Prije trideset i devet godina u izdanju Založbe kaset in plošč Radio televizije Ljubljana objavljen je “Dolgcajt”. I bio je to pravi početak slovenskog i jugoslavenskog punka. Pankrti, naime, nisu skandalizirali javnost na način Parafa i Termita, niti su izgledali i ponašali se poput istočnoeuropskih manekena žanra, kao rano Prljavo kazalište i Pekinška patka. Pankrti su bili baš nimalo skandalozni, društveno angažirani band. Drugi su više bili punkeri za djecu i tinejdžere, koje će to već proći. Pankrti su, kao i The Clash, bili punk za odrasle. A “Dolgcajt” je bio prvi muzički album u povijesti jugoslavenske diskografije iza kojeg je stajao jasan opozicijski, protupartijski i antikomunistički stav. S tim da je u to vrijeme riječ antikomunizam, barem u našim krajevima, još uvijek dobro zvučala. Naime, ne bi nam na njen spomen na um pao ni Ronald Reagan ni senator Joseph McCarthy, nego jugoslavenski filmski crni val, Lazar Stojanović, Živojin Pavlović i Dušan Makavejev, Korčulanska škola, Mirko Kovač i Danilo Kiš, neke dobre i sakrivene knjige, zabranjeni i bunkerirani filmovi, čije su naslove i autore pod etiketom antikomunizma spominjali članovi centralnih komiteta i čelnici idejnih komisija. U osnovi, do današnjih dana to i jest najpreciznije tumačenje pojma: antikomunizam doista jest ono što iz komiteta jave da antikomunizam jest. Ili iz perspektive današnjih generacija: antikomunističko je 1980. bilo sve ono što je 2019. antihrvatsko (ili antisrpsko, antislovensko…) I još nešto: premda su drugovi iz komiteta drukčije tvrdili, najveći dio antikomunističkog korpusa bio je lijevi, ljevičarski, ili izrazito ljevičarski. Kao što je, uostalom, i danas slučaj s antihrvatstvom.

Suosnivač, tekstopisac, a s povijesne tačke gledišta i ključni član Pankrta, bio je Gregor Tomc. Dijete iz dobre kuće, od roditelja partizana i intelektualaca, u vrijeme “Dolgcajta” već je bio dvadeset i osmogodišnjak, daroviti sociolog. (Bilo je to vrijeme kada je već i u studiju sociologije, pogotovu u Ljubljani, bilo nečega privlačno subverzivnog.) Osim njega tadašnju postavu grupe činili su Pero Lovšin, pjevač, također ne baš u tinejdžerskim godinama, gitarist Dušan Žiberna, basist Bore Kramberger, bubnjar Slavc Colnarič i ritam gitarist Mitja Prijatelj. Postojali su već tri godine, i za razliku od ostatka tadašnje punk scene, nisu bili maškarani, nisu imali čudne frizure, nisu se šminkali, nisu imali razrađeni scenski nastup. Sve što su Pankrti zapravo bili bilo je u njihovim tekstovima. A iz tih tekstova kao da je i potekao slovenski demokratski i nacionalno emancipatorski pokret u drugoj polovini osamdesetih. Prije “Dolgcajta” Slovenija je bila domovina Borisa Kidriča i Edvarda Kardelja, nakon “Dolgcajta” Slovenija je postala domovina Mladine, Tribune i Katedre.

Grega Tomc nije bio lirik. Nije se izražavao u pjesničkim slikama i metaforama, nije bio ni pripovjedač na način Džonija Štulića. Njegovo temeljno pjesničko sredstvo bile su kratke i efektne turpističke fraze, društveno-politički i sociološki uvidi u stanje stvari. Pjesma koja je Pankrte ozloglasila među partijskim i omladinskim vrhuškama, posljednja po redu na “Dolgcajtu”, zvala se “Računite z nami” i persiflirala je Balaševićevu režimsku budnicu “Računajte na nas”, koja je tih godina, vjerojatno i mimo autorove namjere, uzdignuta u omladinsku pjesmu nad pjesmama i udjenuta među nedodirljive himne revoluciji. Kao što danas hrvatska policija i sud robijom štite “Vilu Velebita”, tako je jugoslavenska komunistička policija, istina samo u pasivnijim krajevima i strogokontroliranim republikama, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i pokrajini Kosovo, štitila pjesmu “Računajte na nas”. Zbog “Računite z nami” Pankrti i Grega Tomc nisu imali problema u Ljubljani, ali nisu mogli nastupati u Titogradu i Sarajevu. U Sarajevu su prvi put zasvirali tek 1985, na Otvorenoj sceni Obala, Akademije scenskih umjetnosti, i to na poziv dvojice ljudi od kojih je jedan u to vrijeme imao dovoljno snažno pokriće u javnosti da se suprotstavi pretpostavljanom gnjevu Partije. Bili su to Emir Kusturica i Miro Purivatra. Imao sam devetnaest godina, i taj koncert bio je vrhunac ostvarenja mojih ranih ideala. U trenutku kada je nakon trećeg refrena Lovšin kriknuo ono “Ne računajte na nas”, mislio sam da se dogodilo nešto važno.

Paradoks savršeno raštimanog režima, ili činjenica da su još od sedamdesetih građanske i umjetničke slobode u Jugoslaviji, kad god ih je bilo, proizlazile iz federativnog, a sve više i konfederativnog karaktera zemlje, tek Pankrti su za album “Dolgcajt”, koji se u dijelu zemlje nije mogao javno emitirati i zbog čijih se pjesama odlazilo na informativne razgovore u Službu državne bezbjednosti, čašćeni nagradom Sedam sekretara SKOJ-a. Bio je to jedan od onih, ne baš tako rijetkih, ali redovito uzaludnih pokušaja da se neprijatelji režima potkupe, odobrovolje i korumpiraju priznanjima visoke simboličke vrijednosti. Sljedeći album Pankrta bio je, u skladu s tim, nazvan “Državni ljubimci”.

Za Partiju i omladinsku organizaciju u Bosni i Hercegovini, te u Crnoj Gori, oni su bili antikomunisti, građanska desnica i sljedbenici najmračnijih snaga iz novije slovenske povijesti. Istovremeno, 1982. išli su, kao prva punk grupa s Istoka, na turneju po Njemačkoj, u organizaciji Rock Gegen Rechts, svojevrsnog građanskog pokreta, čije je djelovanje započelo 1979, a bilo je usmjereno protiv jačanja NPD-a, tradicionalne njemačke neonacističke i suprematističke stranke, koja djeluje i danas. (Lani su imali kongres, na kojemu im je, kao specijalni gost, riječ podrške uputio hrvatski saborski zastupnik i general Željko Glasnović.) Ono što je za Nijemce bilo ljuta ljevica s istoka Europe, za Bosance je, recimo, bilo ljuta i fašistička desnica iz Slovenije. Ali u svemu tome postoji lako razumljiva logika: dogmatizam jugoslavenskih komunista suštinski se i doktrinarno ne razlikuje od dogmatizma postjugoslavenskih nacionalista, a jedni i drugi uvijek će biti bliži njemačkim neonacistima iz NPD-a i AfD-a, nego eto recimo Pankrtima.

Četvrta pjesma na B strani “Dolgcajta”, ili deseta po redu, je “Totalna revolucija”, pomalo kriptična kritika slovenskoga svatkovića, s refrenom koji će u jednom trenutku postati refren epohe: “Totalna revolucija za njega ni rešitev,/ Janez kurbin sin hoče samopotrditev”. Bosanski i crnogorski drugovi nisu govorili slovenski, ali i da jesu, ili da su se potrudili razumjeti što ti Slovenci pjevaju, svejedno ne bi shvatili zašto je antikomunistička etiketa koju lijepe na Pankrte s jedne strane groteskna i bizarna, a zašto im, opet, s historijske distance i odmaka od četrdeset godina upravo ta etiketa stoji kao najveći orden koji su zaslužili u svojim životima.

Refren pjesme “Totalna revolucija” neće se, naime, odnositi samo na rečenog Janeza, nego će, nakon samo desetak godina, biti primjenjiv na većinu njih, bosanskih i crnogorskih partijskih kadrova, a onda, na našu zajedničku nesreću, na golemu većinu od 2,117.083 člana SKJ, koliko je Partija brojala krajem 1981. Totalna revolucija ni za njih nije bila rješenje, jer je dva milijuna, stosedamnaest tisuća i osamdeset troje kurvinih sinova i kćeri kao i Janez htjelo samopotvrđenje. A kako ćeš se samopotvrditi nego kao Hrvat (Slovenac, Srbin, Bošnjak…) Toj nepodnošljivoj masi ljudi, u kojoj se nalazio svaki deveti građanin SFRJ, i koja je činila vladajuću Partiju, ili možda već konfederaciju vladajućih partija, bilo je potrebno nešto oko čega se neće truditi, a što će ih izdići iznad drugih. To samopotvrđenje naći će u nacionalizmu nakon što ga izgube u onoj prethodnoj ideologiji, što je izblijedjela nakon tolikih pranja i ispiranja, te im se crvena zastava pretvorila u bijelu krpu, koju je zatim bilo lako prebojiti u trobojnicu po vlastitom izboru. Zašto nitko nikad nije poželio objaviti imena 2,117.083 člana Saveza komunista Jugoslavije iz 1981?

Što čujem kada danas, nekoliko mjeseci prije velike obljetnice, slušam “Dolgcajt”? Recimo, pjesma “Sedemnajst”: “On vedno ve kam veter piha,/ kam je in kam še bo./ Rad spomine tut obuja,/ na čase, ko ga še ni blo.” I onda refren: “Sedemnajst, sedemnajst, mlad perspektiven kadar,/ sedemnajst, sedemnajst, na mesto glave radar”. Pjesma je pjevala o času kad adolescent postaje odrastao čovjek. O moralnom i društvenopolitičkom lomu prelaska iz adolescencije u socijalističko omladinstvo. Danas se to, međutim, ne događa. Sedamnaestogodišnjake roditelji vode u školu. I nema Pankrta da ih odgajaju za cjeloživotnu neprilagođenost.

jergovic