YouTube. U šestoj minuti i petnaestoj sekundi video zapisa “SCH at Kaktus (a part of gig)” snimatelj prati publiku, i na dvije-tri sekunde zastaje na mladiću i djevojci iz prvoga reda. On nije profesionalac, ruka mu drhti, oko i objektiv nisu fokusirani, olako i bez stvarnog povoda prelazi s jednoga na drugi prizor. U času kad nastaje snimak on nema svijesti o mogućoj historijskoj ili privatnoj važnosti zabilježenih slika. Moraju proteći godine. Petak je, 31. listopada 1986, i još ništa se nije dogodilo. Mladiću iz prvoga reda, koji se pojavio u šestoj minuti i petnaestoj sekundi, i koji će se naći u kadru još nekoliko puta, u zapisu dugom devetnaest minuta i četrdeset sedam sekundi, dvadeset je godina. Na sebi ima punkersku kožnu jaknu, preko ruke drži trenčkot naslijeđen od pokojnog djeda. Kratko je podšišan i neobrijan. Ne zna da ga snimaju.
Ovu snimku prvi put vidim dvadeset osam godina kasnije. Dok gledam mladića iz prvog reda, nemam osjećaj da gledam sebe onakvog kakav sam nekad bio, nego mi se čini kako usporedo teku dva različita vremenska toka: jedan u kojem ja na YouTubeu gledam snimku koncerta i prepoznajem sebe u mladiću iz prvog reda, i drugi u kojem taj mladić kao ukopan stoji dok iza njegovih leđa masa skače divlji pogo, kao da svake sekunde među njima eksplodira minobacački projektil. Moja je bila jakna u kojoj je došao na koncert, moj je djedov trenčkot, moj je i djed, ali taj mladić kao da nisam ja. Iako se dosta dobro sjećam tog dana, koncerta, i djevojke uz koju stojim. Nije to bila moja djevojka. Ni njegova. Samo školska drugarica. Studirala je medicinu.
Sch je muzički projekt više nego rock grupa, koji je umnogome odredio naša životna i estetska načela. Senad Hadžimusić Teno u mojoj je imaginaciji ostao ideal muzičara. U njemu se sabrala sva glazba svijeta. I danas, dok slušam Sibeliusa, u En sagi, opus broj 9 i u Finlandiji, opus 26, čujem Sch. Prije nekoliko godina, u Lisinskom, na koncertu Ive Pogorelića, kada je, uz nezadrživ kašalj sponozorske publike, svirao Chopina, sporo, kao da melodiju rastavlja na atome i kvarkove, u njegovu klaviru čuo sam Teninu gitaru. Kašalj je bio distorzija.
Ljeta i jeseni 1983. Sch je nastupao skoro svakoga tjedna, u Kuku – klubu studenata medicine, podrumu niskih stropova koji samo zid dijeli od prosekture. Grupa je brojala šest-sedam članova. Svirali su muziku koja je podsjećala na King Crimson, Joy Division, na njemačku gotic scenu, pa na Philipa Glassa… Vođena tamnom bass linijom “Romanija” je raznosila publiku s kraja na kraj podruma, prolazila kroz zidove i iznad krovova, plovila iznad naših života i sudbina. “Jezdio sam/ dvije zmije/ sedam dana preko Romanije/ Nisam znao da me bije dobar glas zbog šizofrenije…” Teno je imao dvadeset i šest godina, i dijagnozu. Umirovili su ga s dvadeset i dvije. Bio je milicioner, upisali su mu šizofreniju. Odlučio je baviti se muzikom.
Tenin estetski princip bit će zasnovan na neprestanom konstruiranju i dekonstruiranju, pažljivoj izgradnji i brutalnom uništavanju glazbene građevine. Već se do sljedeće godine sve promijenilo: u proljeće 1984. pojačao je zvuk gitare, nabavio gitarske pedale, distorzirao zvuk, i destruirao one lijepe, melodične i melankoličke pjesme, tako da ništa ne ostane od njihove dopadljivosti. Noise i teški industrijski zvuk, cjeline duge petnaestak minuta, prekidane brzim trominutnim punk komadima, ispunjenim čudnim Teninim aktivizmom – ili ruganjem na račun svakog aktivizma – bili su uvjetovani i stalnim promjenama postave i brojnosti grupe. U različitim će fazama, sve do početka rata, Sch brojati između tri i dvanaestak članova. S dvije klavijaturistkinje ili bez klavijatura, s dvojicom-trojicom puhača ili bez puhača, s dvije pjevačice ili bez njih… U radikalnijim fazama, kada je trebalo rušiti ono što je prethodno sagradio, Teno bi izobličio i distorzirao i svoj vokal, tako da je zvučao grublje i neugodnije od gitare, glas koji dolazi ravno iz pakla. Kako ima božanski dar za melodiju i sposobnost da tonovima pogađa emocije i stvara zvučnu atmosferu, u vrlo širokom smislu riječi, mnogo širem od granica rock žanra, Teno bi distorzirajući svoje anđeoske, melankolične minijature proizvodio nešto što je doista nečuveno u povijesti popularne glazbe. Bio je slobodan od obaveza prema diskografskoj industriji – jer dugo i nije objavljivao albume, a kada je počeo nikada to nije činio u velikim ili u pravim diskografskim kućama – nisu ga zanimali ni radio ni televizija, niti je vodio računa o afinitetima i ukusu publike. Njegov cjeloživotni umjetnički projekt, započet onim nizom ljetnih i jesenjih koncerata iz 1983, plakatiranih uvećanom kopijom bolničke otpusnice na kojoj je upisana dijagnoza šizofrenije, nikada se zapravo nije ticao publike, barem ne onakve na kakvu računaju rock muzičari.
Svoje melodije Tena je rušio s oduševljenjem djeteta, uživajući u nesnalaženju i zaprepaštenju onih koji su došli da čuju jedno, a čuli bi nešto sasvim drugo. A onda je opet kretao ispočetka. Godina 1987. ili 1988. nakon prve noise faze započeo je sa stvaranjem Fantastične ljubavne pjesme. Minimalistički projekt s električnom gitarom, i dugim ponavljanjem jednostavne melodije, koja je povremeno varirana. Tko zna koliko je načinio takvih Fantastičnih ljubavnih pjesama (ili FLJP). Na koncertima bi izvodio samo dvije. Trajale su dugo, a mogle su još mnogo duže.
Dugo je u Sch svirao Elmir Imamović Elči, sjajan basist, koji će bendu dati zvuk, i atmosferu “Romanije”. Ne znam kako je otišao, ni gdje je danas. Bit će negdje duboko u Americi. Naslijedio ga je Pero Erak. Za bubnjevima je godinama bio Rođak, saksofone je svirao Goran Obradović Granon, kojem je posvećena priča “Saksofonist” iz “Sarajevskog marlbora”. Poginuo je u kasno proljeće 1992, braneći Sarajevo. Ali najvažnija figura u projektu, najvažnija iza Tene, bila je Azra Inajetović, klavijaturistica, pjevačica, davna Elčijeva djevojka. Imala je držanje, nastup i glas njemačke art-rock heroine. Usne su joj bile obojene ljubičastim karminom. Nikad se nije smijala. Njezino je pjevanje jedan od najupečatljivijih utisaka u sjećanju. Tražim način da ga opišem. U jednom je trenutku i ona otišla.
Rat nas je polomio, razdvojio i preuredio naše vjere, žudnje i živote. Svoj sam identitet gradio pišući priče i romane. U njima je sve što se treba znati i što je istina. Ono što je izvan toga svodi se na mučno premještanje tijela s jedne na drugu tačku, i nastojanje da se želudac nahrani, zadovolji, spasi. Ovo lice nisam ja. Nisam ni ono u šestoj minuti i petnaestoj sekundi snimke iz Kaktusa. Ali Teno jest, on je rat izdržao. O Teninoj patnji nema se što reći. Sebi je zadao da se muzikom i životom na takav način bavi da ga ni rat ne može pomesti. Ne samo da ga ne može pomesti, nego je savršeno kompatibilan s njegovim putem kroz umjetnost i s glazbom koja iz takvog puta proistječe. Svakog trenutka opsade grada, čovjek ima osjećaj da je živ. Takav osjećaj u miru ne postoji. I nema veće sreće ni strave od osjećaja ratnog života. Nema veće sreće ni strave kao u muzici Sch. I u rušenju te muzike, ispunjenom eksplozijama, škripom, žalosnom i sumanutom melankolijom svijeta koji umire u čovjekovim očima i ušima.
Godine 1995. je s krajem rata nestalo Sch. Projekt je uskrsnuo godinama zatim, već početkom novog milenija. Teno tada eksperimentira s elektronikom, pa opet sve ruši tutnjem svoje gitare, i svira po Sarajevu. Redovno objavljuje albume do kojih je, uglavnom, nemoguće doći. Sa širenjem interneta i pojavom YouTubea svoj rad započinje javno dokumentirati. I mnogo toga se već može vidjeti i čuti.
Kasno noću gledam koncerte od prije trideset godina, snimljene video kamerom Izete Građević i Mire Purivatre (njih dvoje su snimatelji, ili kameru nekome posuđuju…), i prepoznajem jučerašnje ljude, raseljene ili već odavno mrtve. Čudo je u tim usporednim vremenskim tokovima. Sch iz osamdesetih nije prošlost, kao što ni onaj mladić iz prvog reda nije prošlost, nego je to vrijeme koje i dalje teče, poput vode nalazi svoj put, paralelno s ovim vremenom, i nikada se neće sresti ta dva vremenska toka. Tenina muzika ne stari, jer nema svoga vremena.
Danas mu je skoro šezdeset. Azra se nakon mnogo godina vratila. Nešto je veličanstveno smrtno u tim novim Teninim pjesmama: Zrnje i Cum dedevit dilectis. Azra pjeva bolje nego ikad, i u njenom se glasu čuje sve što joj se u međuvremenu dogodilo. Žalim što me više nema na koncertima Sch. Što me više nema.
jergovic
