Malo nakon rata, ima tome već dvadeset i koju godinu, Kinezi su zašli na Balkan. Naseljavali su se po prljavim i zapuštenim predgrađima od Skoplja, preko Beograda i Sarajeva, do Maribora i Ljubljane. Bilo ih je po Dubrovniku, Varaždinu i Zagrebu, ali iz nekog razloga nikad onoliko koliko ih je istovremeno znalo biti južno i sjeverno, istočno i zapadno od Hrvatske, gdje god su mogli otvarali su svoje dućančiće sa svim i svačim, i za jeftine novce trgovali robom koja bi, kao i oni, nekako stizala s istoka. Ti su ljudi, tihi i nevidljivi, fizionomija koje baš nikako da se utisnu u naše samoljubive memorije, bili sušti izuzetak u grabežnoj tranziciji i filozofiji munjevitog bogaćenja, koja će nam na kraju rastočiti razum, temeljito nas onepismeniti, brutalizirati nam srca i fatalno nam tabloidizirati pamet, tako da nam je i za čitanje ovoga kratkog, jednostavnog i banalnog člančića o Kinezima danas nužan mentalni angažman i vrijeme kao nekad za iščitavanje Tolstojevog “Rata i mira”, skupa s prevoditeljskim fusnotama i napomenama. Dok je naš svijet sanjao o tome da registrira firmu, u njoj okrene paru (novčić, marku, euro…) i za dvije-tri godine riješi egzistenciju, sebi i makar užoj obitelji, Kinezi su, uz savršeni mir i ljubazni smiješak, živjeli od dnevnog prometa od jedva nekoliko stotina kuna, za koji bi prodali nekoliko stotina tih svojih stvarčica, baterijica, svjetiljčica, bespotrebnih budalaštiničica. Za to isto naš bi čovjek tražio, ali i dobio, desetostruko veći novac. Lijepo bi bilo kada bismo imali vremena i volje da razmislimo jesmo li u svemu tome u pravu bili mi ili su u pravu, možda, bili Kinezi.
Ali vremena nemamo, jer naša priča vodi u drugom smjeru. Pa onda tamo i nastavimo: nekoliko godina nakon što su Kinezi krenuli da dol aze, jedan se prijatelj glasno zapitao – a šta biva s Kinezom koji, tako živeći pored nas, na koncu i umre? Svi drugi koji su živjeli među nama, ili još uvijek žive, koliko god da su malobrojni, imali su svoja groblja i grobove. Neće baš biti da Kinezi ne umiru, a neće biti ni da svoje mrtve transportiraju nazad u Kinu – to je skup biznis u kojem narod jeftinih dućana i polaganog bogaćenja sasvim sigurno ne sudjeluje – a nije vjerojatno niti da ih kremiraju, pa da onda manipuliraju sa svojim pokojnicima u formatu koji je svakako mnogo praktičniji za skladištenje ili, možda, puštanje niz vjetar i niz rijeku. Naime, na ovom teritoriju jedva da postoji poneki krematorij, ali i taj je daleko od mjesta na kojima živi većina naših Kineza.
Mučio se moj prijatelj, razbijao glavu, onda i istraživao, raspitivao se, a bogme je i mene zadeverao oko misterije mrtvih Kineza na Balkanu. Vjerojatno je postojao neki logičan odgovor, objašnjenje koje se nadavalo svakom malo inteligentnijem čovjeku, ali nas dvojica, eto, nismo do njega došli. Na kraju je, možda, i bolje tako, dobro je kad imaš nešto čime ćeš se u dokonim satima i u besanim noćima baviti i o čemu ćeš razmišljati, a da nitko od toga, pa ni sami Kinezi, neće imati štete.
A onda su, nekoliko godina prije velike svjetske ekonomske krize iz 2008., Kinezi polako počeli nestajati. Nije ih više bilo u Sarajevu, utanjili su i u Beogradu, klisnuli su iz Dubrovnika, nema ih u Zagrebu, otišli su čak i iz Slovenije. Ostali su još samo oni koji drže tih nekoliko kineskih restorana, te možda poneki koji se bave tradicionalnom kineskom medicinom ili stolnim tenisom. Što se mene tiče, nestanak Kineza bio je zlokobniji znak od svih mogućih snižavanja kreditnih rejtinga. Napustili su nas ljudi koji nisu imali namjeru da se na našoj muci ili gluposti munjevito obogate. Moglo bi to značiti da smo tako besperspektivni da više ni Kinezi tu ne vide kruha.
A onda se prije nekoliko dana, usred slinave zime 2018, baš oko statistički najdepresivnijeg dana u godini, pojavila vijest da su u Zagrebu, iz “urbane vile” u zapadnom dijelu grada – to bi, računam, moglo biti negdje u Gajnicama, a možda i u Kustošiji ili u Vrapču – oslobođeno pedeset i devet robova, redom kineskih državljana, koji su tu neodređeno vrijeme bili zatočeni. Mediji su cijelu akciju, naravno, predstavili kao “veliki uspjeh hrvatske policije, koja je djelovala u suradnji s policijama Slovenije i NR Kine”. Mupovci su upriličili konferenciju za novinstvo, na kojoj su si laskali o “vrlo zahtjevnom postupku”, tokom kojega se jedan policajac i ozlijedio “prilikom prolaska kroz staklena vrata”. I naravno da nas nisu izvijestili o imenima četrdesetogodišnjeg i pedesetjednogodišnjeg državljanina Hrvatske, koji su skupa s dvadesetsedmogodišnjim i tridesetosmogodišnjim državljaninom NR Kine u Zagrebu vodili dobro uhodani call centar, koji je, je li tako, upošljavao robovsku radnu snagu.
Ako je robova bilo pedeset i devet – iako je sasvim vjerojatno da ih je bilo i više – onda je rečeni call centar bio jedan od većih pogona te vrste. Uzgred rečeno, riječ je o biznisu koji je u nas trenutno u procvatu, i gotovo da ne prođe dan a da me ne unemire pozivi privatnih klinika za sistematske ili specijalizirane zdravstvene preglede, osiguravajućih kuća, kamatara i bankara, prodavača dodatnog zdravstvenog osiguranja…
Ali zašto bi, zaboga, nekom hrvatskom poduzetniku – tačnije dvojici njih, onom od četrdeset i onom od pedeset i jedne godine – trebalo kinesko roblje za rad u call centru? Pa nije kineski rob baš toliko jeftiniji od cura i dečki angažiranih preko student servisa ili prekarnih mučenika koji se telefonirajući prehranjuju u čekanju penzije. Čak bi moglo ispasti i da su Kinezi skuplji od hrvatskih studenata i penzionera, jer hrana i smještaj po glavi Kineza vjerojatno koštaju više od honorara isplaćenih preko student servisa. U suštini bi, da se i mi malo našalimo, kao što to stalno čine neki od nas duhovitiji kolumnisti, jedino u čemu su kineski radnici i radnice u call centru bili oštećeni i uskraćeni u odnosu na svoje hrvatske kolege bilo je to da su im bile oduzete putovnice, da nisu mogli dati otkaz i da nisu bili slobodni šetati po Zagrebu. Što se šetnje tiče, do nje ti baš i nije kad si bez para, a bez njih si čim radiš u call centru, svejedno jesi li rob ili slobodan čovjek. Putovnica ti ničemu ne služi ako si zaposlen u Hrvatskoj, jer s plaćom koju, eventualno, zaradiš ionako ne bi mogao nigdje otputovati. A što se otkaza tiče, zar nije bolje biti kineski rob i biti slobodan od otkaza, nego hrvatski radni čovjek pa da ti otkaz sve vrijeme visi nad glavom?
Iako bi im, kao što ova mala ekonomska analiza pokazuje, bilo isplativije zapošljavati hrvatsku radnu snagu, nego angažirati kinesko roblje, našim poduzetnicima i njihovim kineskim kolegama – koje hrvatska policija iz obzirnosti ne imenuje – ipak je bila nužda da se opredijele za ovo drugo. Naime, naš call centar bavio se varanjem i proizvodnjom prevara u Narodnoj Republici Kini. To mu je, da ostanemo unutar stručne terminologije, bio core business. Možda su se, onako usput, bavili i još nečim, ali to je za priču sporedno. Call centri koji neovlašteno dolaze do vaših telefonskih brojeva, iskopavaju ih iz nepoznate ili povlaštene baze podataka, pa vas usred bijela dana i još crnje noći uznemiravaju prijedlozima da pregledate srce ili osigurate imovinu od posljedica neke buduće elementarne katastrofe, u svakom se slučaju bave prevarom. Samo što ima prevara koje su legalne i onih koje nisu legalne. Reklama je, recimo, najsofisticiraniji oblik legalne prevare.
Cinik u meni, koji je u posljednje vrijeme prečesto u pravu, te se zato i sve češće javlja, govori mi da je mučenih pedeset i devet Kineza i Kineskinja oslobođeno iz zagrebačkog ropstva najprije zato što se ovlaštenima u Narodnoj Republici Kini baš i nije svidjelo da njihovi građani budu varani i da im prevare budu prodavane s teritorija Republike Hrvatske. Taj refleks tipičan je za svaku državu, ozbiljnu ili neozbiljnu, slobodnu ili neslobodnu: monopol na prevaru je kao monopol na proizvodnju duhana, pripada samo državi domaćinu i onima koje ona ovlasti. Možemo li, međutim, zamisliti da neki call centar iz predgrađa Pekinga upošljava pedeset i devet hrvatskih robova, koji odašilju prevare u Republiku Hrvatsku? Ne možemo. Bilo bi to kao da Kubancima pokušaju prodavati cigare, a Jamajčanima rum.
Pad kineskog call centra u Zagrebu, tog, bit će, dosad i najvećeg zajedničkog hrvatsko-kineskog gospodarskog poduhvata, mnogo, međutim, govori o zemljopisnom, ali i političkom položaju i ugledu Republike Hrvatske. Pred posljednje američke izbore tako je iz Makedonije djelovao industrijski pogon za proizvodnju lažnih web sajtova, s još lažnijim vijestima, koji je pomagao Donaldu Trumpu da pobijedi na izborima. Makedonija je, kao i Hrvatska, dovoljno svijet da bi se iz nje moglo sofisticirano djelovati preko lažnih web sajtova i call centara, a istovremeno je neka daleka i zaturena provincija u kojoj civilizacija nije uljudila narod i privela ga demokraciji i ljudskih pravima.
To je slika današnjeg Balkana, i zato je Hrvatska tako nedvosmisleno integrirana u Balkan. Ovdje se laž poštuje kao dokaz i potvrda lažovljeve inteligencije, a istina ljude naprosto iritira.
jergovic
