih vlasti, pa su započeli karakterističnu propagandnu akciju ocrnjivanja Save Janjića, e ne bi li ga se retroaktivno promoviralo u, ni ma nje ni više, nego ratnog zločinca. U čemu se sastoji ugroženost manastira Visoki Dečani? To će vam najlakše biti objašnjeno kroz metaforičnu figuru igumana Save. Ponosan sam na njega i njegovu samoću.
Glavna pošta u Skoplju čudesna je betonska građevina, podignuta nakon potresa 1963. Njezin autor arhitekt je Janko Konstantinov. Premda načinjena od otpornog, naizgled neuništivog materijala, pošta je 2013. opustošena u velikom potresu. Uništena je cjelokupna njezina unutrašnjost, nestalo je krova, i od nje ostala je samo prazna betonska ljuštura. U međuvremenu, naravno, nije učinjeno ništa da se građevina popravi i vrati u funkciju. Zato što u novom kontekstu makedonskog nacionalnog samopotvrđivanja djelo Janka Konstantinova ne znači ništa. U demodirano vrijeme, kada se Balkan vraća u srednji vijek, ili na kraj devetnaestog stoljeća, u vrijeme formiranja nacija, što bi mogla značiti jedna fantastična europska modernistička građevina?
A Mirogoj je, kako tvrde ministrica Nina Obuljen Koržinek i njezini eksperti, ugrožen potresom. Tako to, možda, i jest, kada se predstavlja Europi, ili kada se od ugroženosti dobara stvara nacionalni kulturni brand. Ali u zbilji, Mirogoj je bio ugrožen, zapušten, neodržavan i sustavno destruiran godinama i desetljećima prije potresa. Njegovi bedemi su se osipali, arkade su bivale sve trošnije, i nije od pomoći bilo to malo boje kojom bi se povremeno premaljala fasada. Uostalom, nije to bilo najgore stradanje Mirogoja. Groblje su trideset godina bezdušno uništavali upravo oni koji su bili zaduženi da ga štite. Rasprodajom grobnih mjesta novim zaslužnicima, stvaranjem novih elita među svježim pokojnicima, preseljavanjem junaka crnih kronika u prve redove do arkada, i odsustvom svake estetske mjere i kontrole, od Mirogoja stvaralo se ruglo. U socijalistička vremena zagrebačko je groblje jedva bilo dodirnuto ideologijom režima. Mrtvima je ostavljeno njihovo pravo da mrtvuju u nekom svom zamišljenom svijetu, u kojem je bilo više Boga, prošlosti i povijesti, nego što ih je bilo u prostorima izvan groblja. Tada, recimo osamdesetih, kada sam često posjećivao Mirogoj, bilo je to mjesto na kojemu je građanski Zagreb bio najvidljiviji. Komunisti su se držali diskretno i postrance, upravo onako kako je i pristojno na groblju i u vječnosti. Premda su vjerovali da je njihova vjera za sva vremena, nisu tu vjeru nametali groblju. Nakon 1990. očigledno se sve promijenilo. Vidljivo je to u nadirućoj i pustošećoj ružnoći nadgrobnika, u previsokim, rogobatnim pločama, u obliku i boji slova, u uklesanim ili nalijepljenim riječima oproštaja, koje kao da su prepisane iz novokomponiranih narodnjačkih hitova, te na kraju u banditizmu onih kojima je dopušteno da nekadašnje Zagrepčane, koji više nemaju svojih predstavnika među živima, ili ih predstavljaju neki jadni ljudi, preseljavaju u masovnu grobnicu, dok oni zaposjedaju njihova grobna mjesta. Eno vam, recimo, braće Mamića s familijom u prvome redu uz šljunčanu stazu niz koju smo se do prije nekoliko desetljeća upoznavali s jučerašnjim Zagrebom. Njih vrijedi spomenuti opet kao metaforu, ali niti su jedini, niti je njihov nadgrobnik najgori.
Nisu potresi, proljetni ni zimski, Mirogoju učinili najgore zlo. Oni su samo malo zaljuljali tu kolijevku mrtvih. Zlo je prethodno učinjeno. I to zlo se nastavlja. Današnje groblje je, zahvaljujući onima koji njime upravljaju, kao i nepodnošljivo lošem, primitivnom i protuzagrebačkom vladanju gradom, slika onoga najružnijeg i najrogobatnijeg u svijetu izvan groblja. Mirogoj je, kao nikad ranije, nalik nakaznim sjevernim padinama grada, gdje svoje snove u građevine pretvaraju primitivni i nasilni, redom kriminogeni, novi hrvatski bogataši. Ti ljudi pokoj vječni zamišljaju u prizorima iz RTL-ovih sapunica. A moraju se, eto, upokojiti upravo na Mirogoju.
Preostala četiri ugrožena europska dobra su jedna prastara tirolska željeznica, pet južnoegejskih grčkih otočića s onim što se na njima nalazi, drevni vrtovi u Veroni, kapelica na sjeveru Španjolske, sagrađena u sedmom stoljeću nakon Krista. Dok ta dobra stradavaju, uglavnom, usljed protoka vremena i promjena u načinu funkcioniranja ljudske zajednice, na Balkanu, u Zagrebu, u Dečanima, u Skoplju, razlozi stradavanju tiču se primitivizma, zaostalosti, kolektivnog samozaborava, nedostatka samopoštovanja, mržnje prema drugome… Potres je samo zaljuljao kolijevku mrtvih, pa su iz kolijevke poispadale jeftine drangulije. U svakom slučaju, slavni smo po propadanju.
jergovic
