Eva Braun, plavokosa tajnica, romantična asistentkinja slavnoga njemačkog fotografa, za vrijeme fotografske sesije je čovjeku u kojeg se fatalno zaljubila gurnula ljubavno pismo u džep. I on je, naravno, pao na to. Clara Petacci, dokona kćerka osobnog liječnika pape Pia XI i zgodna starleta, zaljubila se u dvadeset i devet godina starijeg, oženjenog čovjeka. Iako je cijela Italija bdjela nad svakim njegovim korakom, iako je on bio izrazito ekstrovertiran i sve što je činio bilo je javno, godinama su, na užas njegove žene Rachele, bili ljubavnici.

Evi Braun ispunio se životni san. Vjenčala se s Adolfom Hitlerom, te su jedan dan i jednu noć bili u braku. Okolnosti njihova samoubojstva slabo su istražene. Njihova poluspaljena tijela nađena su ispred ulaza u vođin bunker. Od 1929, kada je bila tek sedamnaestogodišnjakinja, preko dolaska nacista na vlast i prvih velikih progona ljevičara, komunista i Židova, do izazivanja Drugog svjetskog rata, Holokausta i Porajmosa, Eva Braun bila je Führerova nježna životna podrška. Kada su se 1935. nešto posvađali, ona je pokušala izvršiti samoubojstvo. Umrla je s navršene trideset i tri.

Clara Petacci imala je tešku, inervantnu suparnicu. Rachele Mussolini bila je matrijarhalna, jedra žena, konzervativna rađalica: narodila je Benitu petero djece i nije mu davala živa mira da se bavi Italijom i rješava sudbinu svijeta. Njoj je bilo do banalnih stvari, razmagnetizirala bi Ducea, razbijala mu iliuzije, i on je bježao glavom bez obzira. A sva je Italija u njega bila zaljubljena. Clara Petacci bila mu je vrlo odana. Očekivala je da se razvede, pratila ga u njegovu padu: najprije kada je izgubio Rim, a zatim i kada mu je propao bantustan Salò. Na jezeru Como uhitili su ih partizani, strijeljali ih i sljedećeg dana naglavce objesili u Milanu. Tako se Clara vjenčala s Benitom. Imala je trideset i tri godine.

Lída Baarová bila je godinu mlađa kada je 1936. stupila u emocionalnu vezu s oženjenim čovjekom, njemačkim ministrom propagande. Za razliku od tajnice Eve i posvuduše Clare, Lída je bila jedna od najslavnijih čeških, njemačkih i europskih glumica. Za razliku od Mussolinija, koji je bio moćan mužjak, i Hitlera, koji je svojoj hipnotiziranoj naciji bio amblematska erotska figura, odabranik Lidina srca bio je oniži, vrlo neugledni šepavac. “Imao je tako lijepe ruke”, poslije je govorila. “I divno je svirao klavir.”

Naravno, bio je oženjen. Njegova žena Magda bila je neslužbena prva dana Trećeg Reicha. Snažna i naočita, dobro školovana, bivša žena industrijalca i milijunaša Güntera Quandta, uz sina kojeg je imala s Günterom, ministru propagande narodila je već troje djece u vrijeme kada je on upoznao fatalnu Lídu Baarovu. Nakon što uspije eliminirati Lídu, rodit će mu još troje. Svu će tu djecu Magda hladno likvidirati 1. svibnja 1945. Najprije će svakom djetetu ubrizgati morfij što ga je dobila od osobnog zubara, da bi im zatim, jednom po jednom usnulom djetetu, otvarala usta i pod jezik gurala kapsule cijanida. Preživio je, međutim, sin iz prvog braka Harand Quandt. Spasilo ga je što se kao poručnik Luftwaffea nalazio u savezničkom zarobljeništvu.

Joseph Goebbels imao je mnogo ljubavnica. Njemice, i ne samo Njemice, padale su na Goebbelsa, na njegove ruke, na sviranje klavira ili na njegovu moć nad istinom, te nad životom i nad smrću, to je i zanimljivo i važno pitanje. Ali nijedna među njima nije se pokazala fatalnom kao Čehinja Lída Baarová. Ne samo da mu nije smetalo što pripada nižoj, slavenskoj rasi – budući da Česi nisu bili tako inventivni da iznađu svoje iransko, arijevsko podrijetlo – nego je bio spreman da podnese ostavku i da pobjegne s Lídom u Japan. Tamo bi, maštao je, prodavao kravate, i živjeli bi sretni i zadovoljni sve dok ih smrt ne rastavi.

Adolf Hitler također je pao na Lídin ubitačni šarm. Podsjećala ga je, rekao je, na Geli Raubal, njegovu nećakinju i malodobnu ljubavnicu, koja se 1931, kao odrasla cura, ubila iz pištolja, jer nije mogla podnijeti da je on više ne voli. I naravno da je pobudalio kada je shvatio da je Lída Baarová tako omađijala Goebbelsa da se razvede. Umjesto da prodaje kravate u Japanu, molio je Führera da ga pošalje u Tokio za veleposlanika. Hitler nije htio ni čuti. Zabranio je ministru propagande da se viđa s Lídom Baarovom i zabranio prikazivanje njenih filmova u Trećem Reichu. Događalo se to malo prije njemačkog napada na Čehoslovačku i anektiranja zemlje.

Josef Škvorecký, genijalni češki pisac, autor “Oklopnog bataljona” i “Bas-saksofona i drugih priča o džezu”, knjiga koje su sredinom i krajem osamdesetih bitno određivale naš punkerski i antikomunistički senzibilitet (pod antikomunističkim senzibilitetom svakako se misli nešto drugo od onog što profašističkoj desničariji danas na um pada), više od pola života proveo je u Kanadi, kao angažirani istočnoeuropski pisac, sasvim obuzet svojim čehoslovačkim temama, te kao izdavač koji je objavljivao u domovini zabranjenu literaturu. Tako je u emigraciji napisao i jednu za sebe nekarakterističnu knjigu čiji je naslov u prijevodu na srpski (Clio, Beograd 2017, prevela Danka Nikolić) “Bekstva Lide Barove”, a podnaslov “Život češke glumice, kako ga je po njenom kazivanju zapisao Jozef Škvorecki”.

I, zacijelo, riječ je o jednoj od istinski šokantnijih knjiga o pristajanju naoko malih ljudi i običnih sitnih duša uz antisemitizam, Holokaust, nacizam, fašizam…

Najšokantnije jest da toga u knjizi zapravo niti nema, antisemitizma, Holokausta, nacizma i fašizma, ne zato što genijalni Škvorecký ne bi htio da toga bude, niti zato što on o tome ne bi ispitivao Lídu Baarovu. Toga nema naprosto zato što toga u životu ove žene gotovo da i nije bilo. Kao što nije bilo ni Josepha Goebbelsa, onakvog kakvog smo mi poznavali, s užasom prateći odjeke našega vijeka. Njen Goebbels umiljat je i drag čovjek, oslobođen predrasuda i mržnje, ideološki neutralan, gotovo lužinast, koji, eto, obavlja neke suspektne poslove, o kojima ona ne zna ništa, samo zato što mu je Partija tako naredila. Da je po njegovom, živio bi u Tokiju i prodavao kravate. Priča o Lídi Baarovoj i njenom odnosu s Goebbelsom, koju je Škvorecký ispričao bez ijednoga svog komentara, isključivo glasom glavne junakinje, zapravo kazuje sve i o ženama kakve su bile Eva Braun i Clara Petacci. One, također, ništa nisu znale i nisu ništa primjećivale. Guske ili zločinke? Ali zašto opet ili? Svakako i jedno i drugo. Pritom, male obične žene, mali obični ljudi, kakvi su na svojim leđima i savjestima iznijeli ne samo fašizam, nego i sve ono što uz njega ide, uključujući i Holokaust s njegovim najkonkretnijim manifestacijama.

Pritom je, naravno, Lída Baarová bila i velika zvijezda. Tolika zvijezda da joj je u jednom trenutku stigla ponuda iz Hollywooda. Glasonoša je bio osobno Robert Taylor, najprije jedna od najvećih zvijezda američkog filma, a mnogo kasnije lovac na vještice i progonitelj svojih ljevičarskih kolega. Ali kada je dolazio po Lídu Baarovu u Berlin, bio je samo veliki glumac. Nosio je sa sobom ugovor, a ona ga je odbila. Nije mogla da ostavi Josepha Goebbelsa.

Nakon 1945. samo jedna stvar joj je spasila glavu: činjenica da je potekla iz zemlje u kojoj je kolaboracija bila masovna, gotovo kolektivna i bezizuzetna, ali lišena fašističkih strasti. Česi su se, uz rijetke časne izuzetke, naprosto pokorili i nastavili mirno živjeti, zabavljati se i ne primjećivati ništa. U tom je kontekstu Lída ljubovala s Goebbelsom i nije primjećivala ništa. Da je kojim slučajem bila Francuskinja, Nizozemka, Madžarica, Hrvatica ili Srpkinja, bila bi osuđena i najvjerojatnije obješena. U nekoj drugoj zemlji bi, vjerojatno, fasovala petnaest godina robije. U Čehoslovačkoj, međutim, ništa. Izvukla se i pobjegla u Austriju, malo prije 1948, te komunističkog puča i preuzimanja vlasti.

Knjiga Josefa Škvoreckog govori o njezinom odrastanju, umjetničkoj karijeri i privatnom životu. Govori o vremenu prije i poslije Goebbelsa. Umnogome, to je tipična priča o jednoj popkulturnoj zvijezdi, kojoj je samo pridodat zgodan kontroverzni detalj. Ali iz tog se detalja razvije nešto čudovišno. A ujedno i nešto što je silno važno i dragocjeno.

Lída Baarová nije naročito sentimentalna žena. Ili su njezini sentimenti uglavnom okrenuti njoj samoj. Majka joj je 1945, kada je Lída završila u zatvoru, naprasno umrla. Sestra joj se malo kasnije ubila. Otac je izgubio nogu. Ali to ju nekako ne dira. Žena za ministra propagande. Usavršena verzija Magde Goebbels.

jergovic