Malo što je po čovjeka tako pogubno kao miješanje u moralne prosudbe drugih. Opasnije je, valjda, samo petljati se u moralne ocjene koje donese kolektiv, naročito ako je prevladavajući, masovan i u svojoj ocjeni jednoglasan. Ovih dana kolektiv je, predvođen istaknutim pojedincima i nacionalnim pastirima, presudio Radimiru Čačiću. Uz povišene emocije, kao pod djelovanjem svojevrsnoga moralnoga halucinogena, zaključeno je da Radimir Čačić, nakon što je uvjetno osuđen zbog svoje uloge u prometnoj nesreći u Madžarskoj, više ne smije biti ni član vlade, ni ikakav čimbenik u hrvatskoj politici. Oni koji su donosili ovakav javni pravorijek, bilo pod vlastitim imenom, bilo pod olovnim slovima naslovnih stranica, na svoje mišljenje, a možda i na svoj sud, imaju svako pravo. Napokon, ako u nekome društvu intelektualna i politička elita, ili medijska sila, a možda čak i plebiscitarna većina onih koji od sebe daju glasa, odluče da se neki građanin više nema prava baviti politikom, tada nema načina, smisla ili potrebe da se tome protivimo. Mora postojati nešto što ujedinjujuće djeluje na društvo, naročito u trenucima krize i općega rastrojstva, pa makar to bila ujedinjujuća misao da Radimir Čačić nema pravo nakon presude madžarskoga suda ostati Radimir Čačić, nego da odsad ima da bude Tomo Horvatinčić, premda taj, međutim, pravorijekom iste te javnosti baš i ne mora biti Tomo Horvatinčić, nego ima biti ugledni građanin.
Ne bih se tome svemu, dakle, nimalo protivio. Osim što nisam lud, ni samoubilački raspoložen, osim što, doista, nikoga ne mislim iritirati, s Radimirom Čačićem, HNS-om i trenutnim vladajućim strukturama nemam ništa, niti sam kada imao. Ono što, međutim, želim jest da silini moralnoga suda pridometnem samo to da je donesen prekasno i da se oni koji sude dovode u opasnost da presuđuju sami sebi. Naime, 17. svibnja 2011, dakle prošle godine, prije predizborne kampanje, u vrijeme stabilne vladavine HDZ-a i predsjednikovanja doktora Ive Josipovića, sva su važna glasila u zemlji objavila kako je Radimir Čačić izjavio da će se povući iz politike ukoliko u svome madžarskom procesu bude osuđen na bezuvjetnu zatvorsku kaznu. Ako bude oslobođen ili kazna bude uvjetna, nastavit će se baviti politikom.
Što god mislili o toj izjavi, slagali se sa Čačićem ili mu postavljali zapreke, tada smo morali primijetiti da je je rekao nešto vrlo jasno i nedvosmisleno. Govorio je na način na koji se u hrvatskoj javnosti i politici obično ne govori, a kako je izjava pala pred sezonu našega građanskog i biračkog odlučivanja o njegovoj političkoj sudbini, ona je imala i dodatnu težinu i snagu. Čak bi se moglo reći i da je bila vrlo moralna, jer smo, svaki punoljetni građanin pojedinačno, dobili priliku da o njoj donosimo jednako tako nedvosmislen sud na predstojećim parlamentarnim izborima.
Tako je, na kraju, i bilo: na izborima, koji su održani u prosincu 2011, građani su, između ostaloga, pokazali što misle o najavi Radimira Čačića da će se povući iz politike samo ukoliko bude osuđen na bezuvjetnu zatvorsku kaznu. Njegova stranka je, u koaliciji sa SDP-om i ostalim strankama, osvojila skoro dvotrećinsku većinu u parlamentu, a Čačić je izabran za prvoga potpredsjednika Vlade s izbornim kreditom kakav je dobio malo tko u dvadesetogodišnjoj hrvatskoj parlamentarnoj povijesti. Prihvaćajući ga, očito je, građani su prihvatili suodgovornost za njegov moralni i građanski stav u vezi s prometnom nesrećom. Tu suodgovornost prihvatili su i predstavnici javnih, kulturnih i političkih elita, oni koje će HNS kadrovirati na formalne i neformalne pozicije pri novoj vlasti, kao i oni koji će u svemu tome sudjelovati tek kao simpatizeri ili kao šutljivci koji svojom šutnjom kupuju privatni i građanski mir i komfor. Ali zar onda nije u redu i sada šutjeti, nakon što se šutjelo 17. svibnja i 4. prosinca 2011?
Možda i nije, možda današnjoj, užarenoj, ljetnoj, izgubljenoj Hrvatskoj treba nešto oko čega će se ujediniti, pa makar to bila naknadna moralna osuda Radimira Čačića, za nešto što je on izjavio prije više od godinu dana? Ako je tako, a legitimno je da bude i tako, jer demokratska javnost ima u svakome trenutku pravo da se ujedini oko osporavanja nečijega demokratski osvojenog mandata, važno bi bilo samo jedno: da se netko sjeti što je Čačić javno objavio 17. svibnja prošle godine i što su hrvatski glasači odlučili 4. prosinca. Osim što će se time javnost dovesti u prigodu da sudi i samoj sebi nakon što presudi Čačiću, prihvatit će i to da je svaki moralni sud zasnovan na nekom iskustvu, presedanu ili sjećanju. Ako toga nema, tada nema ni moralnoga suda, pa više i ne znamo zbog čega bi se zlodjelom smatralo ukrasti, ubiti ili glisirati u obalnom pojasu, osim zbog toga što je netko, evo baš maloprije, zaključio kako je riječ o zlodjelu. Ili nam se, možda, učinilo zgodnim i praktičnim da zlodjelom smatramo nešto što nam zlodjelom nije bilo nekoga 17. svibnja.
Ne bih se, kažem, miješao u moralne prosudbe kolektiva, a mislim da nije pristojno miješati se u moraliziranje više ili manje uglednih pojedinaca. Samo bih cijeloj stvari pridodao jedan datum, da se i o tome vodi računa, pogotovu što su dvoje ljudi u Madžarskoj i tada bili jednako mrtvi kao i danas.
Izvor: www.jergovic.com
