Davno li bješe svibanj ove godine? Sjećate se, vjerujem, što je tog mjeseca danima bila udarna tema u svim medijima. Uprava Croatia Airlinesa, na čelu s SDP-ovim direktorom, nekakvim Kučkom, udarila je po radničkim pravima, pa su piloti i stjuardese stupili u štrajk koji su, u znak solidarnosti, podržali i kontrolori letenja. Danima su iz uprave novinama dilane informacije, uglavnom lažne, preparirane, manipulirane o plaćama zaposlenika, a urednici i novinari su, u skladu s tabloidnom demagogijom, ili mržnjom prema svakome tko ima veću plaću, s naslovnica atakirali na pilote i stjuardese. Pritom se, je li iz neukosti, je li iz mržnje, ili iz te vječite potrebe za uravnilovkom baš tamo gdje uravnilovke ne bi smjelo biti, baš nimalo nije vodilo računa kako se poslovi pilota i stjuardesa, možda, u nečemu i razlikuju od časnih profesija vozača ZET-ovog tramvaja na liniji Borongaj-Črnomerac i maserki iz studija fitnessa u Velikoj Mlaki. A kontrolori letenja prikazani su kao bahate budaletine, s plaćama od po šezdeset tisuća kuna mjesečno koji, eto, nemaju dodira sa stvarnošću zemlje u kojoj žive, nego podržavaju štrajk maserki i tramvajdžija.
Minuše od tada četiri mjeseca, i evo ti opet pilota i stjuardesa na novinskim naslovnicama, evo ih na Radmanuši, u trećem dnevniku, kod Munižabe. I sve skoro da je isto, ista je euforija, samo sa suprotnim predznakom. One koje se onomad vrijeđalo, sada se slavi. I ne samo da ih se slavi, nego ih se pita za mišljenje. Kao što se prije četiri mjeseca pitalo Kučka. Dočekalo ih se onako kako se dočekuje sportske šampione, u zračnoj luci, u salonu za veoma značajne osobe, da bi im se tutnule čaše sa pjenušcem, te da bi ih fotografi slikali za naslovne stranice. Pilote kao naše slavne rukometaše, stjuardese kao Sandru Perković. Ali bez obrade u fotoshopu.
Istina, izjave koje su dali tom prigodom bile su, možda, pretjerano inteligentne. Ne samo u odnosu na ono što bi prigodom nacionalne euforije izjavili naši sportaši, nego pretjerano inteligentne i za potrebe i mogućnosti hrvatskih medija. Zvonko Šitum, kapetan zrakoplova kojega je na nos aterirao u Zürichu, rekao je da se to ponekad događa, da procedura nije nimalo originalna, jer se uči na obuci i treninzima, i čini se da je bio pomalo iznenađen euforijom u domovini. Bit će da je bio iznenađen i time što je po njega u Zürich naglavce doletio predsjednik Uprave Kučko, kao da se kapetanu i posadi u međuvremenu resetirala pamet, oglupili su od šoka, i ne znaju se sami vratiti kući.
Evo kako to izgleda kada se pretvori u novinski naslov: “Pilot Šitum i kopilot Ivanković spasili su živote 64 putnika”. A u Slobodnoj Dalmaciji, preko cijele naslovnice, ovako: “Splićanin spasio 64 života” Iz čega zaključujemo da kopilot Ivanković, na svoju žalost, nije Splićanin. Da jest, ostalo bi ga u naslovu. Ali nije to važno, nego nešto drugo. Što mislite kako bi ovakav događaj bio predstavljen u njemačkim novinama, da se dogodila havarija Lufthansinom zrakoplovu, i da su piloti jednako reagirali kao naša dvojica? U drugoj polovici tradicionalno debelih njemačkih novina, nakon trideset dvije stranice kulturnoga dodatka i feljtona o godišnjici kapitalnoga Heideggerova djela “Bitak i vrijeme”, u nepotpisanoj vijesti od sedam redaka, s fotografijom veličine nokta na muškome palcu, na 117. stranici Die Zeita pisalo bi da se na pisti ciriškoga aerodroma dogodila nezgoda. I ne bi pisalo da su piloti pribrano reagirali. Iz njemačke, kao i iz zdravorazumske perspektive, to zvuči uvredljivo po pilotsku profesiju. Ne bi pisalo ni da su piloti iskazali herojstvo i da su spasili 64 putnika, jer je to diskurs predškolskoga udžbenika, kada petogodišnjem djetetu valja prikazati pilotsku ili astronautsku profesiju. Ne treba ni spominjati da njemačkim novinarima ne bi na um palo da napišu kako je pilot – Pomeranac. A kopilot, recimo, iz Schleswig-Holsteina. Osim što im ne bi bilo jasno zašto bi se itko na svijetu bavio time odakle su piloti koji su spustili zrakoplov kojemu se nije aktivirao prednji kotač, njima bi to djelovalo pomalo šovinistički. Ali pustimo novine. Pokušajte zamisliti glavnoga direktora Lufthanse, kako odlazi po svoga pilota u Zürich? I da poslije ne bude hospitaliziran?
Ali jednako tako je nezamislivo da se o štrajku u Lufthansi, a štrajkovi u toj zrakoplovnoj kompaniji su neusporedivo češći nego u Croatia Airlinesu, piše i govori onako kako se u svibnju pisalo i govorilo o hrvatskim pilotima i stjuardesama. Njemački mediji protiv pilota i stjuardesa ne bi vodili kampanju iz istih razloga iz kojih ne bi prolijevali suze radosnice nad činjenicom što je profesionalnim manevrom jednoga dobrog pilota (a kakav bi pilot bio nego dobar?) spašeno šezdeset četvero putnika. Osim što posao novina nije da igraju ulogu štrajkbrehera, svakome pametnom – a novine uređuju i pišu pametni ljudi – jasno je da je u interesu zajednice da piloti, stjuardese i kontrolori leta budu što bolje plaćeni. Zašto? Zato što vozači tramvaja, kao ni letači zmajem ili partijski menadžeri, ne umiju spustiti zrakoplov bez kotača, a ako ne platiš pilota, avionom će upravljati upravo oni: vozači tramvaja, letači zmajem i menadžeri stranaka koje su izgubile na izborima.
Ali zašto se onda ne bi pisalo ni o pilotskim “podvizima”? Pa zato što piloti i stjuardese nemaju ama baš ništa od slave. Oni nisu javne osobe, nisu budžetski korisnici, nisu oni koji će domovinu proslaviti u svijetu, nego se radi o radnicima i radnicama čiji je profesionalni učinak egzaktno mjerljiv. Tako je i Kučko, umjesto da leti u Zürich, samo trebao pozvati tajnicu da mu izračuna koliko su kapetan Šitum i kopilot Ivanković, zajedno s ostalim kabinskim osobljem, uštedjeli kompaniji kada svoj Dash 8 nisu strmopizdili posred ciriške zračne luke, uz sedamdesetak poginulih i poslovnu štetu koja bi se akumulirala na objektivnim i subjektivnim posljedicama zrakoplovne katastrofe. I onda da se lijepo gospodi i damama isplati stanovita količina novčanica, koja bi se mogla mjeriti i stotinama tisuća eura, ali svejedno bi bila čista sitnica u odnosu na korist koju su donijeli kompaniji. Tako bi to, naime, trebalo biti u kapitalizmu.
Izvor: Jergovic
